Vrhunska gluma

Vrhunska gluma

Orhan Pamuk, Zovem se Crvena, prev. Ekrem Čaušević i Marta Andrić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.

Na popis obavezne ljetne literature mnogi domaći književno-kulturni stručnjaci svake godine obavezno uvrste i jednu pomalo egzotičnu knjigu. Nakon nekoliko francuskih enfant terriblea, nekoliko dalekoistočnih književnih otkrića, zatim najnovijih proizvoda popularno-filozofskih gurua te ženskih ispovijedi, ovo je ljeto uz egzotiku promoviralo i dašak prošlosti. Dakle, dobitna kombinacija - priča iz davnina i egzotično ime, 2004. sretno su se spojili u turskom autoru Orhanu Pamuku. Iako ga je svjetska javnost zapazila još početkom devedesetih, tek su mu stotine tisuća prodanih primjeraka te prošlogodišnja IMPAC Dublin nagrada otvorili i domaća književna vrata. Nakon Bijeloga zamka, u originalu objavljena još davne 1985. godine, najnoviji primjerak turske literature na hrvatske je police zakasnio tek šest godina, odnosno tri za svojom svjetskom premijerom. Također, za razliku od tanašna prethodnika neujednačena prijevoda, Zovem se Crvena sa svojih je 440 stranica definitivno mnogo bolji materijal za čitateljsko vježbanje.

Umjetnost, ljubav, zločini i religija

Radnja ove Pamukove sage, baš kao i većine njegovih ostalih romana, smještena je u njegov omiljeni grad - Istambul. Među istambulske uličice 16. stoljeća uvodi nas jedan mrtvac - iluminator Tankoćutni Efendija. Njegova je pak smrt tek sporedna posljedica velikoga pothvata. Naime, turski sultan, potaknut posjetom Mlecima, odlučio je izraditi knjigu koja će prikazati svu veličinu njegove vladavine te je darovati mletačkom duždu. Okupljeni su najbolji iluminatori Otomanskog Carstva kako bi u toj knjizi dostojno oslikali sultanovu veličinu i moć, a čitav se pothvat odvija u tajnosti jer djelomično odudara od islamskih zakona. Naime, islam zabranjuje prikazivanje ljudskoga lica, odnosno stvari i prostora u realističnoj perspektivi te, uopće, slikanje pojedinačnih slika jer smatra da rađaju idolopoklonstvo. Nakon što je u Mlečana vidio djela franačkih slikara, sultan, međutim, želi da ta knjiga njega i njegovo carstvo oslika upravo na takav, zapadnjački način. Osim sve većih osuda javnosti, drugih umjetnika i dostojanstvenika koji su doznali za rad na knjizi, uskoro se i među samim iluminatorima okupljenim pod ravnanjem Tetka-efendije rađaju sumnje, zavist i suparništvo. Dodatne sukobe izaziva i ljepotica Šekura, kći Tetka-efendije, za čiju se naklonost bore tri muškarca.

U 59 poglavlja Pamuk priču o umjetnosti, religiji, ljubavi i zločinu raspleće uvlačeći se u glave različitih likova - događaje tako promatramo iz nekoliko različitih pripovjedačkih perspektiva. Svako poglavlje donosi novi pomak pa zbivanja čitateljima naizmjenično prenose iluminatori (Roda, Maslina, Leptir i majstor Osman), ubijeni Tankoćutni Efendija, njegov ubojica, sam Tetak, Šekura, Tetkov daleki rođak i glavni istražitelj - Kara, Židovka Ester - raznositeljica pisama i tračeva, a svoja razmišljanja nude i pojedine slike (konj, žena, stablo) te boje (crvena).

Književnost kao izlika

Nakon literarnih početaka u šturom, realističnom stilu koji malim dijelom reflektira i spomenuti Bijeli zamak, svi se kritičari slažu da je Pamuk sa Zovem se Crvena debelo zakoračio u postmodernističke vode. Postmodernizam se ponajprije odnosi na njegove pokušaje rekonstruiranja izvorna načina razmišljanja iz prošlosti te česte izmjene pripovjedačkih perspektiva i vremenskih fragmenata. Roman pokazuje i da su Pamukove nacionalne društveno-političke alegorije sve bogatije, kako značenjem, tako i detaljima, a sada im je pridodao još i neka duboko filozofska promišljanja o religiji i umjetnosti. Moglo bi mu se čak zamjeriti da se književnošću ovdje koristi tek kao izlikom za prezentiranje političkih i filozofskih ideja uglavnom usredotočenih na vječni sukob Istoka i Zapada. Tu je njegovu angažiranost zapazio i sam George Bush, spomenuvši ga u svom nedavnom govoru u Istanbulu.

Gotovo trećina romana tako je, zapravo, usmjerena na objašnjavanje osnovnih ideja iluminacije, islamskog viđenja umjetnosti (ponajprije slikarstva) te nužnosti povijesnih promjena, a radnja koja obuhvaća razotkrivanje ubojice i rasplet Šekurine ljubavne priče prilično je sporedna stvar. I tu činjenicu Pamuk nimalo ne skriva. No, uza sve to školsko i povremeno iritantno filozofiranje, Pamuku se ne može prigovoriti da nije ostao vrlo precizan - od sitnih detalja, poput opisa slika, preko rečenica i karaktera likova, sve je zadržalo svoje mjestu u konstrukciji romana. Svaka rečenica ima svoju svrhu, svaka karakteristika i postupak lika svoje objašnjenje i posljedicu, a svaki ulomak svoju ulogu u konačnom raspletu.

Vrhunska gluma

Ako ste od Zovem se Crvena očekivali egzotične zločine, strasti i intrige, definitivno ćete knjigu zatvoriti razočarani. Svaka od njezinih preko četiristo stranica, naime, zahtijeva detaljno i usredotočeno čitanje te svojim tonom čitatelja prvenstveno pokušava navesti na razmišljanje o istočno-zapadnim odnosima i nekim religijskim pitanjima. I kao što su neki strani kritičari zapazili, iz ovog je romana više nego očito da Pamuk svoje pisanje ne doživljava kao strast, ne unosi u njega previše osjećaja ili nereda, njegovi su romani tek završne manifestacije prethodno temeljito razrađenih zamisli.

Na čvrstim temeljima osnovne priče i izloženih društveno-političkih stajališta nema nikakvih viškova, slijepih ulica ili odlomaka bez poente; zapravo Zovem se Crvena prilično je zahtjevna i hladna knjiga. Pamuk se, tako, u ovom svom drugom nastupu na domaćem tlu pokazao kao izvrstan redatelj koji svoju zvijezdu (knjigu), može natjerati da odglumi sve što je on zamislio, i to vrlo uvjerljivo, te za to definitivno zaslužuje Oscara. No, čitatelj je sve vrijeme vrlo svjestan da je sve što se odigrava pred njim, iako vrhunska, ipak samo gluma.

Jelena Gluhak