Usporen ritam, obilje snova

Usporen ritam, obilje snova

Christa Wolf, U tijelu, prev. Lucija Stamać, Profil, Zagreb, 2003.

Roman U tijelu Christe Wolf građen je na specifičnoj perspektivi teško bolesne žene koja leži u bolnici i, kako se čini, proživljava posljednje dane. Na razini sadržaja dijeli se na pripovijedanje o sadašnjosti protagonistice i o njezinoj prošlosti, u kojoj je, paradoksalno, veća važnost pridata nekim drugim osobama (rodbini i prijateljima) nego njoj samoj. Tako je nastao vrlo diskontinuiran i subjektivan pripovjedački diskurs, čija je subjektivnost osobito naglašena čestim i suptilnim upletanjem fantazije - asocijativnim komadićima sjećanja i halucinantnim snovima izazvanim bolešću i lijekovima - koje osim činjenica otkriva i protagonističino osobno, intimno doživljavanje i osjećajima obojeno interpretiranje događaja. Stapanja prošlosti i sadašnjosti, sna i jave, utvara i zbilje gotovo su neprimjetna, ali opet ne u toj mjeri nerazlučiva da bi izazvala osjećaj dezorijentacije u čitatelja.

Aktivna i pasivna uloga

Na razini izraza neprestano se prepleće pripovijedanje u prvom i u trećem licu, čime se implicira protagonističino izmjenjivanje u aktivnoj i pasivnoj ulozi: kao djelatnog subjekta (svijesti), i kao objekta prepuštenog manipulacijama drugih (tijela). U želji da se što više napuste konvencionalni načini pripovijedanja, učestalo se rabi i drugo lice (u fiktivnim, samo zamišljanim obraćanjima protagonistice mužu) kao izraz intimnosti i bliskosti.

Sve u svemu, čitatelj saznaje vrlo malo konkretnih podataka o životu i djelu same protagonistice, jer je njezina karakterizacija provedena na indirektan način. Ona je u sadašnjosti priče svedena na bolesnicu, skup simptoma i tjelesnih reakcija, gotovo bez individualnih oznaka, a u dijelovima koji se odnose na prošlost potpuno je izvan fokusa, jer je promatrač i procjenitelj, a ne promatrana osoba. S jedne strane gotovo su svi likovi zaokupljeni njezinim tijelom boreći se za njezin život, a s druge njezina se svijest bavi njima, kritički ih promatrajući. Tako proizlazi da je povučenost protagonistice iz priče uvijek samo prividna, i da su i njezino tijelo i njezina svijest točke gravitacije svijeta romana.

Usredotočenost na likove tete Lisbeth i prijatelja Urbana ima funkciju uspostavljanja pozitivnog i negativnog modela (Lisbeth kao oličenje hrabrosti, ljubavi, požrtvovnosti i ustrajnosti, a Urban, iako imponirajuće inteligentan, kao sebičan, proračunat i čak dijaboličan pragmatik i cinik, kojega životom nije vodila plemenita ideja, te je zbog toga i loše završio). Poučnim kontrastiranjem tih dviju, protagonistici očito iznimno važnih (ne i najdražih) osoba, posredno se pokazuje njezina aksiologija. Pričajući o drugima, otkriva kontekst svoga života, a kriterijima kojima ih mjeri otkriva samu sebe.

Represivni sustavi

U skladu s reputacijom Christe Wolf kao politički angažirane književnice, u romanu je prisutno i mnogo političkih referencija. Ljubavna priča tete Lisbeth i Židova odvija se u vrijeme nacizma u Njemačkoj, što dakako ima velikog utjecaja na njezin razvoj, a Urbanove makjavelističke igre za moć u vrijeme podijeljene Njemačke na Istočnu i Zapadnu, kao što se odvija i sadašnjost protagonistice u bolnici. Režim i stanje u Istočnoj Njemačkoj ogledaju se u detaljima iz njihova svakodnevnog života, koji su obilježeni oskudicom, nestašicama, strogim carinama, špijunažama, cinkanjima, općim ugođajem neslobode, nesigurnosti i straha. Tako se metafora implicirana naslovom knjige osim na sputanost individualne svijesti, sjedišta ja, tijelom, odnosi i na represivnost i loše funkcioniranje državnih sustava kojima je protagonistica pripadala i(li) pripada. Ni svijest od tijela ni pojedinac od države ne mogu nikad biti potpuno slobodni, tek mogu povremeno, na vlastitu odgovornost, odlutati s one strane, preko granice.

Roman ima usporen ritam i žestok jezik, zbog čega je naporan za čitanje. Bogat je asocijacijama i metaforikom, kao i simbolikom snova. Snovi su protagonistice puni ružnih i mračnih slika, zapravo slika s kojima se ona u zbilji izbjegava suočiti, pa one onda proganjaju njezinu podsvijest (riječ je uglavnom o patnjama drugih ljudi).

Autorica demonstrira zaista bravurozno vladanje umijećem pripovijedanja, ali kao da joj je nedostajalo istinske, nadahnućem nošene vizije, ne uspijeva dublje potresti ni zaintrigirati čitatelja. Odveć zaokupljena registriranjem banalne rutine bolnice i političkim implikacijama, nije iskoristila sav potencijal egzistencijalnog straha koji nosi metafora zarobljenosti tijelom.

Svjetlana Sumpor