Ujednačenost kvalitete

Ujednačenost kvalitete

Sve u svemu, Motovunski je filmski festival šesti put donio filmski pogled u gotovo svaki kutak svijeta. Nudeći kvalitetno šarenilo različitih načina razmišljanja, različitih načina filmskih stvaranja pa i različitih načina gledanja filmova

Slijedeći ustaljenu praksu, ovogodišnji je Filmski festival u Motovunu (26-30. srpnja 2004) publici, kritičarima, novinarima i članovima žirija ponudio velik broj raznovrsnih filmova iz različitih zemalja. Filmova je bilo ravno devedeset, od čega je glavni program nosio 25 naslova (uz glavni program mogli su se slijediti i programi: Made in Indija, Nešto kraći filmovi, Test Screening i Jameson Short Films & Motovun Online). Uz to, filmovi su (ako se izuzme svega nekoliko posrnuća) bili ujednačene kvalitete, što je konačno dalo hvalevrijedan opći dojam.

Lepeza nacija i nacionalnosti

Festival je nudio lepezu različitih nacija i nacionalnosti, pa je bilo moguće slagati filmsku liniju slična načina razmišljanja u bliskim regionalnim područjima. Tako u filmu Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće redatelja Kim Ki-Duka (Južna Koreja/Njemačka) životinje (ribica, žaba i zmija) služe kao objašnjavalačko-simbolički aspekt budističke filozofije te povezuju prirodu i čovjeka. A čovjek je sveprisutan makar je često nevidljiv (glavni događaj zbiva se izvan dosega gledatelja, u dalekom gradu) i makar često mora priznati pobjedu prirode (utapanje u zaleđenom jezeru). Za razliku od tog filma, (pseudo)dokumentarac Priča o uplakanoj devi Byambasurena Davaa i Luigija Falornija (Njemačka / Mongolija) prekrasan je prikaz mongolskoga načina života i ljudske prilagodbe okrutnim pustinjskim uvjetima. Priroda nije prikazana kao nadbiće koje vlada čovjekom puštajući mu prividnu prevlast, nego kao sastavni dio života kojemu se treba prilagoditi, ali s kojim se treba i boriti - za opstanak. No divna je alegorija o glazbeniku-sviraču tradicionalnoga žičanog instrumenta koji na kraju ipak uspijeva rasplakati majku-devu i navesti je da prihvati svoje bijelo mladunče.

Dašak istočnjačke kulture osjetio se i u filmu Japanska priča redateljice Sue Brooks (Australija), ali razrada ljubavnoga zapleta između introvertiranog Japanca i brbljave Australke te napose direktnog sudara njihovih izrazito različitih kultura ostala je visjeti u zraku s velikim upitnikom, bez ikakve vidljive poente.

Glazbom se bavio film Najtužnija glazba na svijetu Guya Maddina (Kanada), kojim je, zapravo, Festival neslužbeno započeo ujutro 26. srpnja 2004 (službeno otvaranje navečer istoga dana pratio je film Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće). No Najtužnija glazba na svijetu manje je glazbeni film nego što se čini: prenatrpanost krupnim planovima, zbrkanost priče koju je teško pratiti, niz simbola i relativno poznata poruka (pobjeda iskrenosti nad showbusinessom kao simbolom moći i bogatstva) bila je usmjerena posveti majstorima nijemih pokretnih slika.

Atipični Amerikanci

Kanađanima susjedni Amerikanci su, međutim, ponudili drukčiji pogled na svijet. Usporedno s trendom obožavanja dokumentaraca Michaela Moorea, čiji je Fahrenheit 9/11 prikazan u Puli, u Motovunu je prikazan dokumentarni film Ratne magle Errola Morrisa. Ovdje je zvijezda bio Kennedyjev ministar obrane Robert S. McNamara, koji je konačno progovorio o pitanjima agresivnosti američke vanjske politike u Japanu tijekom Drugog svjetskog rata i, poslije, u Vijetnamu. Amerikanci su na Motovunskom filmskom festivalu zapravo iznenadili atipičnošću svojih proizvoda - ili, možda, nisu. Jer Motovun je dao pregled američke nezavisne produkcije, a ona je, kao što se pokazalo, prilično daleko od holivudskoga mainstreama. Mainstreamu je najbliži bio Čuvar stanice redatelja Thomasa McCarthyja (no ipak, priča o patuljku, ženi i ugostitelju posjedovala je privlačnost obično-neobičnih životnih situacija). Od Hollywooda su se jasno udaljili dokumentarac XXL ja Morgana Spurlocka te film Nacija prozaka redatelja Erika Skjoldbjarga (taj je film u Motovun doveo i zvijezdu Jamesona Biggsa, o kojemu su se raspisale novine gotovo ne spominjući prisutnost daleko većih zvijezda kao što su redatelj Stephen Daldry i glumac Garry Lewis). O nizanju problema (politika, droga, prehrana u McDonald’su) moglo bi se misliti kao o trendu da pravilo nije razbio film Vječno sunce bezgrešnog uma (film je dobio naslov prema pjesmi, a režirao ga je Michel Gondry). Zanimljivo, vremensko-prostorno preskakivanje te bijeg od vlastitog uma u najskrovitije kutke sjećanja kako bi se očuvala ljubav daleko je jednostavnije pratiti (kada se navikne na način pripovijedanja) nego što se na prvi pogled čini. Kao kuriozitet izdvajam da u ovom niskobudžetnom filmu nezavisne produkcije glume velike američke zvijezde Jim Carey, Kate Winslet, Tom Wilkinson i Elijah Wood.

Dokumentarni trendovi

Kada sam spomenula trendove, oni su postali očiti u drugom žanru: dokumentarnom filmu. Ako se ponovno prisjetimo filmova Michaela Moorea Bowling for Columbine i najnovijega Fahrenheit 9/11, čini se da sveprisutnost autora u dokumentarcima doista postaje trend. Ista je stvar s danskim filmom Pet zapreka Jorgena Letha i Larsa von Triera, koji je u Motovunu dobio nagradu žirija FIPRESCI. Autori Leth i von Trier preplavljuju film objavljujući apsolutnu vlast nad svakim komadićem filmske građe. Pet zapreka neobično je gledati ako se ne zna njegova povijest - to je zapravo višestruki remake Lethova kratkog filma Savršeno ljudsko biće, koji autor preuređuje nastojeći slijediti zadatke koje mu zadaje Lars von Trier. No kako u filmovima ovoga tipa sadržaj postaje apsolutno nevažan, Leth-Trierovo eksperimentiranje sa zadanim zaprekama koje kulminira u stvaranju crtića (četvrta zapreka) ukazuje na vrhunsko baratanje filmskom slikom.

Autor je sveprisutan, ali iza kulisa u dokumentarnom filmu Isuse, znašredatelja Ulricha Seidla. Zapravo riječ je o još jednom pseudodokumentarcu - ispovijedi različitih ljudi uokvirene su savršenim proporcijama kadra: kompozicija, kutovi snimanja te razmještaj objekata i ljudi upozoravaju na unutarnju prisutnost autora koji sigurno dirigira svim filmskim elementima. Autor, odnosno autorica, fizički je prisutna u dokumentarcu Čija je ovo pjesma. Doduše, ovaj je film snimljen s daleko manjom preciznošću nego što bi se to očekivalo od Adele Peeve, bugarske redateljice koja je neko vrijeme radila i na jugoslavenskoj televiziji. No njezin je dokumentarac zanimljiv zbog drugih karakteristika. Priča, naime, govori o posebnosti odnosa balkanskih naroda koji, svojatajući autorstvo jedne pjesme, pokazuju pravu ćud.

Od A do A

Što se balkanskih naroda tiče, oni su u Motovunu bili zastupljeni ravnopravnim brojem filmova kao i Amerikanci, stanovnici nordijskih zemalja, Rusi, pripadnici dalekoistočnih zemalja... - sa po dva, najviše tri filma. Ponešto je razočarao film Sto minuta slave, od čijeg smo redatelja Dalibora Matanića očekivali daleko snažniju fabulu ili barem daleko snažnije unutarnje proživljavanje glohonijeme slikarice Slave Raškaj. I - šteta je što se Matanić nije više oslonio na umjetnički rad, kreativnost i nadahnuće slikaričino (u filmu se ne vidi ni jedna njezina slika!). Matanićevo lutanje ponajprije u scenarističkom smislu (scenarij je napisao Robert Perišić) koštalo ga je nagrade, jer su žiriji na festivalima kao što je motovunski skloni nagradu dati domaćem autoru.

Nagradu Od A do A dobio je srpski film Kad porastem biću kengur Raše Antića. No čini mi se da je humoru koji ponekad ide do sama dna vulgarnosti ipak prednjačio film Kordon Gorana Markovića, koji govori o problemima poratnoga razdoblja u Srbiji (demonstracije 1996). Uostalom, i Sto minuta slave u Motovunu je imao pandan: debitantski film Damira Lukačevića Povratak. Doduše, Povratak je više njemački nego hrvatski film (hrvatski je producent sudjelovao s nešto više od četiri posto filmskoga budžeta). Tim više što je Lukačević sam, poput svojih likova koji se žele i ne žele vratiti u domovinu, Hrvat koji živi i radi u Njemačkoj. Povratak je solidno snimljen i zapravo iznenađuje cjelokupnim izgledom, koji odudara od osjetno kazališnog izgleda hrvatskih filmova.

Kada se govori o mogućim dobitnicima jedne od motovunskih nagrada, mora se spomenuti film Shizo redateljice Guke Omarove (Kazahstan). Za razliku od filmova Sto minuta slave i Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće, koji su razmatrani kao mogući kandidati za nagrade, Shizo nije mogao biti biran, jer je bio izvan konkurencije. No definitivno je, prema mišljenju mnogih, petanestogodišnji mladić koji se bori za egzistenciju (svoju, a poslije i drugih) namještajući borbe tajlandskog boksa, zaokupio pozornost kao jedna od najboljih, ako ne i najbolje ispripovijedana fabula.

Propeler Poljupcu

Glavnu je nagradu, Propeler Motovuna, dobio film Jedan poljubac drag britanskoga redatelja Kena Loacha. Doduše, priča o teškoćama kroz koje prolazi ljubavni par Britanka - Pakistanac vuče na dejá vu, ali je film doista ugodno pogledati. Napose kada se nagomilani kulturni, religijski, obiteljski i drugi problemi ipak riješe u korist Kasima i Roisim (čiji se niz suprotnosti koji se privlače nastavlja u njihovim zanimanjima: on je DJ, a ona učiteljica glazbe).

Sve u svemu, Motovunski je filmski festival šesti put donio filmski pogled u gotovo svaki kutak svijeta. Nudeći kvalitetno šarenilo različitih načina razmišljanja, različitih načina filmskih stvaranja pa i različitih načina gledanja filmova (jer u Motovunu filmove možete gledati kao ozbiljni kritičar i kao neozbiljni tinejdžer, a možete pri tome sjediti na nekoj stubi ili zidiću, stajati u pozadini ili ukočeno čučati u službenoj kino-stolici) Festival je bio izravan poziv za prisustvovanje najvjerojatnije jednako zanimljivu Motovunu sljedeće godine. Unatoč smanjenju potpore Ministarstva kulture u posljednji trenutak.

Irena Paulus