Tijelom do savršenstva

Tijelom do savršenstva

Uvažavanje golotinje omogućava Mapplethorpeu da razodijeva ljude koje voli, uglavnom crne muškarce, plesače, body-builderice, te ih oslobađa socijalnih konotacija i stavlja na izvanvremenski pijedestal

U berlinskom Guggenhaimu ili točnije rečeno u Deutsche Guggenheimu od 24. srpnja pa sve do 17. listopada 2004. gostuje izložba Robert Mapplethorpe and the Classical Traditions: Photographs an Mannerist Prints. Izložba u organizaciji Solomon R. Guggenheim Foundacije, New York i Hermitage muzeja, St. Petersburg svakako zaslužuje pozornost štovane publike i ljubitelja umjetnosti. Zanimljivost i ideja izložbe očituje se u samu deskriptivnom naslovu, koji upozorava na sadržaj unutar izložbenoga prostora.

Dojmljiva i jednostavno rečeno lijepa izložba, zanimljivo koncipirana i usklađena, istražuje dijalog između fotografije Roberta Mapplethorpea (1946-1989) i klasične umjetnosti, posebno umjetnosti nizozemskih i flamanskih manirističkih umjetnika s kraja 16. stoljeća, odnosno bakropisa i drvoreza Hendricka Goltziusa, Jana Harmensza Mullera, Jacoba Mathama i Jana Saenredama. Izborom skulptura izloženih na izložbi (B. Prieur, radionice B. Cellini, Anonymous, R. Mapplethorpe) istaknut je dijalog fotografija R. Mapplethorpea i manirističkih printova s klasičnom antikom te osim toga ilustrira njihov snažan odnos i dublje razumijevanje povijesti umjetnosti.

Snaga Erosa

Manirizam je posebni likovni izraz u europskoj umjetnosti koji se pojavio nakon smrti Raphaela i trajao je gotovo cijelo stoljeće. Isprva je manirizam bio izrazito talijanska pojava, no ubrzo se proširio po svim zemljama Europe. Italija je privukla mnoge strane umjetnike, koji su po povratku u svoje rodne krajeve na individualan način interpretirali talijansku umjetnost, prošlu i sadašnju, maniristička izrada printova proširila se po Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj. Flamanski i nizozemski maniristički printovi zasnivaju se više na talijanskom nadahnuću, a ne toliko na talijanskom dizajnu, i odraz su spajanja naturalizma s utjecajem helenističke skulpture.

U suprotnosti s formalnim i sadržajnim skladom visoke renesanse manirizam svjedoči o izgubljenoj ravnoteži, o unutarnjim sumnjama i podvojenosti, a istodobno naglašava ono što je popratno te se razvija u smjeru sve veće virtuoznosti i naglašena intelektualizma. Maniristički umjetnici prekršili su klasične kanone i idealne proporcije, proporcije su neuobičajene, izmijenjene, s nestabilnim i prisilnim pozama. Na isti način, duševna rastrojenost podcrtana nasiljem, dramom i okrutnošću prikaza, uz ljupkost, eleganciju i mudrost, bili su važan oblik manirističke estetike koja se reflektirala u izboru mitoloških i alegorijskih subjekta kao što su tri sudbine, pet grijeha, sedam glavnih vrlina, što je vidljivo i u izloženim printovima izložbe. Snažna, nabijena i emotivna snaga ljubavi i Erosa, koja prožimlje mnoga maniristička djela na izložbi, izražena je također u djelima Roberta Mapplethorpa, njegove, koji put šokantne fotografije otkrivaju silnu snagu i napregnutu energiju. Na fotografijama Roberta Mapplethorpa glavno je ljudsko tijelo, segmenti ljudskog tijela, savršeno oblikovano, senzualno, puteno. Strastvenost u promatranju i doživljaju tijela kao glavnog medija njegovih fotografija jasno se očituje u pristupu i promišljanju, odnosno u nastojanju postizanja i traženja savršenstva u formi svakoga subjekta koji je postavio u žarište svog objektiva.

Od neoklasicizma Do manirizma

Mapplethorpe se školovao za slikara i kipara, i njegov rani interes bio je usmjeren na prirodu slikarskog i kiparskog procesa nastajanja umjetničkog djela. U kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim Mapplethorpe je postavio jedno uz drugo odraz neoklasičnoga spomenika s odrazom vlastita golog tijela, gdje položaj žive figure točno oponaša statuu. Kombinirao je savršenstvo i sklad skulpturalne izvedbe s fotografskim apsolutom, i spajanjem historijske skulpture s modelom Mapplethorpe je nastojao održati umjetnost u životu i umjetnost u fotografiji. Na taj je način bio kadar izraziti radikalne teme u tipičnim historijskim terminima.

Protagonisti njegovih fotografija, njegovi modeli, njeguju kult savršenog tijela, body-builderica Lisa Lyons, plesač Derrick Cross, koji svoje izvorište pronalaze u antičkoj skulpturi, a odraz u ekspresivnim i snažno modeliranim printovima flamanskih i nizozemskih majstora 16. stoljeća. Obožavanje i uvažavanje tijela u Mapplethorpa dodatno je naglašeno efektima crno-bijelih tijela u dodiru sa crno-bijelom fotografijom te zahvaljujući, vrlo istančanu osjećaju za svjetlo i sjenu te senzualni i erotski naboj. Na fotografijama prevladava simetrična kompozicija tijela, autor reducira anatomiju na bitno, transformira figure s jakim naglašenim erotizmom u jednostavno čisto, nevino biće, iako nekad tijela predstavljaju posvemašnje savršenstvo. Uvažavanje golotinje omogućava Mapplethorpu da razodijeva ljude koje voli, uglavnom crne muškarce, plesače, body-builderice, te ih oslobađa socijalnih konotacija i stavlja na izvanvremenski pijedestal. Izrazitim osjećajem za tijelo i efektivnu minimalnu crno-bijelu paletu umjetnik istražuje paradokse i veze, izražavajući stanovitu poetičnost i melankoliju, dok se s druge strane autoritativnost manirizma realizira blistavim svjetlom, teksturom te trodimenzionalnošću. Ta dva oprečna pristupa zajedno tvore sklad i ljepotu, uvažavanje i poštovanje te razumijevanje i vraćanje na ishodište.

Martina Matić