Skladanje, ne ladanje

Skladanje, ne ladanje

Nemoguće je zaključiti in memoriam Lackoviću bez prisjećanja na njegovu ljudsku prisnost i nenametljivost, bez spomena njegove sakupljačke strasti (koja se manifestirala u odavanju počasti modernim autorima i starim majstorima, iz domovine i inozemstva), bez uvažavanja njegove društvene dobrohotnosti i namjere da pomogne gdje god je moguće. Kao čovjek vrlo je homogeno zaokružio svoju stvaralačku i javnu dionicu, zaslužujući trajan spomen

Kao kasni plod podravskoga naivnog i samoniklog likovnog izraza pojavio se ranih šezdesetih godina seljak i poštar Ivan Lacković. Vrlo brzo prepoznat je i priznat kao autentična vrijednost i zreli rezultat, premda su u njegovu početku u javnosti bile neke dileme i polarizacije. Ono što je uzmanjkalo u afirmativnom prihvaćanju tada vodeće Galerije primitivne umjetnosti nadoknadio je mladi autor pozitivnom valorizacijom i stimulativnim odnosom Krste Hegedušića, nedvojbenoga mentora in atribus, posebice na području bliska mu hlebinskoga bazena i stvaralaštva neakademskoga predznaka. Dakle, Lackovićeva recepcija krenula je u okružju naive i unutar novoga, trećega naraštaja tzv. hlebinske škole, ali je slikar, crtač i umjetnik - koji se uskoro vrlo samosvjesno okitio i atributom Croata - znao naći vlastiti put i nametnuti se kao specifičan slučaj.

Rafinirani izdanak stilistike

Kad iz perspektive završenoga opusa pogledamo Lackovićev opus, uvidjet ćemo kako on morfološki istodobno znači vrhunac, apogej, rafinirani izdanak stilistike koju je prvo formulirao Ivan Generalić, a opet poseban, svjesno apartan i upravo naročito melodiozan linearni izraz koji kao da ne odnosi usporedbu s prethodnicima. Taj ćemo paradoks razriješiti tvrdnjom kako Lacković, istina, prima temeljne poticaje u neposredno (vremenski i prostorno) bliskoj tradiciji, ali tu tradiciju sublimira i kompenzativno obogaćuje kulturom, erudicijom, virutozitetom. S jedne strane, znači, imamo tehniku slikanja na staklu (glaže) i tip sumarne modelacije ljudi, zgrada i šuma, a s druge strane dobivamo specifičnu mrežu grafizama i karakteristično pletivo učvorenih i razigranih crtica. Nije stoga pogrešno smatrati ga manirističkim odvjetkom, cvjetnim razdobljem i zrelim zaključkom lokalne regionalne baštine, no čini se da je prirodnije ustrajavati na originalnosti njegova odmaka, na bogatstvu imaginativnog raspona, na delikatnosti ritmiziranja i istančanosti sumarnog predočavanja oblika. Ne oduzimajući korijenima ulogu u umjetnikovu stasanju, ipak ćemo najveću pozornost posvetiti deblu i granama, cvijeću i lišću, dapače gotovo bezbrojnim listovima (papira) što ih je Lacković iscrtao, obojio, otisnuo ili u korice stavio.

I u najkraćoj evokaciji ili rekapitulaciji Lackovićeva rada bit će očita činjenica njegove urođene finoće, čistoće, lakoće poteza, sklada i ljepote njegovih kompozicija i njihovih dijelova. On je u svojim motivima tretirao poznate pojave ili se bavio nekim vizionarnim projekcijama, no bez obzira na dubinu i težinu kreativne motivacije ishod je uvijek bio estetski relevantan, nagonski uravnotežen i individualno obilježen. Nije slučajno nitko manji od Anatola Jakovskoga proglasio Lackovića »najboljim crtačem među naivcima« i nije slučajno nazvan »estetom u krugu samoniklih«. Njegova težnja skladu i njegova sposobnost svježeg i neposrednog iscrtavanja učinila ga je iznimno popularnim, gotovo opasno općeprihvaćenim na rubu dopadljivosti i dekorativnosti.

Kreativni autoritet Lackovića

Ako se može reći da su hiperprodukcija i određeno ponavljanje dominantnih rješenja ugrozili elitnost njegove pojave, nikako se ne može posumnjati u moralni integritet i kreativni autoritet Lackovićeve pojave. On je, naime, uspješno skladao i vješto rješavao (svoje vlastite i svojih naručitelja) različite zadatke, ali nikad nije išao protiv vlastite naravi niti je mogao iznevjeriti duktus duboko usuglašen s pulsom njegova krvotoka i s problematikom njegova doživljavanja i razmišljanja. Lacković nije patetičan svjedok seoskoga života ili socijalni glasnogovornik, ali nije ni stilizator neke beskonfliktne idile, liferant (samo) umirujućih prizora s ladanja. Naprotiv, on je autentičan u žaljenju za nestalim, zagubljenim vrijednostima, nostalgičan u odnosu na autentičan život prošlosti, ali je i ozbiljan, neravnodušan svjedok povijesnih tegoba, diskretno angažiran suputnik epohe koja je vidjela mnoge mijene i tegobe, prevrate i rješenja, zanose i nasilne smrti.

Lirska Lackovićeva narav spriječila ga je da prekorači mjeru dobra ukusa ili da prijeđe u puku literaturu. Njegovi narativni ili simbolički ciklusi uvijek su poduprti neospornim linearnim senzibilitetom, a i odgovarajućom kromatskom popudbinom. Ljubav prema bilju, raslinju, cvijeću nadahnula je njegove najpoznatije slike, a iskustvo čovjeka rođena na rubu šume očitovalo se u organičnosti poteza i suptilnu diferenciranju fitomorfnih vrsta (potočnice, ruže, nezaboravci, krizanteme...). Raspon čitiriju godišnjih doba potaknuo je upravo amblematska rješenja svjetlosnih atmosfera i biljnoga pokrova, ukazujući na širinu percepcije i moć stilizacije.

Izlaz is ograničena rezervata naive

Dakako, posebno su poglavlje prizori gotovo etnografske registracije poslova i dana, običaja i svakodnevice sela (pečenje kruha, žetva, pralje, pojilo, maškare, ponoćka, sprovod, procesija, sušenje sijena, snuboki...). I u njima je Lacković sposobnošću očuđenja i nježna sudjelovanja uspio nadmašiti konvencije žanra, postići često poetični ishod. Ali još je znatno izrazitiji i izražajniji kad je oslobođen prizemnih stega te kad se može vinuti u imaginativne, oniričke sfere. Započeo je to u okrilju znanih atributa (Dvoglavi konj, Čovjek na Mjesecu, Ecce homo, Na galgama, Oltar zavičaja), da bi s vremenom posvetio osobitu pozornost heraldičkim, nadrealnim, fantastičnim situacijama, pogotovo u crtežima i grafikama (primjerice, čitave mape kao što su Zodijak, Oblak, Plemetarium, Pod maskom, Kometa). U druženju s pjesnicima i njihovim stihovima ostvario je primjerene i kongenijalne rezultate, koji prevršuju ilustrativnu razinu i dodiruju se s poticajnim predlošcima na imaginativnoj razini, u paralelizmima oslobađajućih pristupa odabranome mediju. Bez pretenzija na iscrpnost navest ćemo niz poetskih svjetova s kojima je naš umjetnik empatijski i pronicavo drugovao (Krleža, Galović, Tadijanović, Ivanišević, Šop, Golub, Krmpotćeva, Dante, Seghers, Depierris, Duby, Jones, Marović, Jelušić), a nije daleko od toga ni njegovo konvergiranje prema sitnoslikarskom opusu Julija Klovića (s kojim dijeli i epitet, apoziciju Croata).

Obraćajući se posthumno Lackovićevu djelu uvjereni smo da je ostavio zamjetna traga u pamćenju naše sredine, te da je nizom ostvarenja izišao iz bilo kakvih ograničenja rezervata naive, jer je, posebno u crtežima, unvierzalno i nedjeljivo ostavio traga osobnoga pristups, znaka neporecive vlastitosti. Posebno ću pamtiti njegov ulog, jer sam imao prilike komentirati njegove tako raznorodne emanacije kao što su Pod maskom i Krležin Thanatopolis, Europa bez radosti i Magma mater. Spominjem ta četiri ciklusa ne stoga da bih istaknuo neki svoj udio nego baš da bih naznačio moguće krajnosti, koje ne dovode u pitanje koherenciju umjetnikove osobnosti, no dobro markiraju rubove potencijala.

Naime, u dva prvospomenuta ciklusa zamjetljiva je Lackovićeva težnja groteski i makabričnim tonovima, a u dva posljednje navedena rasponi su još izrazitiji, jer idu od gotovo medijevalne alegoričnosti (i skrivenih značenja) pa do novovjekovne lirske apstrakcije (to jest slikarstva nemimetičkog karaktera, kolorističke euforije i grafičke odmeđenosti). Uvjeren sam da u takvim (nipošto naivističkim i nimalo hlebinskim) parcelama opusa leži umjetnikova ostavština za budućnost, zalog novih hermeneutičkih izazova i šansa revitalizacije i revalorizacije mimo bilo kakvih konjunktura ili predrasuda, što ih kao suputnici neizbježno nosimo (ili uvažavamo).

Nemoguće je zaključiti in memoriam Lackoviću bez prisjećanja na njegovu ljudsku prisnost i nenametljivost, bez spomena njegove sakupljačke strasti (koja se manifestirala u odavanju počasti modernim autorima i starim majstorima, iz domovine i inozemstva), bez uvažavanja njegove društvene dobrohotnosti i namjere da pomogne gdje god je moguće. Kao čovjek vrlo je homogeno zaokružio svoju stvaralačku i javnu dionicu, zaslužujući trajan spomen.

Tonko Maroević

Matica hrvatska

Matrix croatica

Poštovanoj obitelji Lacković,

Na vijest o preranoj smrti našega dragog prijatelja i uglednoga člana Matice hrvatske Ivana Lackovića Croate bude se uspomene na čovjeka i umjetnika, na davnašnjega poštara i donedavno, živa i osjetljiva crtača, koji je - u vremenu koje je cijenilo prinos hrvatske naive likovnoj Europi i svijetu - visoko dizao barjak slobode, mašte, nježnoti, skrbi i rodoljublja povezujući ih s čistim srcem i posve iskrenim zanosom.

Miru i općem dobru težio je taj tihi naš suputnik od dana svoje tegobne mladosti pa sve do u ovaj kasni čas kad je svoja svjetska priznanja nosio kao teret, i koliko su mu bila draga - toliko ih se i bojao. »Ja sam vam navek onaj isti dečec kaj po svijetu hoda i kaj ’z velike poštarske torbe ljudima dijeli poruke, pozdrave, darove, penzije i, nažalost, poneku tešku i nemilu vijest« - rekao nam je više puta. Od vremena kad mu je Nakladni zavod Matice hrvatske tiskao prvu monografiju (1973), pa preko velikih publikacija - zbornika Nacionalne i sveučilišne biblioteke i grafičkih mapa, tiskanih marom Bože Biškupića - pa do jučer, njegova je osjetljivost, dobrota, ljubav za ljude i domovinu bilo jedno od toplih i utješnih svjetala u noći našega svijeta.

Neka Bog pomogne duši koja je sa svojih krila upravo otresla zemni prah.

Molimo vas, primite izraze naše iskrene sućuti.

Za Maticu hrvatsku

Igor Zidić, predsjednik