Šesto Čulo

Šesto Čulo

Tvorci Odjeka zločina, scenaristica Paula Milne i redatelj Charles Beeson, iznimnu pozornost posvećuju stvaranju snažnih, osebujnih središnjih karaktera, ali i kreiranju vrlo dojmljiva tjeskobnog ozračja obilježena opipljivim pesimizmom i tragikom

Na prvi se pogled londonski detektiv Ross Tanner, protagonist izvrsne britanske kriminalističke serije Odjeci zločina, ne razlikuje mnogo od poznatijih mu televizijskih kolega koji se svojim intelektualnim sposobnostima (glasoviti jajoglavi Belgijanac Poirot rekao bi »malim sivim stanicama«) koriste u rješavanju zločina. Slično detektivu Dalzielu iz serijala Dalziel i Pascoe ili inspektorici Jane Tennison iz kultnih Osumnjičenih, i sposobni je Tanner osobenjak nesređena privatnog života u stalnu sukobu s nadređenima. Poput psihijatra Eddieja Fitzgeralda Fitza iz Psihološkog pristupa ili patologinje Sam Ryan iz Nijemog svjedoka, i Tanner je radoholičar potpuno predan poslu, zbog čega na pragu četrdesetih iza sebe ima propali brak i borbu s alkoholizmom. Baš kao i autori navedenih serija, i tvorci Odjeka zločina, scenaristica Paula Milne (koja je nadahnuće za priču pronašla u očevoj sljepoći) i redatelj Charles Beeson, iznimnu pozornost posvećuju stvaranju snažnih, osebujnih središnjih karaktera, ali i kreiranju vrlo dojmljiva tjeskobnog ozračja obilježena opipljivim pesimizmom i tragikom. Napokon, slično spomenutim serijama, i ovdje je znatno važniji način otkrivanja zločinca od sama njegovog identiteta.

Ipak, uza sve navedene odrednice (koje stalnim ponavljanjem postaju pravilima i zapravo klišejima), serija Odjeci zločina po nečemu se ipak razlikuje od srodnih TV-uradaka. Naime, detektiv Ross Tanner ima ozbiljnih problema s vidom, što mu i na poslu stvara sve više nevolja. Srećom ne odijeva crveni kostim i ne pretvara se u svojevrsnu otočnu inačicu zakrabuljena borca za pravdu Daredevila, nego odlučuje prikriti svoje nedostatke, u najvećoj se mjeri osloniti na intuiciju i pokušati se u novonastaloj situaciji snaći najbolje što može. A u tome mu pomaže privlačna, no donekle proračunata kolegica Catherine Tully, čiji prodoran pogled postaje njegov najveći saveznik, ali i svjedok njegovih slabosti.

Slijepa, no dostižna

Već od same uvodne špice na kojoj imena glumaca postupno bivaju zamućena, a naposljetku i posve nerazaznatljiva, autori nas efektno uvlače u svijet protagonista i upoznaju s njegovim nedostacima. Kao nuspojave degenerativnog poremećaja mrežnice oka Tanner povremeno vidi jarku svjetlost i doživljava onirične halucinacije, što cjelini daje snažan pečat nadrealnoga. S vremenom, u rješavanju zamršenih i često vrlo intrigantnih slučajeva, Tanner svoje nedostatke donekle uspijeva pretvoriti u prednosti. On se maksimalno prepušta intuiciji i oslanja na preostala osjetila, pa dok pred njegovim i gledateljevim očima iz zamućene pozadine polako iskrsava sugovornikovo lice, autori se efektno koriste mogućnošću stvaranja dojmljiva snolikog ozračja.

U ulozi senzibilna inspektora s razvijenim šestim osjetilom odlično se snašao Clive Owen, karizmatični Britanac koji se u posljednjih nekoliko godina, najprije zapaženim sporednim ulogama u nizu celuloidnih uspješnica (Bourneov identitet, Preko svih granica...), potom odličnim nastupom u hvaljenoj Altmanovoj satiri Gosford Park, a naposljetku i glavnom ulogom u recentnom pop-corn hitu Kralj Arthur, prometnuo u jednog od najtraženijih holivudskih glumaca. Kako se čini da Pierceu Brosnanu u odijelu Jamesa Bonda više nije posve ugodno, šuška se da bi suhi, promućkani, a ne promiješani martini s maslinom ubuduće mogao ispijati upravo Owen. No ako mu Walter PPK i pripadajuća dozvola za ubojstvo i ne budu predani, uvijek se može vratiti bijelom štapu i Odjecima zločina, seriji koja bjelodano dokazuje da je pravda, iako nerijetko slijepa, posve sigurno dostižna.

Josip Grozdanić