Ribe slušaju Bacha

Ribe slušaju Bacha

Luko Paljetak, Sve po šest, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.

Luko Paljetak, Koljenski otoci, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Luko Paljetak, Voljeti, Exlibris, Zagreb, 2004.

I baš kad se pomisli kako je današnje stanje u hrvatskoj poeziji (i još gdjegdje) prilično otužno, pojavi se onaj koji vraća vjeru u radost, dapače ljepotu i svetost riječi i štiva. Mnogi bi pomislili da će i Luko Paljetak nakon golema broja objavljenih knjiga posustati, ali naprotiv, kao da ta čudesna i nepresušna poetika uvijek raste i nadmašuje samu sebe. U nevelikom vremenskom razmaku (ni godinu dana) izronile su čak tri knjige pjesama. Prva je obljetnička Sve po 6, sastavljena od šezdeset sestina jednoga šezdesetogodišnjaka, druga je Koljenski otoci - zbirka o možda postojećim otocima Talofa (što znači »Ljubav-tebi«), koji su dobili ime po oblim ženskim koljenima, jer se upravo tako izdizahu iznad mora; a treća je po mnogočemu specifična, čak bismo mogli reći poetički sintetična zbirka Voljeti.

Sve tri zbirke potvrđuju čudesnu sposobnost pjesnika - vječna istražitelja, radoznala i raspjevana njuškača starih i novih okusa i opipa, mirisa i oblika, nepresušna u leksikološkoj pothrani jezika, na trenutke savršenoj igri misli, riječi, stiha, ritma i oblika. A upravo je oblik pjesme možda najvažnija komponenta, o kojoj tek treba početi govoriti kada je o poeziji Luka Paljetka riječ. Pri tome ne mislim samo na gotovo savršeno poigravanje tradicionalnim stihom ili strofom (na primjer spomenute sestine), ili pak na oblike pjesama u cjelini (sonete, madrigale, poslanice), nego i na jednu uistinu posebnu vrstu slobodnoga stiha koji je pjesnik već ranijim zbirkama iskušavao (Tvoje poglavlje), a u posljednje dvije možda i nesvjesno uspostavio kao oblik kojemu tek treba pronaći ime. No prije svega treba reći još nešto: ako itko čuva onaj predivni renesansni, pometovski hedonistički duh, ako je itko nastavljač naših velikih Dubrovčana, koji snagu tradicije ne prepuštahu olako izvitoperenu duhu vremena, ako itko još može misliti umom učenjaka, a pisati širinom produhovljene emocije, lucidne britkosti trenutka, petrarkističkog platonizma, baroknoga misticizma, ali i posve moderna kriticizma, onda je to dubrovački gospar Luko.

Sitne krupnine

Zbirka rođendanska sa šezdeset sestina uglavnom govori o sitnim krupninama koje život čine, a vještina toga iskaza upravo je zavisna o izbrušenosti stiha, najčešće četrnaesteraca, uredno posloženih u predviđenih šest redaka. Dakako da ovdje nije riječ samo o vještini, jer nametnuta misao provodnica okruži sestinu dijalektičkom gustoćom ideje, asocijacije, pobuđujući grickanje svijesti čitača, baš kao i autora:

Grizu me neki kukci iz doba što će doći,

ili je bilo, grozni, opaki, koji sišu

sladoled moje krvi; probudim se po noći

izjeden sav i ne znam što je to: možda pišu

po meni oni slova nekakve abecede

koja me kao takva sama po sebi jede.

Vrludanje neočekivanim putićima svijesti, sjećanja, htijenja i mnijenja, Paljetak već u ukalupljenoj strofi nalazi neki svoj put. On će pregristi četrnaesterac ako mu se zato naglo ukaže potreba, podrediti tradicionalni oblik novim idejama oko starine, a najzačudnije je da misao kojom smo početno krenuli uistinu pokaže da je dosegnula cilj koji možda ni sam pjesnik u početku nije slutio.

Pjesnička putanja

Zbirka Koljenski otoci sastoji se od tri dijela koje je tematski možda moguće odrediti samim stihovima. Naime, prvi dio govori o tome kako nekada su ljudi živjeli kao čvrste osobe, pa su onda izumrli, drugi kaže kako vrijeme u torbi traži nešto što nije moglo ni prije naći, a treći možda i zaključuje da svaki je oblak uzdah za nečim čega dugo već nema. Nedovršeni naslovi (U vrijeme kad svijet se; Pritužba, ali; Nekada možda ako), kontrapunktivni dovršenim rečenicama, čak glosama i aforizmima unutar pjesme, kao da sugeriraju nedovršenost prizora u pjesmu pretopljenih, nemogućnost definiranja novodošloga doba, ali i vječni izlaz koji otvaraju ljubav i ljepota, da ne govorimo o slobodi (od Dubrave još utkanoj) u svim mogućim smjerovima.

Koljenske otoke ne mogu svi vidjeti. Ali onaj koji ih vidi zapaziti će da zvijezde sve su neobrijane, u papučama jure konji, u čarapama mrežastim krave plešu na kiši koja plače umjesto nas; ribe drže walkman na uhu, neke slušaju starog Bacha, a viroza se javlja kao dokaz vlastite društvenosti. Ipak i unatoč svakoj navali tematike koju pruža doba, od primitivizma, globalizma, terorizma, ubojstava i grabeži, na drugom polu te pjesničke putanje javit će se najnježnije ljubavne poruke: nebo pada samo u tvoje oči; na otocima tvojih koljena tu sam palma kokosova što njiše tvoj glas; napisao bih cijele vinograde o tebi; ničija nemoj biti, ni moja, čak ni svoja, onaj koji te treba / pronaći će te već. Kao da u tom pjesniku još bdije ono dijete koje u tebi jede šećer i mast na kruhu, premda to dijete može i sasvim mudrosno zaključiti kako valovi svakog jutra otoku daju nova imena, samo nitko to ne zna, zato ljudi govore isti jezik i dalje. Posve neočekivano, u naizgled vrlo običnoj temi, pjesnik će nas udarno osvijestiti potkraj pjesme, kako to čini u pjesmi Dječji plač odnekud, tko, kada pitajući se tko to cmizdri dovraga, te naglo shvati (skupa s nama): to cmizdrim ja i zato najbolje je da primiš me u svoju još toplu posteljicu.

Poetički kontrapunkt

Zbirka Voljeti sriče slova svoga naslova i samu sebe tako slovno dijeli u cikluse (v, o, lj, e, t, i). To je zbirka koja u bjelini svoga profinjena izdanja naprosto otkriva temeljnu komponentu elokventne i razigrane poetike Luka Paljetka. Naime, taj spomenuti poetički kontrapunkt, mjesto iz kojeg se izlijeva sva digresivna, a uvijek asocijativno povezljiva ditirampska himničnost i ritualno slavlje prirode i života, ljubavi i slobode - mjesto je skromnosti maloga čovjeka malim usrećena, skromnosti kao vrline, ali i znaka ljudskoga, životnoga stava da tek iz malenoga raste veliko, da baš u krupnom najvrednije je sitno. Kako voljeti, kada voljeti, koga, zašto i čemu, gdje voljeti? Na vrhu lista, na mjesecu što blista, navrh krova, na dnu mora, na rubu mokre klupe, u rudniku, na zvijezdi, na križu, u mračnoj ulici? Ma ne, reći će pjesnik - ja te / ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi / i, vjeruj, nema bolje.

Oblik pjesme važan je i fascinantan u Paljetkovoj poeziji zato što pjesnik, a zapravo njegov melodiozni ritmički impuls, slijedi put pera, potpuno otvoreno, a kada se čini da on naprosto savršeno koristi opkoračenje riječ je o putu ruke-misli koja slijedi iznenadni interes za rubove na prijeboju rečenice, na usponu u njezinu središtu koji drži kulminativne naboje, ali i otvara procijepe novih misli: poput daha kojem nije važan udisaj i izdisaj, ali je važno samo uspostavljeno disanje, možda ulovljena prezentnost između početka i kraja, prošlog i budućeg. U tom kulminativnom središtu za pjesnika Luku Paljetka tako i nije moguće ne pisati, baš kao što nije moguće i prestati voljeti.

Tea Benčić Rimay