Quo vadis?

Quo vadis?

Tijek ovogodišnjih glazbenih događanja (poglavito koncertnih) sve se više udaljavao od afirmativnih očekivanja s gotovo potpuno izostalom eskalacijom glazbene ekscitativnosti i estetskog užitka

Visoka razina odgovornosti i obveze prema kultnoj ljetnoj manifestaciji, koja k tome slavi i pedeset godina postojanja, doimala se u svojoj zadanosti poprilično tautološkom. Izvjesno je, međutim, da apriorno postavljen imperativ uspjeha potkrijepljen svečarskom atmosferom i glasnim najavama o gostovanjima eminentnih svjetskih glazbenika implicira opasnost neutemeljene apologije. Upravo stoga objektivnim pogledom na sliku minulih festivalskih zbivanja obvezni smo uputiti stanovite, dobronamjerne prigovore. Nažalost, pompozne najave i ugledni inozemni umjetnici nisu se pokazali dostatnim jamstvom uspjeha. Tijek ovogodišnjih glazbenih događanja (poglavito koncertnih) sve se više udaljavao od afirmativnih očekivanja s gotovo potpuno izostalom eskalacijom glazbene ekscitativnosti i estetskog užitka. S tek rijetkim iznimkama, glazbena zbivanja jubilarnoga ljetnog festivala karakteriziraju okrnjeni umjetnički dosezi i prilična oskudnost programa. Materijalne (ne)prilike, dakako, relativiziraju stvar donekle reducirajući nezadovoljstvo, no temeljitija analiza ponuđena programa ne nalazi konkretnija opravdanja. Osim toga, ni reminiscencija na prošlogodišnju heterogenost, slojevitost i kvalitetu koncertne ponude ne može nas ostaviti ravnodušnima.

Tri opere

Operni segment programa ove je godine ponudio tri naslova - premijernu izvedbu Bellinijeve Norme te reprizno uprizorene Verdijeve Nabucco i Aida. Kao personifikacija prave belkantističke opere izrazite melodike i dramatske potentnosti, Norma je, nakon više od puna tri desetljeća, u čast pedesetoga rođendana festivala ponovno odjeknula impresivnom peristilskom scenom. Opera je to koja zrcali izvanrednu čistoću i ljepotu skladateljeve pjevnosti, kao i cijelo bogatstvo njegove lirske naravi. Ne čudi, stoga, interes splitske publike za najavljivanim pjevačkim veličinama kojima je skladatelj propisao vrlo zahtjevne zadatke. Unatoč višegodišnjem iskustvu u ulozi Norme, talijanska sopranistica Gabriella Morigi nije djelovala sugestivno u svim glumačkim i pjevačkim nijansama. Premda receptivno dojmljivija u drugom činu, osjećao se u njezinu izričaju nedostatak prpošnosti, gipkosti i lakoće (najviše u koloraturama). Zorica Antonić(Adalgisa) plijenila je mladenačkom vokalnom svježinom i muzikalnošću, a Ivica Čikeš(Oroveso) sonornim, impostiranim tonom i sceničnošću ostvario je zrelu pjevačku kreaciju. Na putu k glazbeno-interpretativnom zenitu nedostaje mu tek cizeliranje fraze i izrađivanje detalja koji su nadgradnja njegovoj nesporno zavidnoj glasovnoj bazi. Nera Gojanović(Clotilde) i Špiro Boban (Flavio) glumačkom i pjevačkom korektnošću uklapali su se u pozitivne intencije izvedbe. Kristjan Johannsson (Pollione) nije ispunio očekivanja. Pjevač je to koji nesporno raspolaže ogromnim glasovnim potencijalom i ljepotom tenorskog timbra, no uloga Poliona definitivno mu ne pristaje. Nedorečen tonski fokus u visinama, intonativne oscilacije i neprimjerenost njegovog moćnog dramskog tona lirski oblikovanim frazama, razlozi su fragmentarne, necjelovite impresije. Solidna tehnička spremnost i kompaktna sonornost prepoznatljive su kvalitete zbora splitskog HNK (zborovođa Ana Šabašov). Maestro Ivo Lipanović, aktivizirajući orkestar u glazbeno-dramskom oblikovanju, uglavnom je uspijevao udovoljiti zahtjevima Bellinijeva glazbenog stila. Bez obzira na ponekad nedorečenu dramatiku i nedotjeranost u detaljima, orkestar HNK uvjerljivo je ocrtavao transparentu kontrastnost (ratnički ritmovi nasuprot lirskim ulomcima) i smjenu raspoloženja koju je tekst u datom trenutku tražio. Redatelj Petar Selem pobrinuo se dublje zaći u tkivo Romanijeva libreta, oblikujući priču u ženskom znaku, Mjesečevu ženskom kultu. Već prepoznatljiv po lakoći kojom glatko i nenametljivo slijedi tijek radnje, Selem svjesno odustaje od pretjeranog dinamizma ne želeći opteretiti odnose među akterima na sceni. Scenograf i oblikovatelj svjetla Ivo Knezovićzamisli je prilagodio mističnom ambijentu, kao i kostimografkinja Danica Dedijer s prozračnim, stiliziranim kreacijama. Izuzetak, u likovno-vizualnom smislu, bili su dosta skromniji kostimi rimskih časnika Poliona i Flavija.

Sugestivni Repušić

Repriznu postavu Verdijeva Nabucca pamtit ćemo po sugestivnu nastupu mladog i darovitog dirigenta Ivana Repušića (dobitnik nagrade Judita), koji je poletnošću, energijom i izrazitom muzikalnošću osvojio kako cjelokupni anambl Splitske opere, tako i mnogobrojnu publiku. Od solista vrijednih izdvajanja spomenut ćemo Branka Robinšaka (Ismaele) i Ivicu Čikeša (Zaccaria), dok se, sudeći po pjevačkom iskustvu, od talijanskoga moćnog baritona Davidea Damianija (Nabucco) i Gabrielle Morigi (Abigaille) očekivalo znatno više.

Gotovo stopljena s jedinstvenim ambijentom Peristila, Verdijeva je Aida svojevrstan amblem Splitskog ljeta. Kao nezaobilazni dio opernog programa, i ove je godine izvedena u poznatoj Selemovoj režiji, koja je unutar scene Zlatka Kauzlarića Atača dosta uspjelo prikazala slike faraonovih prostora. Novosti u glazbenom dijelu programa nisu išle u prilog afirmativnoj atribuciji kultnog glazbenog spektakla. Već prvim tenorskim ariosom Celeste Aida bilo je jasno da Kristjan Johannsson nije Radames kakvog smo priželjkivali, upravo kao ni Olga Romanko u ulozi Aide. Unatoč širini dinamičke amplitude, nedostajalo joj je tragičnosti imanentne Aidinu liku. Tračak optimizma, premda s očito minoriziranim intenzitetom glazbenoenergetskog naboja u odnosu na ranija pojavljivanja, unijela je iskusna Zlatomira Nikolova. Angelo Cavallaro zasigurno nije dirigent poticajna kreativnog vodstva, što je naposljetku i pridonijelo izostanku zborske i orkestralne impulzivnosti, a izvedbu učinilo blijedom i nedorečenom.

Solidan početak

Koncertni segment programa započeo je zapravo i najboljim od ponuđenih glazbenih ostvarenja - koncertom respektabilna hrvatskog orkestra Zagrebačke filharmonije pod umjetničkom paskom glasovitog dirigenta današnjice Aluna Francisa. Suvišno je isticati da su u gradu asketizirana glazbenog života, koji još čeka primjeren koncertni prostor, simfonijske ili pak komorne produkcije uistinu prava rijetkost. U tom smislu, peristilski koncert filharmoničara dočekan je s posebnom radošću i oduševljenjem. Već u prvim taktovima Šulekova Epitafa (jednoj izgubljenoj iluziji), vrlo uspjelu djelu koje sažima skladateljeva stanja samoće, razočaranja i rezignacije, filharmoničari su uspjeli osvojiti slušateljstvo. Ne obazirući se na prolazna avangardistička skretanja, Šulek doista na individualan način asimilira zasade tradicije odlikujući se vrsnošću polifoničkih umijeća i minucioznim poznavanjem instrumentacije. Dostojno predstavljajući takvo skladateljevo majstorstvo, filharmoničari su začuđujućom ljepotom pastozne svirke i bogatstvom dinamičkog graduiranja pokazali dobro odnjegovanu kvalitetu jedinstvena muziciranja. Nešto manje uspješna bila je izvedba Mahlerove peterostavačne Pete simfonije u cis-molu, djela koje odiše bogatstvom kolorita i majestetičnošću zvuka. Zagrebačka filharmonija nedvojbeno je potvrdila status orkestra izrazita potencijala, no unatoč vrsnim pojedinačnim nastojanjima izvedba se činila nedorađenom u cjelosti, na trenutke nedovoljno preciznom i zvukovno mjestimice isforsiranom (kako u tempima tako i u dinamici). Vrhunac kreacije ostvaren je u plemenitom, prisnom Adagiettu (IV. stavak) za gudački orkestar i harfu, koji je nakon preopterečenosti prethodnih potenciranih stavaka pružio trenutni smiraj i nadahnuće. Nepretencioznu i ležernu koncertnu večer u atriju Galerije umjetnina priredili su članovi gitarističkog kvarteta Augsburg (Robert Belinić, Frane Verbanac, Ivan Vihar, Kajo Milišić), studenti prof. Franza Halasza na konzervatoriju Leopold Mozart u Augsburgu. Neposrednost njihova muziciranja doima se simpatičnom u površnijem iščitavanju, no konkretnija analiza upućuje na nedostatak skladna, usredotočena i sabrana muziciranja. Riječ je svakako o darovitu ansamblu, pred kojim, međutim, stoji još mnogo predana rada i usavršavanja. Konačno, sam izbor skladbi (Astor Piazzolla - Summit; Joaquin Turina - Dances Gitanes; Federico Moreno Torroba - Estampas; Django Reinhardt - Minor Swing, Cavalerie, Belleville) i koketnost njihova izvođenja ukazuju da je riječ o događaju inkompatibilnu aktualnoj koncepciji koncertnoga festivalskog programa koja teži najvišim glazbenim dosezima.

Festivalu, dakle, ostaje osmisliti alternativna rješenja i ponuditi večeri u ležernijem ozračju koje će pridonositi afirmaciji mladih, nadarenih umjetnika. Takvu bi modelu pristajala i, od ove godine pokrenuta, inicijativa interpoliranja folklora u sadržajnu ponudu glazbenoga dijela festivalskog programa. Riječ je, dakako, o gostovanju omiškog festivala dalmatinskih klapa na Splitskom ljetu, koje je, nakon gotovo trideset godina, ponovno oživilo suradnju dviju spomenutih manifestacija.

Veliko razočaranje

Gotovo kompromitirajući nastup zabilježili su članovi Hrvatskog baroknog ansambla, kojima se u izvedbi Gillesova Requiema pridružio i Komorni zbor Ivan Filipović, sa zborovođom Goranom Jerkovićem i vokalnim solistima. Orkestar pod ravnanjem Saše Britvića jednoličnim, shematiziranim modelom fraziranja i vrlo oskudnim dinamičkim ambitusom nije bio ni na tragu baroknoj tradiciji, potpuno zanemarivši svojstvenu joj motoričnost i kontrasnost. Ni solisti nisu bili osobito inspirativni (sopranistica Ivana Kladarin i bariton Berislav Jerkovićdoimali su se ponešto sigurnijama od tenora Ivana Turšića i Krunoslava Tume), dok je zbor, premda ne u potpunosti impostiran, imao poneki svjetliji trenutak. U istoj maniri, ne uspijevajući ostvariti plastičnost svirke, izvedena je kratka instrumentalna skladba Carillon des Morts francuskoga baroknog skladatelja Michela Correttea, kao tradicionalni dodatak Gillesovu Requiemu. Kada smo se, temeljem spektakularnih najava, konačno nadali osjetiti pravi glazbeni užitak na jedinom glasovirskom recitalu (nastup zagrebačke pijanistice Katarine Krpan otkazan je) povjerenom svjetski poznatom pijanističkom imenu Andreju Gavrilovu, ostali smo konsternirani. Sukladno vlastitom pristupu glazbi, i u slušatelja je Gavrilov više provocirao izvanglazbene negoli čisto glazbene dojmove. Većina prisutnih (uključujući i moju malenkost) komentirala je snagu i intrigu Gavrilovljeve ličnosti, a mnogo manje kakvoću njegova pijanizma. No, inkubirajući doživljeno, čini se kako je to vjerojatno i bio cilj umjetnika svjesna zalaza svoje pijanističke karijere, suočena sa sjenom vlastita talenta. Već teatralnim izlaskom na scenu, bilo je jasno da nam ekstravagantni Gavrilov priprema sasvim atipičan pijanistički happening. Publici se predstavio nokturnima i etidama Frédérica Chopina, i to ne samo glazbenom, već i verbalnom komunikacijom. Pridajući svakoj skladbi vlastita verbalna pojašnjenja, rušio je kontinuitet i integritet glazbenog doživljaja, kao i logiku forme - poglavito u izvedbi Prokofjevljeve baletne suite Romeo i Julija (slušali smo deset odvojenih naslova, a ne suitu). Pun apokrifne patetike i neprimjerene gestikulacije, Gavrilov je zapravo prikrivao pijanističke nedostatke - nečistu artikulaciju, tehničke nedorađenosti i ekspresivne oscilacije od prenaglašena do potpuno bezizražajna tona. U Prokofjeva je, doduše, ostvario mnogo dojmljiviji izričaj, upravo kao i u dodacima gdje je, superiornom promenadom različitim stilskim razdobljima, podsjetio na nekadašnju pijanističku nadmoć.

Revijalni koncert

Koncert najperspektivnijeg mladog tenora Tomislava Mužeka i njegovih gostiju, suptilne sopranistice Valentine Fijačko i moćnog baritona Tita Youa, kao da je služio populariziranju već itekako popularnih glazbenih ostvarenja. Bio je to koktel omiljenih opernih arija kojim je dominirala ljepota, proživljenost i svježina pjevačkih interpretacija, uz angažiranu potporu simfonijskog orkestra splitskog HNK pod nadahnutim ravnanjem maestra Ive Lipanovića. Ako je suditi po prepunom Peristilu, čini se da su ovakvi revijalni koncerti uvijek dobrodošli, no tek onda kada u festivalskoj ponudi budemo imali protutežu u dosezima visoke estetske vrijednosti.

Po mnogočemu blizak prethodnom, bio je i posljednji koncert u funkciji završnoga ceremonijala ovogodišnjeg Splitskog ljeta, održan u Galeriji Meštrović. Već samim naslovom Nezaboravni operni zborovi sugeriran je sadržaj koncertne večeri na kojoj su pod dirigentskom palicom maestra Harija Zlodre nastupili Zbor i Orkestar HNK Split. Muziciranje na otvorenom prostoru ima, dakako, niz zamki kojima se bez dodatnih tehničkih i drugih akustičkih zahvata teško može odoljeti, pa je koncert u dobroj mjeri izgubio na draži zbog onoga dijela zvuka koji odlazi u prostor sa strane, a ne dopire do slušatelja. Uz uvjerljivost zvučne slike izvedbi je nedostajalo i naglašenijeg interpretativnog angažmana.

Na osnovi rečenoga, ne preostaje ništa doli upit quo vadis? Premda će nekima zvučati otrcano, drugima pak patetično i hiperbolično, odgovorni se ipak trebaju ozbiljnije pozabaviti odgovorom. Festival, barem što se tiče glazbenoga segmenta, svakako zavređuje ozbiljniji tretman ako kani postati atraktivniji, kvalitetniji i sadržajno raznovrsniji. Sublimirajući golemo iskustvo i tradiciju, zasigurno će pronaći izlaz iz posvemašnje krize. Uostalom, chi vivra vedra.

Ivana Tomić Ferić