Propitivanje (ne)mogućnosti

Propitivanje (ne)mogućnosti

Vidjeli smo sjajnu predstavu Draga Elena Sergejevna Ljudmile Razumovske u produkciji ljubljanskog Glej gledališča i ŠKUC-a te u režiji Edvina Liverića s nevjerojatnim diskursom nastalim 1980.

Art radionica Lazareti i ove godine organizirala je festival alternativne scenske umjetnosti Karantenu, i to već osmi u nizu. Već tradicionalno, Karantena je započela sa zatvarenjem Dubrovačkih ljetnih igara, 25. kolovoza, te završila 5. rujna. U tom dvanaestodnevnom svakodnevnom programu moglo se vidjeti osamnaest različitih teatarskih i plesnih izvedbi, performansa, izložbi i videoradova, a sudjelovali su umjetnici, osim iz Hrvatske, i iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore. No, uz ove šture statističke podatke, treba progovoriti i o ovogodišnjoj koncepciji i samim ostvarenjima jednog od nekad najvažnijih hrvatskih festivala alternativne umjetnosti. Karantena je oduvijek predstavljala, prema riječima voditelja Art radionice Lazareti, Slavena Tolja, »zgusnuti program Art radionice koji se u biti odvija kroz cijelu godinu«, čineći time, uistinu, Art radionicu Lazareti jedinim mjestom dubrovačke neinstitucionalne i alternativne (=drukčije) umjetnosti.

NESTAŠICA NOVCA

Ipak, očita nestašica novca kao rezultat i promjena u koncepciji razvoja umjetnosti u Hrvatskoj pri Ministarstvu kulture na čelu s novim ministrom te cjelogodišnji nesporazumi s gradskom vlasti oko korištenja prostora u Lazaretima i kluba galerije Otok (koji su očito zapeli za oko nekom od bogatijih najmoprimaca u dubrovačkom kompleksu abnormalnih cijena najma gradskih prostora, što je, uistinu, tema političkog, a ne kulturnjačkog osvrta), učinili su svoje. Nedostatak novca rezultirao je nemogućnošću dovođenja svjetski relevantnih umjetničkih imena kao i nemogućnošću bilo kakve ambijentalizacije, što je nekada, kao ulaženje u biće Grada, bio i temeljni cilj Karantene pa se tek sa sjetom možemo prisjetiti Eshilove Sedmorice protiv Tebe, njujorške La Mamme na Lokrumu, francuskih umjetnika iz skupine Begat s predstavom Hotel Eden na Boškovićevoj poljani 2001. tijekom pete Karantene. Dakako da o staroj boljci Karantene i Art radionice Lazareti - nedostatku kvalitetne marketinške i tiskovne službe (unatoč sjajno dizajniranoj programskoj knjižici) u takvoj konstelaciji prilika više i ne može biti riječi. Novac ipak pokreće svijet.

No sve to ne znači da na ovogodišnjoj Karanteni, koja se zasnivala, u teatarsko-plesnim predstavama, na koprodukcijama ARL, hrvatskih (uglavnom zagrebačkih), slovenskih i srpskih umjetnika (otvarajući tako i neke, do sada zatvorene, komunikacijske kanale), nismo vidjeli i poneka izvanredna ostvarenja: bila je tu na početku uistinu sjajna predstava Draga Elena Sergejevna Ljudmile Razumovske u produkciji ljubljanskog Glej gledališča i ŠKUC-a te u režiji Edvina Liverića s gotovo nevjerojatnim diskursom teksta nastalog 1980. u bivšem SSSR-u, koji progovara o svim nedostacima odgoja sovjetske omladine i koji je naravno bio zabranjen, i to na sjednici CK KP SSSR-a, kraj je obilježila predstava Proces... Grad, III. dio triptiha zagrebačke skupine Bacači sjenki u režiji Borisa Bakala s temeljnim motivom pretvaranja suvremene, naizgled liberalne, države u, ne kafkijanski, nego stvarni Kafkin Proces.

Treba izdvojiti i projekt Lover’s Discourse utemeljen na metododološkom viđenju Barthesova djela skupine k. o. u dramaturškoj obradi Saše Božića - predstavi koja razbijajući interpersonalne glumačke kreacije propituje mogućnosti verbalnog i neverbalnog jezika u različitim komunikacijskim diskursima. Komunikacijom, kao temeljnom ljudskom odlikom, ali i koncepcijskim određenjem ovogodišnje Karantene, bavile su se, na različite načine, i plesne predstave Igra Jane Menger i Ramba Amadeusa u produkciji ljubljanske skupine Fićo teatar i beogradskog BITEFA-a pokazujući dijalog između glazbe i plesa u pokušaju ostvarivanja komunikacijskog predloška te koreodrama Oprosti sam’ malo autorice Natalije Manojlović, u kojoj nas na nepretenciozan način petero izvođača plesom i govorom podsijeća na svakodnevne raspukline u komunikacijskom kanalu.

Bio je tu i neizostavni i uvijek iznenađujuće dobar Damir Bartol Indoš, ovaj put, s projekt-predstavom Čovjek-vuk progovarajući o otuđenosti čovjeka od prirode putem prikaza banalizirajućih znanstvenih ispitivanja ponašanja vuka bez uvida u stvarne vučju realnost te donoseći na scenu i frojdovske instiktivne nagone, potiskivane, ali ne i potisnute od svemoćnog superega-suvremene civilizacije. Performansima su se predstavili Lena Šimić, Demis Sinačević, Ilija Šoškić, Ervin Babić i Slaven Tolj, od kojih treba istaknuti Babićev pokušaj komunikacije u boci između Lokruma i Lazareta te Šoškićevo propitivanje iskonske energije u spirali čovječjeg postojanja, dok su video i filmsku produkciju predstavili Marko Pašalić i Ervin Babić te ljetna filmska škola na otoku Šipanu sa zanimljivim anketnim dokumentarcem Fabrika koji preko namjere pretvaranja dječjeg igrališta na mjestu nekadašnje tvornice ribljih konzervi (fabrike) u turističke apartmane uvelike progovara o današnjim aktualnostima hrvatskog turizma. Našla se tu i potpuno nepotrebna predstava Os civilizacije skupine Antiteatar laboratorij - predstava koja je išla na prvu loptu izazvati pozornost gledatelja, potpuno krivim postavkama, bez dramaturške sekvence i davno viđenim prizorima alternative.

I na kraju: daleko od toga da na ovogodišnjoj Karanteni nismo vidjeli neke iznimne projekte većinom mladih umjetnika u propitivanju komunikacijskog diskursa te mita o suvremenoj naprednoj civilizaciji. No da li je to dovoljno za festival koji ima i treba imati pretenzije biti važnim festivalom svih vrsta izvedbene umjetnosti? Mislimo da ne.

Tomislav Bonić