Prazna scena i puno srce

Prazna scena i puno srce

Trenuci kada Marija Šćekić nenametljivo otpleše nešto baletnih koraka (sati klasičnoga baleta iz djetinjstva), ili kada uz diskretnu melodiju iz slavonskoga kraja pokaže kako se pleše slavonsko kolo, izazivaju neku čudnu, veličanstvenu dirljivost

Koliko je čovjek, bez obzira na drastične promjene i rezove koje je kadar učiniti tijekom života, ipak uvijek određen inicijalnim prostorom i vremenom? Može li umjetnička ekspresija, po definiciji nova, originalna i lišena svih okova ovostranosti, otpustiti vlastitu (ovostranu) povijest? Ili zanijekati prirodu? Je li čovjekova sjena samo refleksija ili i ona ima neki svoj život u nekoj drugoj dimenziji?

Čini se da smo odgovore našli u trideset i pet minuta iznimno dojmljiva djela, uistinu plesnoglazbenog, jer su ovdje ples i glazba jedno. Možda je ideja i bila istraživanje različitih dinamika dvaju plesača i prostora između njih u odnosu na pokret, zvuk i svjetlo, no bogatstvo triju osobnosti koje su se postupno otkrivale svakom novom sekvencom otkrile su tri gotovo životne priče, koje, iako različite, pokazuju ono univerzalno u nama - čovjeka.

Dva izvođača - mlada žena i stariji muškarac, Hrvatica (Marija Šćekić, koreografkinja i plesačica suvremenog plesa) i Japanac (Tadashi Endo, autor i plesač buta te osnivač Butoh & Jazz Festivala u Göttingenu i Tokiju) u pet su scenskih slika otplesali svoje različitosti (ili sličnosti), snažno i uvjerljivo, svaki koristeći se svojim prostorom, približavajući se i udaljavajući i u prostoru i u izrazu, ali sve vrijeme uspijevajući održati sklad energije i postojanja ovdje i sada. I sve se to događalo u potpuno ogoljelim okolnostima - na praznoj sceni, osvijetljenoj jednostavnim, nenametljivim bijelim svjetlom - a osim njih dvoje, prostor je još jedino bio ispunjen glazbom (autor Zoran Šćekić, kompozitor free jazz i suvremene glazbe). Glazba ih je vodila, izazivala, usklađivala, oslobađala - svaki zvuk, svaki ritam, svaka melodija, svaki instrument kreirali su slike oko tijela, intenzivirali pokrete i prisiljavali na potpunu usredotočenost.

Usporeni krik

I sve bi to ostavilo dojam zanimljiva i kvalitetno obavljena posla da nije još jedne, najvažnije dimenzije - iskrenosti. Trenuci kada Marija Šćekić nenametljivo otpleše nešto baletnih koraka (sati klasičnog baleta iz djetinjstva), ili kada uz diskretnu melodiju iz slavonskog kraja pokaže kako se pleše slavonsko kolo izazivaju neku čudnu, veličanstvenu dirljivost, dajući nam novu Slavoniju, ali ne uzimajući ništa butu, Tadashiju, koji istovremeno obitava u tom prostoru i kreće se, ne smetajući Slavoniji, ali i ne gubeći svoj, japanski, identitet. S druge strane, kada Tadashi izvodi svoj usporeni krik uz isprekidane, krckave zvukove, čiji se intenzitet pojačava kako njegov krik postaje sve bolniji predstavlja pak susret buta i eksperimentalnog zvuka, opet ne smetajući Mariji, koja u tom trenutku jednostavno pleše.

Osim konkretna suodnosa dvaju tijela na sceni i vidljivog fluida međuprostora, Sjena čak i više govori o suptilnijem suodnosu - i to ne samo različitih kultura i tradicija ili plesnih tehnika i pristupa, nego više o tri moguće sudbine ili životna iskustva, koja su se našla na istom mjestu i dala što mogu dati. Možda to, dakle, znači da umjetničko djelo dobiva na vrijednosti upravo kada se vrati unatrag, kada prihvati vlastitu prošlost, iskreno i jednostavno, a sjena je tada mnogo više od refleksije, ona je sjećanje, ponovno proživljavanje, život u životu.

Pretpremijerno prikazan na Osječkom kulturnom ljetu 18. srpnja ove godine, projekt Sjena uskoro bi trebao imati premijeru u Zagrebu.

Lidija Zoldoš