Povratak izvoru

Povratak izvoru

Iz godine u godinu broj filmova prikazanih u programu Motovunskoga filmskog festivala raste velikom brzinom. Umjesto stalna povećanja broja filmova trebalo bi porazmisliti o smanjivanju njihova broja te uvođenju repriza za veći broj filmova kako bi ih mogao pogledati i veći broj zainteresiranih

Potkraj srpnja, točnije od 26. do 30. srpnja, slikoviti istarski gradić Motovun po šesti je put bio domaćin filmskoga festivala. Za razliku od nekoliko prošlih izdanja za ovogodišnji bismo festival mogli reći da je povratak ideji s kojom je festival i pokrenut - predstavljanje manje poznatih, neafirmiranih autora s estetski nekonvencionalnim i svježim filmovima. S druge pak strane, ovogodišnji je festival potaknut možda upravo nestašicom velikih mamaca za publiku ponudio posjetiteljima najveći i najraznolikiji program dosad, u kojem je prikazano devedeset filmova.

Čovjek je vrani...

Osim broja filmova povećan je i broj nagrada, tako da su uz postojeće četiri (Propeler Motovuna, nagrade u kategoriji Od A do A i Motovun on line te nagrada FIPRESCI) dodjeljene još dvije - Jameson Short Film Award i Amnesty International Human Rights Award. Jameson Short Film Award nagrada je za najbolji nacionalni kratki film i zbog njezine specifičnosti treba joj posvetiti nekoliko redaka. Ta se nagrada pod istim imenom i jedinstvenim pravilima dodjeljuje na različitim, svake godine drugim filmskim festivalima sa svrhom da pomogne filmskim autorima da dopru do publike u što većem broju zemalja. Svi pobjednici, među kojima će se naći i motovunski laureat - Uvozne vrane Gorana Devića, ulaze u jedinstveni program koji će se dogodine prikazati na festivalima koji će ugostiti Jameson Short Film Award kao što je na Motovunu prikazan program prošlogodišnjih dobitnika nagrade. Uvozne vrane film je o prirodi i društvu, odnosno o ljudima i vranama uvezenim u Sisak prije nekoliko desetljeća kako bi ga obranile od najezde kukaca. Vrane su se u međuvremenu namnožile i počele ljudima smetati tako da se odnos prema nekadašnjim saveznicama danas drastično promijenio. Uvozne vrane višeslojno su djelo koje govori o odnosu ljudi kako prema pticama tako i prema pripadnicima iste vrste. Riječ je o dojmljivu i snažnu ostvarenju čiju su vrijednost prepoznali žiriji još nekolicine festivala (Dani hrvatskog filma, Sarajevski filmski festival), a koje je snimljeno minimalnim sredstvima (stotinjak eura) i s maksimalnim Devićevim angažmanom.

Amnesty International Human Rights Award dodjeljuje se za najbolji film s temom zaštite ljudskih prava, a nagrada je pripala filmu Goblen redatelja Bojana Vuletića iz Srbije i Crne Gore. Riječ je o ganutljivu filmu o dvjema ženama koje su živjele na suprotstavljenim stranama ratišta dijeleći istu, izbjegličku sudbinu. Njihove je živote na neobičan način povezao jedan goblen. U sedam minuta Goblena Vuletić je prikazao duboke i iskrene emocije bez imalo patetike.

Animirani film Flatlife belgijskog autora Jonasa Geirnaerta o životu u mamuticama dobitnik je nagrade u kategoriji Morovun on line. Na primjeru četiri susjedna stana Geirnaert je pokazao mnoštvo uzročno - posljedičnih veza u životu stanara i, obogativši rad mnoštvom dosjetki iz svakodnevnoga života, stvorio zabavno djelce koje će nasmijati svakoga. Uz pobjednika u toj kategoriji svakako treba spomenuti i talijanski film Crveno blato Paola Amelija. Virtuozna uvodna špica u kojoj se pretapaju kadrovi ratnoga ludila Prvoga svjetskog rata praćeni odličnom glazbom uvodi nas u rov u kojem se, pod jakom paljbom, nađu zarobljena dvojica vojnika zaraćenih strana. Britanac rani Njemca, no kako vrijeme prolazi, sažali se i pomogne mu. Na rastanku razmijenit će imena. Jedan je Henry Tandey, a drugi - Adolf Hitler! Film je snimljen prema istinitom događaju.

Kresanje budžeta

Iz godine u godinu broj filmova prikazanih u programu Motovunskoga filmskog festivala rastao je velikom brzinom no čini mi se da je s brojkom od devedeset prikazanih filmova dosegnuo maksimum. Umjesto stalna povećanja broja filmova možda bi trebalo porazmisliti o smanjivanju njihova broja te uvođenju repriza za veći broj filmova kako bi ih mogao pogledati i veći broj zainteresiranih koji u Motovun nisu navratili samo zbog dobra tulumarenja nego i da bi pogledali pokoji film.

Ministarstvo kulture odluku o iznosu ovogodišnjega sufianciranja priopćilo je gotovo istovremeno kad je organizator objavio program festivala. Umjesto prošlogodišnjih petsto tisuća kuna Festivalu je dodijeljeno tristo tisuća kuna. Ne osporavajući pravo Ministarstva da u sklopu sveopće štednje i Motovunskom festivalu dodjeli manje novca, ipak treba reći da bi o takvoj odluci trebalo obavijestiti organizatora barem nekoliko mjeseci ranije kako se u posljednji čas ne bi tražili sponzori koji bi pokriti nastali minus. A da su se organizatori više bavili ispravljanjem minusa od nekih organizacijskih pitanja svjedoče i manji organizacijski propusti (prvobitni smještaj volontera, izostanak nekih od najavljenih filmova...).

O Motovunskom filmskom festivalu moglo bi se još podosta napisati, no spomenimo da je priznanje za pedeset godina rada na filmu dobio redatelj Zvonimir Berković (tom je prigodom prikazan i njegov redateljski prvenac Moj stan iz 1962). Ovogodišnja zemlja partner Motovunskoga festivala bila je Dalmacija i tim povodom priznanje je odano Ivici Vidoviću, glumcu velikih filmova miniretrospektivom (Zaseda /1969/, Misterij orga/ni/zma /1971/, Ritam zločina /1981/). Organizatori su se potrudili dočarati Dalmaciju u Motovunu zvukom (šum valova dopirao je iz zvučnika, odlična festivalska špica s dalmatinskom klapskom pjesmom), slikom (maštoviti pseudožurnal o prijevozu Bolske plaže u Motovun), a ribarska večera koja je trebala prenijeti okuse Dalmacije iz nepoznatih je razloga zapela negdje na putu ostavivši posjetitelje gladnima.

Prvih festivalskih dana gužva u Motovunu nije bila kao proteklih godina (djelomični krivac za to je hladan i kišovit drugi festivalski dan), no kako se bližio kraj festivala posjetitelja je bilo sve više, a kulminiralo je velikim koncertom na njegovu zatvaranju na kojem su nastupili Leut Magnetic, TBF i Edo Maajka. Neformalna atmosfera i dobar provod i dalje su zaštitni znakovi Motovunskoga festivala, koji je u proteklih pet godina odgojio publiku, koja će u Motovun sa zadovoljstvom navraćati neovisno o filmskom programu. A filmski program kao iznenađenja ipak treba donijeti zvučnije naslove no što su to svaki na svoj način zanimljivi dokumentarac Češki san ili Sjaj u očima Srđana Karanovića.

Goran Ivanišević