Politička magla

Politička magla

I dok populist Moore kopa po crnim kutijama Pentagona, CIA-e i Bijele kuće, Morrisove (elitističke) ambicije daleko su skromnije: on portretira, s vremenskom distancom i gomilom lekcija, 87-godišnjeg Kennedyjeva ministra obrane Roberta McNamaru, a gledatelju ostavlja da razriješi kontroverzne čvorove ispletene oko njegove političke karijere

Kada je kinematografija u pitanju, američka povijest uvijek je imala i svoje angažirane fikcionalne pripovjedače i svoje provokativne nefikcionalne kroničare. Ako prvoj skupini danas pripada, primjerice, ambiciozni Oliver Stone (samozvana persona non grata), drugu, ne bez vraga, predvodi drski autor Fahrenheita 9/11, Michael Moore. Drugi je na brzinu postao sinonim za (papreni) politički dokumentarac, za Bijelu kuću vjerojatno i prava nepoželjna osoba, te je zamalo u sjeni ostavio drugoga proslavljenog dokumentarista iz ’doma hrabrih’, dobitnika prošlogodišnjeg Oscara za cjelovečernju Maglu rata, Errola Morrisa.

Morris i Moore nisu istoga kova, a nisu se oduvijek ni bavili isključivo politikom, premda jesu društvenim sustavom, ma što to značilo. U vrhu američkoga dokumentarizma prate se cjelovečernjim uspješnicama od kraja osamdesetih, kada je Morris snimio slavljenu i utjecajnu Tanku plavu liniju, a Moore jednako opjevani angažirani dokumentarac Roger i ja. No, Moore danas djeluje kao zločesto dijete koje s naoštrenim mačevima skače u samo središte političke vatre. Morris je umjereniji, rezerviraniji, poetičniji i skloniji stilizaciji, što mu neki kritičari i zamjeraju s obzirom na buntovničku studentsku prošlost. I dok populist Moore kopa po crnim kutijama Pentagona, CIA-e i Bijele kuće; Morrisove (elitističke) ambicije daleko su skromnije: on portretira, s vremenskom distancom i gomilom lekcija, 87-godišnjeg Kennedyjeva ministra obrane Roberta McNamaru, a gledatelju ostavlja da razriješi kontroverzne čvorove ispletene oko njegove političke karijere.

Bogomdani svjedok

Kao sudionik Drugoga svjetskog rata na Pacifiku te ministar obrane u doba kubanske krize i vijetnamskoga rata McNamara je, dakako, bogomdani svjedok tih događaja, a sada u prilici da u intervjuu pred kamerama objasni svoju ulogu u njima i iznese pouke za budućnost. Izmjenjujući njegove iskaze s arhivskim snimcima i zvučnim zapisima razgovora s predsjednicima te naknadno vizualiziranim i umetnutim ilustracijama/komentarima, Morris mu daje priliku da se predstavi kao mudri predsjednikov savjetnik, a istodobno pospe pepelom i sebe i državnu administraciju zbog neželjenih posljedica.

Dijelovi svjedočenja navodno su izrezani (cenzurirani), što je vidljivo. Slika, recimo, počne upadljivo skakati dok McNamara odgovara na novinarsko pitanje: »Ali, zar mi nismo kanili izvesti invaziju na Kubu?« U određenim trenucima očigledno je da mu nije ugodno govoriti. Štoviše, potkrepljujući petu lekciju (Proporcionalnost bi u ratu trebala biti smjernica) već guta knedle, iznoseći podatke o manje poznatim američkim razaranjima japanskih gradova prije bacanja atomskih bombi te likvidaciji stotinu tisuća stanovnika Tokija u samo jednoj noći. A barem zbog toga i izrečene sumnje u etičnost pobjednika vrijedi vidjeti Maglu rata.

Ostale Namarine lekcije nisu osobito nove. Uglavnom se svode na upozorenja o pogubnosti nuklearnog oružja i poslovice tipa Nikad ne reci nikad ili Ne možeš promijeniti ljudsku narav, pa zato nisu ni optimistične ni poticajne. Zaokupljen poetiziranjem i glancanjem filma, Morrisov se kritički um eksplicira tek u epilogu, pitanjem: Zašto nakon odlaska iz Johnsonove službe McNamara nije govorio protiv rata u Vijetnamu? Za farenhajtovske učinke premalo. No, Maglu rata ugodno je i vrijedno gledati, jer (politički) dokumentarci više nisu (i ne smiju biti) dosadni.

Diana Nenadić