Pohod na filmsku palaču

Pohod na filmsku palaču

Filmski opus Mohsena Makhmalbafa demonstrira na djelu intrigantan rukopis jednog od najvažnijih redatelja iranske kinematografije. Salaam Cinema jedan je od onih rijetkih bisera realnosnoga prikazivanja koji je običan reality show uspio natopiti refleksivnošću Bertolta Brechta te demokratičnošću Andyja Warhola

Uz ciklus filmova iranskoga redatelja Mohsena Makhmalbafa na HTV-u

Zamislite sljedeću mentalnu sliku. Upalili ste televizor. Gledate Story Supernova Show. U žiriju umjesto Đorđa Novkovića sjedi vama nepoznat brkati muškarac. Ostali su stolci uz njega prazni. Na njima nema ni jedne face s hrvatske estrade. Pitanja na koja kandidati moraju odgovoriti pred našim žirijem nisu nimalo laka. Zašto ste došli ovamo glumiti kad nemate nimalo talenta, jedno je od njih. Jeste li spremni odreći se slave kako biste kolegici čiji je nastup bio lošiji od vašeg prepustili svoje mjesto? Birajte hoćete li biti velikodušna osoba i otići ili ostati i biti slavni. Rasplačite se za deset sekundi ili napustite odmah show. Biste li potegnuli svoje političke veze da biste se dočepali pobjede? I što je za vas smisao ove manifestacije? Biste li pristali pred kamerama odati svoju tajnu?

Rušilački show zbilje

Srećom (ili nažalost) pred zamišljenim žirijem nisu se morali suočiti ni Tin ni Nera ni Rafo. Jer, da jesu, tko zna bi li im pomogle fraze tipa legenda i zakon ili bi se pred našim brkom samo bespomoćno preznojavali. No, iranski filmski redatelj Mohsen Makhmalbaf prilično je stvaran brko koji je sjedeći u prilično stvarnu žiriju u dvorani za filmske audicije u Teheranu rešetao potencijalne kandidate baš provokativnim pitanjima iz prethodnog ulomka. Odgovori i reakcije koje je Mohsen dobio od svojih kandidata te njegova zabavna, potresna i ganutljiva interakcija zabilježena je u fenomenalnom dokumentarnom filmu Salaam Cinema, koji smo ovih dana mogli gledati na HTV-u u sklopu ciklusa filmova ovoga redatelja.

Salaam Cinema jedan je od onih rijetkih bisera realnosnoga prikazivanja koji je običan reality show uspio natopiti refleksivnošću Bertolta Brechta te demokratičnošću Andyja Warhola. Zamišljen kao demokratski pohod na filmsku palaču, Salaam Cinema počinje masovnim scenama nadiranja zainteresiranih glumaca-talenata na mjesto audicije. Makhmalbaf s filmskom ekipom stupa pred masu s megafonom te birokratski dijeli formulare i time određuje film kao nedostupnu instituciju. Nastaje metež u borbi za formulare i cijela stvar djeluje kao da će završiti u posvemašnjem kaosu. Od svih kandidata filmska ekipa konačno izabire stotinjak, a samo desetak njih dobit će znatniji prostor u filmu. Baš ti koji su završili u filmu glumeći sebe nešto je najintrigantnije ikada viđeno u povijesti reality prikazivanja. Kandidati su svojim životnim sudbinama, nastupom koji je odavao neskrivene emocije, motive, strast i dileme koji su ih doveli do audicije pokazali dokle su kao istinski zaljubljenici filma spremni zagaziti. Jedan se kandidat znalački pretvarao da je slijepac, a da ga je redatelj jedva provalio. Makhmalbafov prisni prijatelj, zatim, pokušao je preko veze progurati svoje sinove, ali ga je preispitivanje savjesti u tome zaustavilo. Djevojka koja je izvrsno glumila s teškim je unutarnjim mukama ustupila svoje mjesto manje darovitoj djevojci kako bi u dilemi velikodušnost ili slava ipak ubrala bodove iz etičnosti. Nabrajanje svih ostalih dragulja iz dokumentarnog klasika kakav je Salaam Cinema samo bi pojelo ostatak ovoga osvrta. A red i logično izlaganje teksta nalažu da kažemo koju o samu autoru Makhmalbafu.

Od islamskog militanta do profinjena esteta

Životna sudbina Mohsena Makhmalbafa počinje u siromašnoj teheranskoj obitelji 1957. godine. Već sa osam godina mora se skrbiti za svoju samohranu majku. U sedamnaestoj godini života promijenio je već desetak poslova. U to se doba angažira politički te formira podzemnu antirežimsku skupinu boreći se protiv vladavine šaha Reze Pahlavija. U incidentu u kojem ranjava policajca uhićen je i poslan u zatvor na odsluženje dugogodišnje zatvorske kazne. Padom Šahova režima biva oslobođen. A za boravka u zatvoru prvi se put susreće s književnošću i filozofijom i shvaća da je najveći problem Iranaca duhovno, a ne stvarno siromaštvo koje ih okružuje. Od tada se bavi intelektualnim i aktivističkim radom, piše brojne knjige i snima tridesetak što kratkometražnih, a što dugometražnih filmova, od kojih su neki požnjeli veliki uspjeh na međunarodnim filmskim festivalima. Zbog revolucionarna i nadasve autorefleksivna karaktera njegova djela filmovi mu redovito zapinju kod cenzure, no iznimno je popularan među masama. Njegov dokumentarac Trenutak nedužnosti npr. gledalo je više od milijun Iranaca!

U sklopu ciklusa na HTV-u prikazana su dva njegova izvanredna dokumentarca - već spomenuti Salaam Cinema iz 1994. te Trenutak nedužnosti iz 1995. A mogli smo vidjeti i njegovo remek-djelo, igrani film Vrijeme ljubavi iz 1990. te poetsko-dokumentarističku fantaziju Gabbeh iz 1995.

Teško bi Makhmalbafovo djelo bilo svesti na neke stalne stilske ili ideološke odrednice budući da je često preskakao iz tematskog i izražajnog registra u kojem je prethodno djelovao. Tako Salaam Cinema odiše anarhičnošću strukture, a Trenutak nedužnosti pomirljivim tonom i meditativnošću. Gabbeh je impresivna poetska slikovnica natopljena koloritetom filmova Sergeja Paradjanova, a Vrijeme ljubavi modernistički triptih-rašomon u kojemu se Mohsen genijalno poigrava izražajnim filmskim sredstvima tako da glumcima mijenja uloge, poseže za dramatičnim tonskim efektima te neočekivanim montažnim rezovima.

Ipak, stalna je preokupacija njegovih dokumentarnih filmova prepletanje stvarnosti i glume, često briše jasne granice između lika i njegove uloge, redatelja uključuje u filmsku radnju pa čak i satirizira njegov značaj. Po svemu tome Makhmalbaf pokazuje pripadnost tradiciji filmskoga modernizma s naglašenom tendencijom refleksivnosti. No snažnim dokumentarizmom i prikazivanjem života najnižih slojeva društva pripada i svojevrsnoj neorealističkoj poetici. Za razliku od europske tradicije Makhmalbafova refleksivnost ne traži emotivnu distancu od filmske strukture ili života, nego je natapa snažnom prisnošću. Jer, kako reče sam autor: filmovi trebaju biti poput tapiserija iranskih nomada: jednostavni, nježni, bliski prirodi i svakodnevnom životu... filmska umjetnost je zapravo dijalog između tvorca i ljudi koje on u procesu snimanja susreće.

Svi su pozvani

U konačnici Makhmalbaf je majstor poetskoga realizma, koji u refleksivnim propitivanjima smisla i uloge umjetnosti u životu razlaže ideju relativnosti istine i sjećanja, a prividno oprečne parove poput zbilje i umjetničkog prikazivanja, dokumentarizma i fikcionalnosti te osobnog i društvenog podvrgava stalnom preispitivanju. Angažiran je poput Brechta, prisan kao talijanski neorealisti, a otvoren svima kao Andy Warhol. U jednoj sceni filma Salaam Cinema uplakana djevojka govori Makhmalbafu kako je tri godine pokušavala prodrijeti u filmsku palaču, ali joj je krug odabranih ostajao zatvoren. Vidno dirnut tim svjedočanstvom redatelj joj odgovara da tako više ne govori jer film kao institucija mora biti otvoren svima, a ponajviše životu. Taj dio filma vrlo je važan za cjelokupni Makhmalbafov rad jer pokazuje kako otvaranje vrata filmske palače može biti samo dobrodošla gesta u zatvorenoj iranskoj kulturi, kojoj jedino nezavisna kinematografija poput Makhmalbafove može ponuditi nadu za promjenu i preispitivanje doktrinarnih prioriteta. U filmu ima mjesta za sve, poručuje Mohsen u sceni svoga filma, a mi samo možemo zamoliti HTV da ovaj ciklus obavezno reprizira i da ga po mogućnosti stavi u neki gledljiviji termin, a ne u kasne noćne sate kao prvi put. Samo će tako Makhmalbafov poziv doprijeti do svih onih koje mogu ganuti njegovi iskreno topli, inteligentni i kritični filmovi, lijepi poput tapiserija iranskih nomada.

Predrag Madžarević