Pod prstima, od žice

Pod prstima, od žice

Pod prstima, od žice, Sanja Sašo stvara, bez skice ili živog modela, obrise muških i ženskih tijela, gotovo pa savršeno oblikovanih i strukturiranih. Srebrna i zlatna žičana tijela u neraskidivoj vezi sa svjetlom koje ih obasjava i prodire kroz njihovu strukturu lebde prostorom u svojoj punini

Pitanje za početak: kako ste? Razmišljate li previše i imate li uopće vremena za ugodu? Ne pokušavam napraviti novi psihotest za čitalačku publiku, nego potaknuta izložbom i razgovorom s umjetnicom Sanjom Sašo i njezinim razmišljanjima i promišljanjima vlastite umjetnosti, u ladicama podsvijesti otvaram nova pitanja i tražim nove odgovore. No da se vratimo na početak priče. U Muzeju Mimara, točnije u njegovu atriju, od 21. srpnja do 15. kolovoza 2004. održala se izložba Sanje Sašo. Umjetnica je u prostoru atrija izložila svoje objekte, instalacije, usudila bih se reći žičane skulpture koje su obasjane i naglašene rasvjetom, i kroz tu neraskidivu vezu svjetla i objekta od hladnog, i neugodnog, mramornog čak sterilnog prostora Sanja Sašo napravila je prostor ugode i topline, prostor gdje vlada sklad i harmonija, prozračnost i snenost.

Tijelo bez lica

Sanja Sašo umjetnica je koja se u svojem stvaralačkom opusu uglavnom bavi, u mediju kiparstva, performansa, instalacija - tijelom. U svojim novim izazovima i propitivanjima temeljnih odrednica vlastite umjetnosti i vlastitih interesa Sanja Sašo posegnula je za novim materijalom. Napuštajući teški, kruti materijal ona poseže za novim, laganijim, koji pruža novi izazov u vlastitoj određenosti.

Svojim radom umjetnica nam ukazuje na ljepotu tijela, zadivljena lijepim i savršenim tijelom te se vraća iskonskoj estetici i uvažavanju ideala i kanona, koji su davno prije postavljeni, ali s vremenom zaboravljeni. Sanja Sašo ponovno nas želi približiti uživanju u estetici lijepoga, vratiti nas na početak, odnosno udaljiti nas na trenutak od problematike svakidašnjeg. No put do ostvarenja i realizacije ideje nije lak, i unatoč tome što u radu ustupa mjesto lakšem materijalu, u ovom slučaju žici, Sanja Sašo nije si olakšala fizičku dimenziju izrade. Izrada objekata zahtijeva mukotrpan manualni rad, izranjavane ruke pune ogrebotina i žuljeva stvaraju objekte koje nas uvode u novu dimenziju zbilje, tvoreći od prostora u kojem su izložene posebno mjesto te omogućuju prostoru da zaživi puninom i snagom, tvoreći nove ambijente stvarnosti.

Suočeni smo s objektima bez prepoznatljiva identiteta, bez lica, autonomnima u nedovršenosti. I u prijašnjim radovima umjetnica je izbjegavala nasljeđe identiteta u skulpturi, nastojeći stvoriti žive skulpture koje same nose svoju individualnost, koje nisu uvjetovane već nečijim postojanjem, nego su same po sebi svoje.

Poniranje u bit

Pod prstima, od žice, Sanja Sašo stvara, bez skice ili živog modela, obrise muških i ženskih tijela, gotovo pa savršeno oblikovanih i strukturiranih.

Pravilno pozicionirana rasvjeta naglašava muskulaturu žičanoga tijela i upozorava nas na nepogrešiv instinkt umjetnice za anatomiju i taktilnost njezinih prstiju, koji objektima od žice udahnjuju život. Srebrna i zlatna žičana tijela u neraskidivoj vezi sa svjetlom koje ih obasjava i prodire kroz njihovu strukturu lebde prostorom u svojoj punini. Upravo autonomnost samih objekata omogućuje postavljanje istih u različite izložbene i životne prostore, i svaki put nude i omogućavaju novi doživljaj i novi ambijent. No ideja nije samo u estetici lijepoga i stvaranju ugodna ambijenta, ona je mnogo dublja.

Od sama procesa stvaranja ideje, proučavanje i studiranja ideala lijepoga tijela, pa do izbora materijala i mukotrpne izrade objekta, stvara se put i otvara prostor za propitivanje, razmišljanje i poniranje u bit postojanja i življenja sada, tu i ovdje. Svojim objektima i ambijentima u koje nas uvodi i koje nam pruža umjetnica nas na suptilan i nimalo nenametljiv način uvodi u svoj svijet, usmjeravajući nas prema nama samima i prema onome što jesmo i onome što smo zaboravili. Mislim da nas Sanja Sašo želi podsjetiti na život u svojoj iskonskoj biti kroz prizmu estetike i ugodna ambijenta, želi nas podsjetiti na nas same, na naše zapuštene i zaboravljene vrijednosti, želi nas ponovno usmjeriti da volimo i cijenimo ono što imamo i da uživamo, barem na trenutak neopterećeni najezdom svakojakih problema i konceptualnih promišljanja, pogotovo u umjetnosti. I nije li ugodnije odbaciti barem na trenutak okvire koje smo sami sebi nametnuli radi nekoga višeg cilja i vlastitog egoizma te se opustiti i uživati u čistoj jednostavnosti?!

Martina Matić