Opčinjenost morem

Opčinjenost morem

Opatija nije bila i nije samo mjesto za odmor, izvor i crpište unutarnje snage, nego je i nadahnuće ne samo umjetnicima nego i običnim ljudima. Prolazeći njezinim ulicama, parkovima ili pak obalom mora nailazimo na tragove u spomen mnogih koji su nas zadužili možda upravo zahvaljujući svome boravku ondje, kao što je to i u slučaju Lörinca Szabóa

Godinu nakon otvaranja prvoga hotela u Opatiji - a najvjerojatnije i prvog na istočnoj obali Jadranskoga mora - pokazalo se da on neće moći ugostiti sve veći broj posjetitelja grada, pa je započela i, vrlo brzo, već 1885. godine završila izgradnja novoga hotela, današnjeg Hotela Imperial. Tada se nije moglo ni naslutiti da će Opatija, dotad malo ribarsko mjesto, za nekoliko godina postati zapažen kupališni centar, a zbog neviđeno dinamičnog razvoja i poznato odmaralište koje je privlačilo ne samo pripadnike političke i gospodarske elite koji su se željeli odmarati u luksuznim okolnostima, nego i krugove koje bismo mogli nazvati poluelitnima ili čak mondenima, a i intelektualce. U Opatiji su se odmarali mnogi. Vremenski razmak je od cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. do predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, a i kulturno-geografska pozadina gostiju prilično je šarolika: književnici poput Antona Pavloviča Čehova ili Jamesa Joycea, skladatelja Gustava Mahlera ili pak plesačice Isadore Duncan, za koju je opće poznato da je gledajući treperenje palmina lišća na vjetru kradom učila pokrete. No, najviše gostiju bilo je iz Austro-Ugarske Monarhije i Italije.

Mađari su također rado posjećivali Opatiju, i to ne samo za vrijeme monarhije nego i poslije. Mnogi su istaknuti liječnici radili u opatijskim kupalištima. Kao dirigenti na radnom zadatku, na ljetnoj pozornici nastupali su skladatelji Imre Kálmán i Ferenc Lehár. Druge su se pak poznate osobe ondje liječile. Grof Gyula Andrássy, prvi ugarski premijer nakon austro-ugarske nagodbe, a zatim ministar vanjskih poslova boravio je i preminuo u Voloskom. Niz pisaca otvara veliki romantičar Mór Jókai: on se u Opatiji odmarao zime 1902/1903. Dolazili su zatim još mnogi istaknuti pisci i pjesnici, sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Da spomenemo samo nekoliko najpoznatijih: Endre Ady, Ferenc Molnár, Sándor Márai, Lörinc Szabó. Osim odmora na Kvarneru, od početka devedesetih godina 19. stoljeća brojni su mađarski intelektualci, kao i članovi visokog društva običavali ići na krstarenje hrvatskim Jadranom od Rijeke do Dubrovnika. Bijeli brodovi Zagreb i Ljubljana nisu bili samo obična plovila, nego su ovjekovječeni u pismima i dnevnicima Lörinca Szabóa i Ferenca Fejtöa, a glavni lik kratkog romana Otok Sándora Máraija također brodom putuje od Splita do Dubrovnika.

Pisma ljubavi

Lörinc Szabó (1900-1957) jedan je od najistaknutijih mađarskih pjesnika dvadesetog stoljeća, predstavnik kasnoga modernizma, čije pjesništvo prolaskom vremena sve više dobiva na vrijednosti. U njegovim pjesmama, koje su izrazito misaonoga karaktera, čak se i najapstraktnije teme zrcale u živahnom pjesničkom svijetu. Krenuvši prije sedamdesetak godina na odmor u Opatiju, on se također samo poveo za u to vrijeme općeprihvaćenim običajem ljetovanja na Jadranu. No prije toga ipak je već doživio svoj prvi susret s Opatijom. Kao dopisnik budimpeštanskog lista »Az Est« (Večer) izvještavao je s konferencije mađarskih i talijanskih gospodarstvenika održanoj u Rijeci u srpnju godine 1924. Za tih nekoliko dana uspio je prvi put posjetiti Opatiju, koju opisuje kao »usiljenu, ali jako lijepu«. Spomenuti drugi boravak u Opatiji bio je odmor od 17. do 27. rujna 1934, koji je proveo u tadašnjem Hotelu Regina Elena, današnjem Imperialu, dok je treći put samo nakratko navratio onamo sa sinom nakon krstarenja po Jadranu, godine 1937. Dojmove o gradu za vrijeme desetodnevnog odmora 1934. sažimaju njegova pisma ženi i dugogodišnjoj ljubavi Erzsébet Korzáti.

U tim pismima možemo pratiti pjesnikov boravak u gradu i opažanja o tadašnjim prilikama u gradu. No, najviše ga se dojmilo samo more. Da bismo to doista pojmili, potrebno je znati koliko je on još kao dijete bio opčinjen morem. Njegov prvi susret s tobožnjim morem bio je kada ga je baka kao malo dijete odvela u kazalište, gdje su gledali komad koji se odigravao na dnu mora. Zatim je uslijedilo očevo obećanje, također kao školarcu, da će ga odvesti u Rijeku, obećanje koje nikad nije održao. O tim razočaranjima progovara tek kao četrdesetpetogodišnjak, pišući svoju lirsku autobiografiju Tücsökzene (Glazba cvrčaka), i to u pjesmama Fiume i Az utólért csoda (Dostignuto čudo). Već se u prethodnim pjesmama, kada još nije ni vidio more, pojavljuje motiv Jadrana, pa upravo zbog toga čudi da nakon prvih susreta s morem ne nailazimo na taj doživljaj u njegovim pjesmama. Pjesma Oda a genovai kikötöhöz (Oda genovskoj luci) opisuje divljenje luci kao trgovačkom i prometnom čvorištu, no doživljaj mora nije postao predmetom pjesme. Tek je odmor u Opatiji donio pjesniku spokoj divljenja i uživanja u ljepotama mora. Da je to doista tako, o tome svjedoče i dvije pjesme napisane na tom kasnorujanskom ljetovanju u Opatiji. Dane odmora pjesnik je provodio kupajući se i sunčajući, ali je vrijeme iskoristio i za izlete. Tako je jedan dan otišao brodom u Rijeku. Tijekom tog putovanja brodom nastala je pjesma Tengeren (Na moru), koja ne donosi samo doživljaj toga izleta, nego sažima cijeli odmor u Opatiji, kao i druga pjesma, ösz az Adrián (Jesen na Jadranu).

Unutarnji mir

Nakon prvih pjesama pisanih slobodnim stihom, a zatim pjesama divlje pobune u kojima se užasava nad društvenom podčinjenošću, preokret u njegovu pjesništvu donijela je zbirka Te meg a világ (Ti i svijet), u kojoj argumenti modernoga relativizma jačaju njegov individualizam, zbog čega pojedinca promatra kao mogući svijet. Spomenute dvije pjesme objavljene su u zbirci naslova Különbéke (Separatni mir) iz 1936, koju karakteriziraju pjesme nadahnute istočnjačkom filozofijom i motivima iz dječjeg života. Tek će u već spomenutoj Glazbi cvrčaka njegovo pjesništvo poprimiti mir koji nagovješćuju pjesme Na moru i Jesen na Jadranu, u kojima se pjesnikovo ja uspijeva sjediniti s prirodom i dosegnuti unutarnji mir. Na moru opisuje prirodu koja okružuje pjesnika i njiše ga u svom krilu, a njega obuzima radost zbog toga što se konačno može predati uživanju ljepoti Dostignutog čuda, Beskrajnosti i Beskonačnosti, te zbog toga što je čovjek. U pjesmi Jesen na Jadranu opjevani su more i sunce, koji ne samo da liječe pjesnikovo tijelo i okrepljuju mu dušu nego mu i daju snage za budućnost. U objema je pjesmama izrazita ritmičnost koja podsjeća na lagane udarce valova o obalu. One su umjetnički odraz pjesnikove senzibilnosti koja u pismu pisanom Erzsébet Korzáti zvuči trezveno i prozaičnije: »/.../ svakako sam se oporavio u tijelu i što se živaca tiče; i ostaje uspomena lijepa vremena i krajolika«.

Opatija nije bila i nije samo mjesto za odmor, izvor i crpište unutarnje snage, nego je i nadahnuće ne samo umjetnicima nego i običnim ljudima. Prolazeći njezinim ulicama, parkovima ili pak obalom mora nailazimo na tragove u spomen mnogih koji su nas zadužili možda upravo zahvaljujući svome boravku ondje, kao što je to i u slučaju Lörinca Szabóa. Njemu u spomen postavit će se potkraj ovoga mjeseca (24. rujna) spomen-ploča na pročelje zgrade današnjeg Hotela Imperial (tada Hotel Regina Elena), sedamdeset godina nakon što je tu boravio. Kako bi svi putnici namjernici i ljubitelji poezije znali.

Franciska Ćurković-Major

Lörinc Szabó

Na moru

Brod me nosi, more me ljulja,

ispružim se na palubi.

Ovo plavetnilo u kojem plovimo

možda je raj ovdje dolje,

ovo plavetnilo, u kojem plovimo

spaja nebo i zemlju

dolje je visina koja se talasa

gore maše voda koja je poletjela.

I u ovom blještavilu koje je poput zrcala

između žuborećeg neba i vode

odletjet će ljudska tama

koja me je dovde proganjala:

lagan sam a lagana duša

laganom osjeća budućnost

i zaboravlja svu svoju muku

pred ljepotom koja otkupljuje.

Brod me nosi, val me ljulja,

stroj tiho bruji

ovo plavetnilo u kojem plovimo

možda je raj ovdje dolje.

Dolje sjaji nebo, gore more, -

ova velika svjetlost me je izliječila

sad se opet radujem što živim,

što živim i što sam čovjek.