Odlazak kontroverznog velikana

Odlazak kontroverznog velikana

Sumirajući Begovićev životni opus, najbolje bismo ga mogli obuhvatiti njegovom mišlju, koju bismo možda čak mogli nazvati i njegovim životnim credom, da »ma koliko je arhitektonska kvaliteta zgrade bitna za uspješnu integraciju, od odlučnog je značenja, ipak, odnos između starog i novog. A uspostaviti taj odnos, prije svega, znači upoznavati, poštovati, postavljati pitanja - ali i davati odgovore - slagati se i proturječiti, potvrđivati se i tolerirati, i u svemu tome ostati pošten, bez dodvoravanja. Samo takav odnos rješava sukobe«

Hrvatska arhitektonska scena ostala je nedavno bez jednog od najvažnijih protagonista. Nakon duge i teške bolesti u ponedjeljak 30. kolovoza preminuo je arhitekt Miroslav Begović.

Arhitekt Begović rođen je u Osijeku 31. kolovoza 1925, gdje je završio osnovnu školu. Godine 1944. završio je srednju školu u Zagrebu, a Tehnički fakultet 1952, također u Zagrebu. Iste godine zapošljava se na Institutu za likovne umjetnosti JAZU, a 1964. na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, na kojem je držao predavanja sve do 1995. Od 1962. do 1976. urednik je časopisa »Čovjek i prostor«. Godine 1967. predsjednik je Društva arhitekata Zagreba, a 1988. izabran je za redovitog člana JAZU. Od 1989. do 1998. godine tajnik je Razreda za likovne umjetnosti, a od 1997. voditelj je Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU. Od 1998. do 2003. potpredsjednik je HAZU.

Tijekom života arhitekt Begović dobitnik je više nagrada i odličja: Nagrade grada Zagreba 1963, Nagrade Viktor Kovačić1968, nagrade za projekt Zagrebačkog salona 1973. i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1989.

Vrh hrvatske arhitekture

Akademik Begović autor je niza vrijednih arhitektonskih projekata i realizacija, koje su ostavile vidan trag na domaćoj arhitektonskoj sceni. Prvi važan istup imat će 1961. realizacijom Paviljona Đuro Đaković na Zagrebačkom velesajmu, a dvije godine poslije izvodi adaptaciju Atelijera Meštrović. U to vrijeme u Zagrebu na glavnome trgu izvodi i uspješnu rekonstrukciju robne kuće Varteks, koja će gotovo tri desetljeća s otvorenim donjim trijemom biti jedan od prepoznatljivih elemenata toga prostora. No, Begovićevo glavno ostvarenje iz toga razdoblja, kojim će se vinuti u sam vrh hrvatske arhitekture, Galerija je naivne umjetnosti u Hlebinama (1965-68). Tipologijom proizašlom iz podravske seoske kuće, izvrsnom artikulacijom prostora, povratkom tradicionalnim materijalima poput opeke i drveta, Begović je hlebinskom galerijom realizirao jedno od najvažnijih ostvarenja domaće arhitekture tijekom šezdesetih godina. Njime će on, uz arhitekte Julija de Lucu i Emilija Marina, potaknuti temu kritičkoga regionalizma u domaćoj arhitekturi, koja će biti osobito aktualna upravo potkraj šezdesetih i tijekom prve polovice sedamdesetih godina. Jedna od tema koja će u tom razdoblju biti vrlo aktualna izgradnja je turističkih sklopova uz jadransku obalu. U tome će ozračju Begović u suradnji s arhitektom Ivom Bartolićem realizirati Hotel Eden u Rovinju (1969-1972), koji se kvalitetom ubraja u sam vrh turističke izgradnje toga vremena.

Riječ je o posljednjim danima kasne moderne i rađanju postmodernog duha s generacijom arhitekata strukovno stasalom početkom pedesetih godina (Begović je diplomirao na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1952), koja će djelima obilježiti domaću arhitektonsku scenu tijekom posljednja četiri desetljeća prošloga stoljeća. Iz tog razloga možemo zaključiti da je arhitekt Begović tipičan predstavnik svoje generacije, poput primjerice Andrije Mutnjakovića i Julija de Luce. Svjestan svojih modernističkih korijena, on će smjelo i tvrdoglavo, kako će mu ponekad zamjerati protivnici, krčiti put suvremenosti, što će nerijetko izazvati podvojene reakcije javnosti i polemike u struci.

Damoklov maČ TkalČiĆeve

U tom kontekstu treba promatrati i Begovićev najopsežniji projekt revitalizaciju zagrebačke Tkalčićeve ulice, odnosno bloka Tkalčićeva - Radićeva - Krvavi most, koja će se nad njegovu karijeru nadviti poput Damoklova mača. Dakle, probudimo duhove prošlosti, dakako držeći se one stare latinske maksime De mortuis nil nisi bene. Početak priče vodi nas nekoliko desetljeća unatrag - u 1965. godinu, kada grad Zagreb raspisuje javni natječaj za prijedlog »rješenja uređenja Tkalčićeve ulice«. Umjesto prve nagrade dodijeljene su dvije jednakovrijedne druge nagrade. Arhitektonskim skupinama Miroslavu Begoviću i Grozdanu Kneževiću te Miroslavu Kelleru, Jasminki Keller i Zvonku Krznariću. U konačnici žiri će se odlučiti za rad Begovića i Kneževića. Tijekom 1967. započinje izrada detaljnog urbanističkog plana sanacije i revitalizacije Tkalčićeve ulice, koji će se tijekom vremena sve više fokusirati upravo na blok Tkalčićeva - Radićeva - Krvavi most.

U međuvremenu dolazi do mimoilaženja autora i raspisivanja dodatna dva natječaja, da bi na kraju na poprištu ostao još samo Begović, koji 1969. započinje s radom na idejnom projektu. No, čitava stvar tijekom vremena polagano pada u zaborav, sve do 1976, kada Begović pod pokroviteljstvom tadašnjega stambenog USIZ-a nastavlja rad na izradi idejnog projekta. Dvije godine poslije objavljena je i studija Revitalizacija bloka Tkalčićeva - Radićeva - Krvavi most. No, izvedbeni projekt dovršen je tek 1982, godinu prije početka radova, koji će trajati sve do 1988. godine. Godine 1983, kada započinju opsežni radovi, Begović objavljuje studiju revitalizacije u časopisu »Arhitektura«.

»Osnovni je zadatak uređenja Tkalčićeve ulice«, pisat će on, »da se ostvare atmosfera i ravnoteža mjerila tog ambijenta, da se uklone nedostaci i diskretnim unošenjem novih sadržaja vrate životne funkcije: sačuvati osnovne postojeće kvalitete, odnosno sve objekte pod zaštitom; održati karakterističan vijugavi tok ulice zacrtan nekadašnjim potokom Medveščakom, kao i postojeće prilaze koji se s jednog ili drugog naselja na brežuljku slijevaju prema glavnoj ulici...«. Temeljem toga Begović cjelokupan projekt dijeli na šest zahvata - očuvanje postojećih kvaliteta, valoriziranje objekata ili cjelina, uklanjanje stranih struktura ili urbanističkih nesporazuma, bonificiranje individualnih gradnji, građevnih sklopova i slobodnih prostora, revitalizaciju svih djelatnosti koje će omogućiti što potpunije funkcioniranje kompleksa novom prometnom regulacijom i prenamjenama objekata. Posljednja točka fokusirala se na zapadnu stranu Tkalčićeve ulice, odnosno na blok, kako ga Begović naziva, Tkalčićeva ulica - Radićeva ulica - Krvavi most. Upravo je na tom dijelu, prema Begoviću, Tkalčićeva ulica bila znatno narušena urbanističkim nesporazumima »kojima su otvorili put raniji regulatorni planovi i omogućili izgradnju predimenzionirane Piacentinijeve zgrade iz 1936. godine, kao i zgrade Bartulić (1927) arhitekte Vj. Bastla«.

Funkcionalna uklopljenost

Zbog složenosti problema, koji je obuhvaćao prema Begoviću podjednako vrijedne kulturno-povijesne arhitektonske segmente, kao i objekte s arhitektonskoga, građevnog i estetičkog gledišta od inferiornog značenja, zadaća je bila iznaći »arhitektonsko urbanističko rješenje koje istodobno polazi s pozicija zaštite zatečenih vrijednosti, nužne rekonstrukcije, revitalizacije i nove izgradnje, što je od životne važnosti za privredno-poslovni, kulturno-društveni i sociološki značaj ovog užeg gradskog središta«. Kvalitetan se napredak urbanih zahtjeva, prema Begoviću, u tom bloku mogao postići jedino »uspostavljanjem skladnog odnosa stanovnika grada s prostorom bloka i bitnim sadržajima i funkcijama koji se postižu revitalizacijom«. Najsporniji dio prema njemu bila je istočna strana toga bloka, tj. najjužniji dio Tkalčićeve ulice koji su činile zgrade bez arhitektonske i gospodarske vrijednosti. Stoga je, smatrao je Begović »svaka rekonstrukcija ove istočne strane bloka neprovediva i besmislena, jer na toj strani ne postoje objekti koje bi se moglo rekonstruirati, pa bi nastojanje na povijesnim elementima dovelo do pseudorekonstrukcije zahvata, muzealiziranja i romantičnog zadržavanja postojeće strukture«. Upravo zbog toga Begović je zauzeo stav o potpunoj rekonstrukciji srednjega dijela istočne strane toga bloka, koji je zahtijevao »da se oblikuju novi objekti i da nova aglomeracija bude u nužnom odnosu, prije svega prema zapadnoj strani bloka, tj. Radićevoj ulici... Taj prostor južnog dijela Tkalčićeve ulice zavređuje da bude funkcionalno uklopljen u uži centar grada, a time i u sjeverni tok revitalizirane Tkalčićeve ulice«.

Kao što je istaknuto, izgradnja bloka započet će tijekom 1983. i trajat će do 1988. uz znatne teškoće i nesuglasice, koje će ubrzo prerasti u otvorene kritike stručne javnosti. Mnogi su mišljenja da je riječ o novom prostornom nesporazumu. »Suvremeni promašaj«, pisat će nekoliko godina nakon izgradnje Radovan Ivančević, »potaknut i inspiriran prošlim promašajem (Piacentinija)«.

Ne ulazeći u analize da li je riječ o novom prostornom nesporazumu ili promašaju, ostaje činjenica da je Begović u potpunosti uspio u namjeri revitalizacije zapuštena i degradirana gradskoga prostora, koji će vrlo brzo biti komercijaliziran i postati jedno od omiljenih gradskih odredišta. Arhitekt Begović je, kako je i sam istaknuo, uvjeren da je sve vrijeme postojala »i sentimentalna varijanta u jednog dijela konzervatora i povjesničara: zabraniti novo i održati staro, bez obzira na realne arhitektonske vrijednosti, zbog samo jednog razloga što je to ’staro’ i neponovljivo. To svakako nije mogla biti ispravna orijentacija. Životu grada potrebne su uvijek nove interpretacije. Grad ne možemo petrificirati. Potrebne su nam nove interpretacije usuglašene s potrebama sadašnjice, s pravom da suvremena arhitektura uđe u povijesno tkivo«.

MorfoloŠka promjena

Riječju, Begovićevim projektom dolazi do potpune morfološke promjene prostorne strukture, koja će gledano iz već višegodišnje distance imati dobre, ali i loše strane. Uz već istaknutu uspješnu revitalizaciju, Begovićev će zahvat komercijalizacijom prostora izazvati i negativnu lančanu reakciju spontanih zahvata u cijeloj ulici, koji će većinu zatečenih objekata prilagoditi najprimitivnijim oblicima iskorištavanja i brze zarade. Time će gotovo čitav potez ulice tijekom idućeg desetljeća biti doslovce pretvoren u šaroliku kazališnu kulisu. »Dopadljivo stilizirana prizemlja«, pisat će Snješka Knežević, »s restoranima, kafićima, buticima, galerijama svaštarija, dućančićima koještarija, simpatičan cjelodnevni moving Tkalčićevom uspješno skreću pozornost s bolesnih, dotrajalih kuća - povijesne supstance koja se osipa pod pritiskom bezobzirne eksploatacije. Tu jedinu istinsku i stvarnu podlogu društvenog interesa za Tkalčićevu i komercijalnog prosperiteta njezinih korisnika ne može sanirati šminka. Za sada Tkalčićevom vlada kozmetika. Čak ni kozmetička kirurgija... Njezina kompleksna obnova, kako je to teorijski odavno postavljeno, mogla bi i estetskom zahtjevu ponuditi uzbudljiviju senzaciju od kiča i prolaznog modnog hita, koji na svim razinama vlada Tkalčićevom - od kulinarstva do hortikulture«.

Od 1997. do 1998. prema Begovićevim projektima uređen je parter većeg dijela Tkalčićeve ulice, a u međuvremenu izradio je i projekte prema kojima je uređen park skulpture Gliptoteke HAZU. Godine 2001. arhitekt Begović izradio je i projekt uređenja posljednjega dijela partera Tkalčićeve ulice, od Skalinske do Mikloušićeve ulice, koji uključuje i uređenje Kožarske ulice.

Dakako, govoreći o radu arhitekta Miroslava Begovića, važno je istaknuti i njegove projekte rješenja bloka Moderne galerije i regulacije sjeverne strane Trga bana Jelačića u Zagrebu (1972), projekt uređenja galerije u Osijeku, interpolaciju robne kuće Varteks i revitalizaciju bloka u Varaždinu (1978/89) te preuređenje vijećnice u palači Hrvatskoga sabora (1995/96).

Sumirajući Begovićev životni opus, najbolje bismo ga mogli obuhvatiti njegovom mišlju, koju bismo možda čak mogli nazvati i njegovim životnim credom, da »ma koliko je arhitektonska kvaliteta zgrade bitna za uspješnu integraciju, od odlučnog je značenja, ipak, odnos između starog i novog. A uspostaviti taj odnos, prije svega, znači upoznavati, poštovati, postavljati pitanja - ali i davati odgovore - slagati se i proturječiti, potvrđivati se i tolerirati, i u svemu tome ostati pošten, bez dodvoravanja. Samo takav odnos rješava sukobe«.

Krešimir Galović