Od trampulina do screensavera

Od trampulina do screensavera

I ove godine festival je pružio uvid u produkciju suvremene, hrvatske plesne scene, koja u minuloj sezoni i nije bila mala, ali se po komornim zahtjevima izvedbi, eto još gerilskoga načina preživljavanja u hrvatskoj metropoli, lako uklopila u situacije uličnoga teatra

Svetvinčenat je ljupki istarski gradić poznat po renesansnom trgu (Placi) i kaštelu, oštariji Ćuk, etno veselicama Gustafa, i osebujnim ekoprojektima Šikuti machinea. U taj sretan, duhovit i gostoljubiv spoj svjetske i nacionalne, povijesne i suvremene, kulture i zbilje, smjestio se, već petu godinu, festival plesa i neverbalnoga kazališta pod umjetničkim vodstvom Snježane Abramović. Festival čini nekoliko većih (dakle, u načelu skupljih) predstava izvedenih na sceni unutar zidina kaštela te niz manjih scenskih formi, projekcija i instalacija, koje su i zamišljene za ulicu, ili su se prilagodile prilici i inspirativnom ambijentu Place.

Peto plesno ljeto u Svetvinčentu (23-27. srpnja) započelo je s Les Kids, vrhunskim francuskim sportašima koji koreografiraju predstave na trampulinu. Nadahnuti likovima i scenskim nastupom Blues Brothersa, oni su jednako cool, duhoviti i nevjerojatno vješti u svom skakutavo lebdećem plesu. Pioline, Pean i Chapin ne samo da tu i tamo stoje u zraku, oni i hodaju po zraku, kao po samo njima vidljivu zidu, a onda se malo objese o strop...

Suprotan u nastupu i mirnoj energiji, drukčiji u tehnici izvođenja, svečan, ali daleke i tajnovite estetike i poruke bio je nastup mlade indijske umjetnice Sangeete Isvaran.

I ove godine festival je pružio uvid u produkciju suvremene hrvatske plesne scene, koja u minuloj sezoni i nije bila mala, ali se po komornim zahtjevima izvedbi, eto još gerilskog načina preživljavanja u hrvatskoj metropoli, lako uklopila u situacije uličnog teatra.

Ples na slupanom brodu

Studio za suvremeni ples koreografiju Branka Bankovića Moga tijela sjena izveo je na istočnoj strani Place, pred crkvom Navještenja Marijina. Četiri žene u pidžamama, četiri izgubljena, tužna, pomalo gruba, pomalo pakosna bića, u plavičastom svjetlu pred zatvorenom crkvom i sa samo jednom klupicom, na kojoj se odmaraju, guraju, s koje kreću u prostor u kojem se gube i opet vraćaju. Je li to san, nečija mora, bolnička čekaonica, ili - čistilište? Kako sam gledala premijeru u Zagrebu, znala sam da se klupica nije trebala raspasti, ali je nezgoda inicirala dodatnu predanost i očajničku energiju plesačica koje su hrabro, poput utopljenika, i dalje tražile uporište na svom slupanom brodu. Martina Nevistić, Petra Hraščanec, Ana Jurić i Bosiljka Vujović-Mažuran igrale su složnije nego ikada i izvele neku novu predstavu.

Plesači Zagrebačkoga plesnog ansambla negdje su na samom kraju 2003, pa odatle i naslov Pet do 12, izašli sa zajedničkom premijerom: autorskim solima, plesnoscenskim minijaturama osobnih preokupacija. I dok je Andrea Široki Mojih pet minuta slave malo skratila i prilagodila vanjskom prostoru, Ana Krajtmajer, Ognjen Vučinić i Zrinka Lukčec pripremili su nove nastupe. Nedvojbena rastuća zrelost i scenska sigurnost krasi Vučinićev rad. On se racionalno igra i tijelom i prostorom, opušten, i sam znatiželjan što će se dogoditi na razini cjeline s obzirom na promjenu nekog od elemenata pokreta. Ambijentalno i doživljajno gledano - nastup se događao ispred zidina i jedne od kula kaštela - najljepše se uklopio Irrite Lukčecove. Igra projicirana leptira i nježne, uznemirene sjene, podsjećajući na Zimonićevu animaciju, bila je vrlo dojmljiva: jednostavna, djevojačka, poetska plesna minijatura.

Larisa Lipovac za svoj je Aquaplan izabrala uličicu koja vodi na trg, kroz koju je mogla razapeti svoje planove, vela potrebna za projekciju. Time joj je otvorena neobična perspektiva (vide se, ili kroz sfumato naslućuju, vrata, prozori, stubište kuća), što je podcrtalo realističnost osobne priče, ali joj je bitno smanjilo prostor za ples.

Na pozornici u Kaštelu nastupili su norveška trupa Wee s predstavom Z, I love you honey bunny, ZPA s Nešto, možda, sasvim osobno u koreografiji Snježane Abramović, Španjolac Alexis Eupierre te dvije grupe iz Izraela. Amarduele Eupierrea komunikativan je solo, dirljiv i duhovit u mimskoj igri ruku kao partnera, na temu ljubavi koja »boli, ali bez koje se ne može«. Beznadna unutarnja borba i promjene raspoloženja popraćene su raznolikim zvukovima sljepačke viole Marca Egea i videoprojekcijom: prvo ispisivanja izvođačeva tijela riječima - asocijacijama vezanim uz ljubav, a poslije pokušaja brisanja bolnih tragova s kože.

Rezanje zraka tijelima

Nimrod’s Dance Theater Company živopisna je skupina umjetnika iz Izraela u kojoj dominiraju dvije plesačice, Anna Waisman i Shlomit Fundaminsky. Igra maski s velikim perikama i ispad ćelave plesačice (A Hole in the View), odlično izveden solo Stomach, ples saksofonista i ples Waismanove po njemu dok svira (Ari ve Derchi) zapamtivi su detalji te plesno-glumačko-glazbene družine.

Glavna atrakcija i izvrstan završetak ovogodišnjeg festivala svakako je bio nastup Kibbutz Contemporary DanceCompany s koreografijom Rami Be’era ScreenSaver. Jaka plesačka ekipa, koja je ponovila taj nastup i na Splitskom ljetu, istovremeno je rezala zrak tijelima u strahovitom tempu. Ugrožen, ali istovremeno i nadahnut suvremenom tehnologijom, hladnim šarenilom virtualnoga, Be’er traži štit, ljudski screen saver, ono što se treba uključiti kad se izgubi osobna sigurnost (najezde virusa i virusa...) ili još gore: međusobna prisnost. Citirana pjesma Amichaia kaže da iz mjesta na kojem smo u pravu nikad neće izrasti cvijeće. Jer samo sumnje i ljubavi čine svijet rahlim. Prelijepa ženska i muška tijela, u svojoj eruptivnosti i savršenoj ugođenosti instrumenta, programirana su i užurbana, i iako samo u donjem rublju, bez trunke erotike. Ni u ženskoj igri s madracima ni u muškoj s okvirima kreveta, ni u međusobnim duetima, nema iščekivanja, senzualnosti (cvijeća u proljeće), sve rade (pre)sigurno jer su u pravu. Projekcije i od uzdignutih madraca, kao i od praznih okvira, čine ekrane, pa živa tijela postaju animirane figurice. Tek jedna lijepa, tamnoputa, dugokosa žena u širokoj, bijeloj haljini, u znakovitom slow motionu traži nešto drugo. Ona uokviruje kompoziciju i javlja se kao tihi, nemoćni prekid zahuktale zbilje. Uz nju je, kao antipod, poput prijetećega vodiča, moćno, glasno, agresivno elektronsko srebrno biće - antropomorfizirani Hall 9000, čiji ekspresionistički solo na neobičan način podsjeća na solo Smrti iz legendarnoga Joosova Zelenog stola. Nedvojbeno ljubav je jedan od posjednjih ljudskih screen savera, ali plaši suprotstavljena joj moć i hladnoća suvremene tehnologije. Zapravo, bit će da je ipak najveći problem ta bešćutnost (ipak ljudske?) moći. Kao ona koja je, vratimo se u Svetvinčenat 1632, bila u pravu spaliti vješticu usred kaštela - zbog staleški neprimjerene ljubavi.

Utoliko je opuštajuće i dodatno oduševio publiku bis, odnosno poklon-dodatak u kojem su plesači krećući se u redu, jednako savršeno uigrano i ozbiljno, ali vrlo ljupko i duhovito interpretirali pjesmicu I Could Have Danced All Night.

Maja Đurinović