Od Arene do Tabora

Od Arene do Tabora

Pula bi se mogla okrenuti Srednjoj Europi i postati relevantan međunarodni festival srednjoeuropskog filma, koji bi zadržao nacionalni program i neholivudske hitove u Areni (ove je godine publika više nego ikad pokazala ineres za takvu kombinaciju), ali bi imao i snažan, probran međunarodni natjecateljski program (koji bi se održavao u kazalištu ili obnovljenom kinu) za filmove iz Srednje Europe s novčanim nagradama, dolaskom stranih filmskih ekipa, jakim međunarodnim žirijem i propulzivnijim marketingom

Kada me jedna novinarka upitala trebaju li Hrvatskoj dva filmska festivala, misleći na Pulu i Motovun, prva moja reakcija bila je: Dakako, no ima njih znatno više. Doista, koliko Hrvatska ima filmskih festivala? Na to pitanje teško će iz prve odgovoriti i najbolji poznavatelji filmskih zbivanja.

DJED I MNOGO UNUKA

Najstariji je nedvojbeno pulski festival, osnovan 1954. na inicijativu Marijana Rotara. Godine 1977. pokrenut je bogat i raznovrstan međnarodni program dječjega filma u sklopu Međunarodnog festivala djeteta u Šibeniku, koji se održava i danas (potpisniku ovog članka pripala je dužnost selektora za 2005). Potom slijedi Svjetski festival animiranog filma (Animafest), osnovan 1972. Godine 1992. na inicijativu Ive Škrabala pokreću se Dani hrvatskog filma, na kojima se i danas prezentira najbolja hrvatska produkcija dokumentarnoga, kratkometražnog, animiranog, glazbenog i reklamnog filma. Međunarodni festival novoga filma i videa u Splitu održan je prvi put 1996. na inicijativu Branka Karabatića. Motuvunski filmski festival krenuo je 1999. na poticaj Rajka Grlića. Godine 2001. osnovan je međunarodni festival dokumentarnih filmova i TV produkcija pod naslovom SEE Docs in Dubrovnik, i to je jedini od tih filmskih festivala koji više ne postoji. Prošle je godine u Zagrebu pokrenut i Zagrebački filmski festival kojeg je inicirao bivši motovunski direktor Boris T. Matić. No, 2003. u Zagrebu su održani i prvi Međunarodni festival filmova snimljenih u jednom kadru (One Take Film Festival), kao i prvi Queer Zagreb, kojem je ključni dio upravo igranofilmski program. Da je prošla godina označila festivalski procvat, potvrđuje i osnivanje međunarodnog igranofilmskog Dubrovačkog filmskog festivala, kao i festivala filma na digitalnom mediju - Taborskog filmskog festivala. Svih su tih pet festivala ove godine već doživjeli i svoje drugo izdanje, osim Međunarodnog festivala filmova snimljenih u jednom kadru, koji će se održati od 19. do 21. studenog.

Osim nabrojenih festivala i smotri, u Hrvatskoj se održava i još nekoliko filmskih revija. Hrvatski filmski savez ove je godine organizirao 36. reviju hrvatskog (neprofesijskog) filmskog i videostvaralaštva te 42. reviju hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži. Zatim, tu su i revije: FRKA (Filmska revija kazališne akademije), Hrvatska revija jednominutnog filma u Požegi (od 1993), Revija amaterskog filma (RAF) (od 2002).

ŠESNAEST FILMSKIH MANIFESTACIJA

Dakle, Hrvatska ima ukupno šesnaest filmskih festivala i revija. Netko će odmah uzviknuti da je to previše, ali poznavajući koncept i dosadašnji repertoar tih manifestacija mogu reći da najveći broj tih festivala ima svoj smisao te je opravdao svoje postojanje.

Što se revija tiče, Revija hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži jedinstvena je, jer Međunarodni festival djeteta u Šibeniku prikazuje filmove za djecu, ali ne i filmove koje su napravila djeca. FRKA je usmjerena na studentske radove, Požega s jednominutnim filmovima ima zanimljiv i jedinstven koncept, a preklapanja se javljaju samo između Revije amaterskih filmova i Revije hrvatskoga (neprofesijskog) filmskog i videostvaralaštva, no posljednja je revija nacionalnog karaktera za razliku od RAF-a, koji je međunarodna revija. Queer Zagreb ograničio je svoj izbor tematikom kakva se malo viđa u redovitom repertoaru, s iznimkom razvikanijih ostvarenja (poput Almodovarih filmova, posebice Lošeg odgoja) i kao takav ima svoju publiku i jasan koncept.

One Take Film Festival svoj je temeljni koncept filmova snimljenih u jednom kadru proširio i izborom filmova osobito dugih kadrova, koji nedvojbeno imaju svoj krug obožavatelja.

Dubrovački filmski festival iznevjerio je javnost najavama dolaska velikih zvijezda koje se nisu ostvarile, ali ga zbog toga ne treba otpisati. Njegova je važnost lokalna, jer regiji zemljopisno prilično udaljenoj od ostalih filmskih manifestacija donosi niz zanimljivih filmskih ostvarenja koja bi se teško mogla vidjeti na redovitom kinorepertoaru. Premda se čini da će taj festival teško ostvariti svoje visoko postavljene ambicije, Dubrovnik je i u svjetskim razmjerima iznimno atraktivna lokacija pa je moguć njegov rast na valu dubrovačkog turističkog potencijala.

A GDJE JE TU ZAGREB?

Svjetski festival animiranoga filma, koji se održava svake druge godine, ima veliki ugled u svijetu koji je zasnovan na slavi nekadašnje zagrebačke škole animiranog filma, ali i na bogatom međunarodnom repertoaru, koji svake godine privuče velik broj animatora i ljubitelja animacije iz cijeloga svijeta. Premda je hrvatska animacija donekle posustala, festival je prijeko potreban radi preispitivanja vlastitih dometa i praćenja novih zbivanja u svijetu animacije. Za hrvatske ljubitelje animacije to je nakon ukidanja HRT-ove emisije Animavizija danas nažalost jedini veći prozor u svijet.

Dani hrvatskog filma jedinstvena su i nezamjenjiva smotra cjelokupne hrvatske kinematografije, izuzev igranofilmske produkcije, i kao takva ima iznimnu važnost za njenu valorizaciju i predstavljanje publici, ali i mnogobrojnim filmskim umjetnicima, ponajprije mladim, koji je inače ne bi imali gdje vidjeti. Povećao se i broj zainteresiranih za festival pa se tako na nekim filmovima popunila čak i velika dvorana Studentskoga centra. Taj veći interes za Dane hrvatskoga filma treba gledati u kontekstu povratka mlade kinopublike u taj do tada zapušten i gotovo zaboravljen filmski prostor koji je pobudio Zagrebački filmski festival.

Taj festival ima veliko značenje zbog činjenice da do prošle godine glavni grad Hrvatske nije imao nikakav međunarodni festival igranog filma (ugasila se čak i Revija filmova Europske unije). Termin festivala, neposredno nakon venecijanske Mostre, omogućuje mu izbor vrlo svježih, atraktivnih ostvarenja neholivudske produkcije. Festival se sam ograničio na prve i druge filmove pojedinih redatelja, što mu nameće ozbiljna ograničenja, jer na taj način eliminira sve ugledne autore. Zbog toga, uprkos festivalskom bogatstvu, Zagreb ni na jednom od svojih festivala ne može vidjeti, primjerice, novi film Erica Rohmera, a da autorima koji su snimili svoj treći film (ako nije u jednom kadru) i ne govorimo. No, riječ je o festivalu koji je u Zagreb doveo stotinjak najrazličitijih filmskih ostvarenja iz cijelog svijeta koja inače nikad ne bismo imali prilike vidjeti, pa treba svakako poduprijeti njegov opstanak. Premda se festival održava u Zagrebu u vrijeme dok većina ljudi radi ili studira, posjet je zadovoljavajući, osobito na večernjim projekcijama.

Optimizan unosi i program Filmofilija, koji je pokrenula distributerska kuća Discovery, inače najviše naklonjena neholivudskom filmu, a u okviru kojeg su na repertoar Kina Europa, a nakon premijera i manjih kina, stigla brojna kvalitetna i intrigantna ostvarenja (Monsunsko vjenčanje, Ljilja zauvijek, Nigdje u Africi...), od kojih su mnoga nagrađivana na uglednim svjetskim festivalima. No, i tom slučaju riječ je o priznatim ostvarenjima.

Projekt Dana europskog filma, kojim bi se na tradiciji Revije filmova europske unije u Zagreb po izboru hrvatskih kritičara, koji sudjeluju na međunarodnim festivalima, dovelo niz malih, nerazvikanih, ali zato vrlo zanimljivih i kvalitetnih ostvarenja (neovisno o tome jesu li ih snimili debitanti ili ne, i jesu li dugih ili kratkih kadrova) Ministarstvo kulture ove godine nije prihvatilo jer je načelno odlučilo da zbog nedostatka sredstava ne podupire nove projekte, a znatno je smanjilo i potporu postojećima. Pula je dobila stotinjak tisuća manje premda je imala tri dana dulji program, što u postotku dovodi do sličnog manjka koji je pogodio Motovunski filmski festival, koji se ipak prvenstveno oslanja na oblinu potporu Županije i sponzora.

Međunarodni festival novog filma i videa u Splitu zbog svog posebnog interesa za eksperimentalni film također ima svoje opravdanje i smisao. Ove je godine organizator nažalost promijenio termin održavanja, pomaknuvši ga na početak lipnja, što je imalo teške posljedice na posjećenost projekcija, kako zbog toga što je mali broj ljudi tada na odmoru u Dalamaciji, tako i zbog konkurencije s TV-nogometom. I najkvaliteniji program uzaludan je ako festival ne privuče publiku. No, nema dvojbe da uprkos ovogodišnjoj slabijoj posjećenosti festival ima perspektivu.

MOTOVUNSKA FEŠTA OD FILMOVA

Ako se vratimo na trenutak pitanju s početka teksta, treba reći da Hrvatskoj apsolutno trebaju i pulski i motovunski filmski festival. Oni se svojim programima odlično nadopunjuju. Motovunski festival danas je već zaokružen, kvalitetan i etabliran kulturni proizvod koji ima svoju ciljanu publiku koja će na festival doći na povjerenje, čak i kad se program objavi samo dva tjedna dana prije festivala, a većina nije nikad čula ni za jedan od filmova koji se prikazuje. Motovunski je festival u načelu dosegnuo maksimum i on za razliku od Pule nema infrastrukturnih uvjeta, ali ni potrebe da se razvija. To se odnosi kako na prometnu povezanost (do Pule se može doći avionom, brodom, vlakom i autobusom, a do Motovuna samo osobnim automobilom, i to samo do podnožja brda), smještajne kapacitete (u Motovunu ima jako malo hotelskih mjesta, koja inače zbog noćne buke nisu ni preporučljiva, a najbliži pristojni smještaj dosta su udaljene Istarske toplice), ali i na dvorane (oba zatvorena kina sa niti dvjesto mjesta ukupno premala su s obzirom na broj zainteresiranih, pa često ljudi sjede na podu ili ostaju pred vratima) pa i same motovunske ulice u centru (samo onaj tko je bio tamo zna kako izgleda rijeka ljudi). Nekomu odgovara atmosfera gužve i tuluma, ponajprije onima brojnima koji samo zbog toga i dolaze u Motovun, zanemarujući filmove, no tu festival ne može mnogo učiniti (sjajan potez u tom smjeru bilo je preseljenje završne zabave u podnožje brda).

Interes publike postoji za oba festivala, premda neki mediji prešućuju činjenicu da je u Puli daleko više gledatelja nego u Motovunu - svake festivalske večeri u Areni se okuplja od tri do sedam tisuća ljudi, a u sva motovunska otvorena (Trg i Barbacan) i zatvorena kina (Kino Bauer i Još manje kino) zajedno imaju tisuću i pol mjesta.

No, Motovunskom festivalu uprkos objektivnih poteškoća koje nameće izbor lokacije treba priznati iznimno bogat i raznovrstan program, koji je potaknuo i osnivanje drugih festivala slične vrste.

PULA I SREDNJA EUROPA

Na kraju dolazimo i do najstarijega filmskog festivala - Pule. Osobno, mislim da bi se Pula mogla okrenuti Srednjoj Europi i postati relevantan međunarodni festival srednjoeuropskog filma, koji bi zadržao nacionalni program i neholivudske hitove u Areni (ove je godine publika više nego ikad pokazala ineres za takvu kombinaciju), ali bi imao i snažan, probran međunarodni natjecateljski program za filmove iz Srednje Europe s novčanim nagradama, dolaskom stranih filmskih ekipa, jakim međunarodnim žirijem i propulzivnijim marketingom. Pod Srednjom Europom podrazumijevam u prvom redu tradicionalnu definiciju tog pojma, koja osim Hrvatske uključuje Švicarsku, Austriju, Italiju i Njemačku (Bavarsku) te Češku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju i BiH, a eventualno i druge zemlje. U regionalnom programu treba svakako prikazati i koprodukcije u kojima je Hrvatska sudjelovala.

Dakle, Puli treba znatno ambicozniji program koji bi sigurno privukao filmaše, kritičare i gledatelje i iz inozemstva i kojim bi se onda izravno afirmirali i hrvatski filmovi. Taj regionalni program mogao bi se održavati u lijepoj i velikoj dvorani Istarskoga narodnog kazališta (sve dok ne bude osposobljeno Kino Zagreb), slično kao što to čini i Sarajevski filmski festival, s iznimkom nagrađenog filma iz regionalnog programa kojeg bi trebalo prikazati i u Areni nakon dodjele nagrada. Sarajevo je festival balkanske regije kakvu je dijelom nekoć objedinjavala Pula, no treba reći da Pula takav koncept nije mogla, a ni trebala preuzeti.

Na prvi je pogled lijepo da se u okviru festivala održavaju i brojni popratni programi, poput natjecanja filmaša amatera, treba znati da su energija, ljudski potencijali, novac i vrijeme ograničeni. Nije dobro da festival stvara previše konkurencije sebi samu, pa bi u budućnosti trebalo izbjeći preklapanje dnevnih programa i usredotočiti se na ključne stvari: večernji nacionalni program i međunarodne hitove u Areni te dnevni program u kazalištu (ili kinu) koji bi uključivao srednjoeuropska igranofilmska i dokumenrana ostvarenja. Festival svakako treba trajati kraće (prvi večernji termin u Areni trebalo bi ostaviti samo hrvatskim filmovima koji u Areni imaju premijeru), nakon otvaranja i zatvaranja treba prikazati samo jedan film (jer se inače publika rasprši), a marketinški treba ponajprije jače iskoristiti parnerstvo s najjačim hrvatskim medijem - Hrvatskom televizijom (koja je koproducent većine hrvatskih filmova) i na taj način privući velik broj gledatelja koji dolaze izvan Pule. Publika je ove godine pokazala da se sve više vraća u Arenu, ali dnevni program u zatvorenoj dvorani i dalje ostaje područje u kojem ima prostora za ambicioznije pomake prema snažnu međunarodnom festivalu.

Zlatko Vidačković