Novo o poznatome

»Gordogan«, kulturni magazin, gl. ur. Branko Matan, br. 2-3 (nova serija), Zagreb, zima-proljeće 2004.

Izuzevši nešto manji opseg, drugo dvobrojno izdanje nove serije časopisa Gordogan nimalo ne zaostaje za prvim. Štoviše, možemo govoriti i o poboljšanju, ponajprije u dizajnu koji je ovaj put još promišljeniji i pročišćen, što pridonosi vizualnoj privlačnosti broja i omogućuje lakše snalaženje u prilozima. Temeljna karakteristika novoga »Gordogana« - govor o bitnome uz beskompromisan pristup temama, provedena je i u ovom dvobroju, u kojem će se ponovno dio tema naći na rubu provokativnoga. No, provokacija je neopravdana tek kada postoji radi sebe same i kada njezinu provedbu slijede površnost i neobjektivnost, a to neće biti slučaj s ovim časopisom, gdje je intrigantnost tematike opravdana kvalitetom obrade. Na taj način čitatelja se može privući, ali i, još važnije, dulje zadržati njegovu pozornost.

Zločini Majke Tereze

Spomenutog je provokativnog karaktera, primjerice, prilog o knjizi autora Christophera Hitchensa koji Majku Terezu ocrtava u posve drukčijem svjetlu od gotovo nedodirljive medijske slike koja ju je formirala kao sveticu par excellence, razotkrivajući njezine propuste i licemjerje. Uz prijevode intervuja s autorom i članka u kojem on ukratko iznosi svoje temeljne teze, »Gordogan« donosi i popratni osvrt Borisa Becka, čija korektivnost pojedinih Hitchensovih tvrdnji pridonosi objektivnosti pristupa temi.

Glavnim se tematom, čiji je nastavak najavljen i za sljedeći broj, »Gordogan« ponovno osvrće u prošlost, pitajući se o 1968. godini, njezinu značenju i posljedicama za kasnije razdoblje. Unatoč u svim prilozima primjetnom općem stavu o neuspjelosti povezivanja intelektualne teorije i društvene prakse, te još jednom povijesnom osvjedočenju o nemogućnosti sprege politike i kulture, sagledavanje šezdesetosme iz današnje perspektive postaje važnim zbog mogućnosti usporedbe dvaju različitih razdoblja - jednog u kojem se idealistički vjerovalo u mogućnost promjene i drugog u kojem je ono protiv čega je šezdesetosmaška generacija ustala hipertrofiralo do mjere u kojoj spomenuta vjera prelazi u potpunu ravnodušnost pojedinca spram neodgovarajućeg društvenog stanja. Upravo je poticaj na usporedbu možda i temeljni motiv ovoga bloka, a može se iščitati i u tekstu Milana Mirića koji upućuje na »kamenu ravnodušnost hrvatskog čovjeka« i njegovu nespremnost za suočenje s tim pitanjima (u današnjoj političkoj misli krivo izjednačenima s pitanjem o Jugoslaviji) koja ga onesposobljuje da o današnjem društvu misli na kritički produktivan način. Pristup toj problematici ostvaren je putem intervjua s akterima tadašnjih događanja: blok otvara prevedeni razgovor s francuskim intelektualcem Marcelom Gauchetom, koji se ponajprije osvrće na intelektualnu pozadinu pokreta te iznosi razloge neuspjeha i rasula teorijskih koncepcija u susretu s praksom, dok će o hrvatskim, odnosno zagrebačkim lipanjskim prilikama govoriti Šime Vranić, čiji će odgovori, za razliku od Gaucheta, biti usmjereniji na osobni odnos spram događanja. Ovdje će se naći i razgovor s Bernardom Bertoluccijem u povodu njegova filma Sanjari, čija je radnja smještena u parišku ’68. godinu, a zainteresiranima za temu »Gordogan« nudi i poslasticu u obliku prvog objavljivanja ankete tadašnjega časopisa Razlog, provedene među hrvatskim intelektualcima: njihovi komentari na lipanjska gibanja 1968. trebali su izaći u broju 58. - koji iz političkih razloga nikada nije ugledao svjetlo dana.

Bolne toČke obrazovanja

Polazeći od kriterija aktualnosti tematike, žarište u ovome broju treba usmjeriti na priloge o bolnim točkama našeg obrazovanja, ponajprije na kvalitetan prilog Jelene Berković o Bolonjskom procesu. Prikazom studija povijesti na Hrvatskim studijima - zasad prvoga primjera konkretne primjene Bolonjske deklaracije, te SWOT-ovom analizom cjelokupne hrvatske situacije članak nudi neke opće informacije i početni uvid u stanje koje je, kako i analiza pokazuje, prilično nejasno i samim izravnim nosiocima i sudionicima procesa. Uz tekst Magdalene Najbar-Agičić o problemima hrvatskoga školstva, koji više definira već poznate probleme nego što nudi rješenja, tom se bloku može pridružiti i komentar Ade Pavlić-Cottiero u obliku statističke analize prisutnosti nasilja u osnovnoškolskoj lektiri, koji ipak treba prihvatiti s rezervom, jer, iako opravdano ukazuje na neke nedostatke izbora lektire (neprilagođenost uzrastu), autorica zaboravlja da je nasilje potaknuto krivom interpretacijom umjetničkih tekstova, a ne samim tekstovima. U suprotnom, cenzura i pošteda trebale bi krenuti već od bajki za najmlađe. A upravo su bajke žanr koji dominira književnim blokom, u kojem i izbor literarnih priloga ukazuje na otklon od uobičajenog pristupa, što se očituje u izboru autorice Dunje Robić (vidi biografiju), kao i u prezentaciji Brechtovih manje poznatih erotskih pripovijesti.

Za kraj, treba spomenuti i prilog o tek naizgled medijski izlizanoj temi genocida, u kojem se nalazi zanimljiva analiza američkog licemjerja i ograđivanja spram tog problema, a broj donosi i nastavak studije o homoseksualizmu u Hrvata. »Gordogan« je uhvatio zamah i pogodio smjer odakle mu dobar vjetar puše u leđa. Ostaje samo nadati se da se vjetar, iz financijskih i inih uobičajenih razloga, neće prebrzo smiriti...

Ljubica Anđelković