Nova revolucija spolnosti

Nova revolucija spolnosti

Tiziano Scarpa, Oči na gradeli, prev. Snježana Husić, SysPrint, Zagreb, 2004.

Roman Oči na gradeli prvenac je talijanskoga pisca mlađe generacije, Tiziana Scarpe, izvorno objavljen 1996, nakon čega je ubrzo proglašen i jednim od najvažnijih talijanskih romana devedesetih godina. Iako hrvatski prijevod (ujedno i prvi prijevod cjelovitoga piščeva djela) dolazi s osam godina zakašnjenja, ne može se reći da je Scarpa potpuna nepoznanica na ovim prostorima - hrvatskoj se čitateljskoj publici predstavio sudjelovanjem na Festivalu europske kratke priče, a neke su mu pripovijesti već objavljivane u domaćoj periodici.

Prepoznatljiva receptura

Gradeći fabulu na elementima posuđenima iz trasha, te na to primjenjujući visoki, osviješten stil, u kojem će se poigravati različitim tipovima diskursa spretno upakiranim u fragmentarnu strukturu romana, Scarpa se formom zapravo drži tipične postmodernističke recepture te naizgled ne donosi ništa što nije već viđeno. Ipak, njegova jezična i stilska istraživanja nadilaze samodopadnu razinu pukoga žanrovskog poigravanja, pronalazeći put do još neiskorištenih književnih potencijala, zbog čega ovaj roman, unatoč prepoznatljivu postupku, djeluje svježe. Tomu svakako pridonose i brz tempo romana od početka do kraja te inteligentan i britak Scarpin humor ispod čije se dopadljivosti i otkačenosti krije i nešto zahtjevnija priča. Spretno sklopljena fabula, povezanost čijih se dijelova razotkriva tijekom čitanja, u osnovi je jednostavna i slijedi želju glavnoga lika Alfreda, studenta književnosti koji piše diplomski rad o blamažama u djelima Dostojevskog, za započinjanjem ljubavne veze s plahom i neuglednom studenticom likovnih umjetnosti Carolinom, koja studij plaća honorarima dobivenim za docrtavanje spolovila u talijanskom izdanju manga stripa. Alfredo potajice skuplja podatke o Carolininu životu i njezinoj vezi s Francescom, studentom koji pak svoju stanarinu plaća vlastitim muškim sokovima koji njegovoj gazdarici, postarijoj gospođi Curdeli, služe kao eliksir mladosti.

U središtu će se Scarpine književne pozornosti, kako je vidljivo već iz same fabule, naći tema seksualnosti, koja je u suvremenoj književnosti i dalje prisutna kao jak motiv. Scarpa se s tom temom hvata ukoštac prilazeći joj kroz prizmu duhovitosti te dovodeći neke temeljne aspekte spolnosti i do apsurda. Postavljajući svaki lik u relaciju sa spolnošću, prikazuje je, primjerice, kao sredstvo potrage za identitetom (Carolinino drugo ja, odnosno ne-ja koje se ostvaruje u ulozi crtačice pornostripova), sredstvo zaustavljanja vremena i potrage za besmrtnošću (Curdeline pomade), kao sredstvo za osiguranje egzistencije (Francescovo plaćanje stanarine) i sl. Spolnošću je dakako obilježeno i mjesto radnje, pa je Venecija duhovito opisana kao međunožje Europe, a sve će navedeno biti objedinjeno komentarima glavnog lika, u čijoj se percepciji te problematike razotkrivaju i neke finije, pa i ozbiljnije niti romana.

S djela na riječi

Naime, seksualnost kao književni motiv u devedesetima dobiva neke nove konotacije, a trend njezina drukčijeg promišljanja slijedi i Scarpa. Njezina intrigantnost nije više u pukom razotkrivanju stidnog područja i provokativnom efektu (kojih u Scarpe ima, ali nipošto nisu primarna i jedina nakana), koliko u spoznaji da na području spolnosti traje posve nova revolucija, da je ona, Huellbecqovim rječnikom, novo društveno područje borbe na kojem, unatoč širenju toga polja brojnim mogućnostima, pojedinac sve rjeđe izlazi kao pobjednik, ne uspijevajući u grčevitoj potrazi pronaći ni pravi užitak, ni ljubav. Njezina robno-tržišna karakteristika, te sve veća ogoljelost, izravnost i dostupnost (koje se u ovome romanu očituju kao zahtjev za docrtavanjem cenzuriranih dijelova stripa), suprotno od očekivanog oslobođenja, postaju - paralizirajući faktori. Paradoks se rađa iz nesklada sve veće količine spoznaje i osviještenosti, potaknutih idejom o spolnosti kao esenciji ljudskoga bivanja, i konačnoga rezultata koji umjesto o ispunjenju češće svjedoči o osobnoj nemoći. Ta će se nemoć, pored ostalog, a kako se to poentira u ovome romanu, iskazivati i obrnutim slijedom stvari - prelaskom s djela na riječi, beskrajnim verbaliziranjem seksualnosti koje zapravo dokida mogućnost njezina ispravna ostvarenja. Tako glavni lik Alfredo, želeći ostvariti ljubavnu vezu, svoje emotivne i seksualne težnje podređuje nesmiljenoj analizi, usmjeravajući svu energiju u racionalno seciranje situacije, zamjenjujući strast za ljubljenom osobom još većom strašću - onom za neprestanim analiziranjem, popisivanjem i klasificiranjem. Iskaz o ljubavi tako se pretvara u autoironično sagledavanje vlastite racionalnosti, koja guši ostvarenje iste te ljubavi. Kako je to naznačeno prizorom u knjižnici, u nemoći tijela, spolnom i emotivnom autizmu pojedinca, riječ postaje nadomjestak strasti - ali i stvarnosti.

Kako erudicija, ma koliko vrijedna, ne pomaže mnogo u realiziranju intimnih odnosa, jedino što preostaje jest poigravati se vlastitim znanjem. Začinivši svoje opservacije filozofskim i književnim aluzijama te bespoštednim humorom na granici sarkazma (iz kojeg, unatoč općem zafrkantskom tonu romana, ne proklijavaju zrnca optimizma), Scarpa u Alfredovim komentarima zahvaća opća i rubna mjesta spolnosti (incest, generacijski jaz, homoseksualnost), odnosno sve što je čestom uporabom dovedeno do banalnosti i teško da još može šokirati, razotkrivajući time i ono što je u teorijama već postalo klišeizirano. To, logično, dovodi i do krajnje točke romana u kojoj će Alfredo u posljednjim rečenicama poništiti i vlastita teoretiziranja, ne dopuštajući nam da pomislimo da u njih vjeruje. Paradoksalno, upravo tu poigravanje postaje vjerodostojno - iako s tužnim zaključkom o nemoći da se uza svu spoznajnu aparaturu ostvari osobna sreća.

Roman završava Alfredovim neuspjehom (odnosno polovičnim i nezadovoljavajućim uspjehom), a fabula biva zaokružena vraćanjem na početak, koji je ujedno i simboličko vraćanje na početak pomalo bezizgledne potrage za ljubavlju.

Ljubica Anđelković