More na kontinentu

More na kontinentu

Riječ, dvije i o katalogu. Osim vrijedne činjenice da je pravodobno dostupan, vjerojatno bi koristilo da su datumi otvaranja jasnije istaknuti (ukoliko ih ima, a to je teško otkriti), potom da su biografije i osobna mišljenja autora usklađeniji

U tradicijskom slijedu izložbi, u okviru 17. međunarodnog trijenala fotografije Čovjek i more, do sada smo u Zadru imali priliku vidjeti dva postava. Postav naslovljen Kontinentalni doručak predstavljen je u prostoru Galerije umjetnina, Otok Zlate Vucelić u Gradskoj loži, a autor je središnje koncepcije Želimir Koščević. Jasna je koncepcija, dakako, dobrodošla u istrošenu modelu maritimnoga lirizma. U ovom slučaju Želimir Koščević namjerio je koncepciju pomaknuti u kontinentalni doživljaj mora, konkretno, kako to piše u katalogu: »Taj površinski sloj fotografske slike uobičajeno se konzumira uz kontinentalni doručak globalnog društva koje se opremljeno putnim torbama i kreditnim karticama sezonski pretvara u jednu veliku hipi-komunu s jednim jedinim ciljem da naplati godišnji račun vlastite socijalne i emotivne frustracije.«

Plavi nosovi

Tu koncepciju u Galeriji umjetnina ilustrira jedanaestoro umjetnika. Tako Barbara Buhler izlaže opus koji u mjeri u kojoj je predstavljen, više nalikuje mlakom dokumentarizmu negoli znacima konzumističke histerije. Grčki autor Illias Bourogiotis, onako kako je predstavljen, nalikuje već viđenim slikama iz vremena uzleta amaterske fotografije sedamdesetih. Humor sibirske grupe Plavi nosevi ovisi vjerojatno o osobnom osjećaju za humor. Fotografije Quentin Jan Marie Huys, same po sebi zanimljive, tematski su enigmatične, a ambijentalno su mogle biti snimljene bilo gdje. Fotografije pulske autorice Stelle Levak najpribližnije pripadaju koncepciji. Svijet mađarskog autora Lajosa Majora vrlo je solipsistički omeđen, pa samim time biva i teži autor za skupne izložbe. Američki autor Andrew Phelps s dijelovima ciklusa Nature de luxe, s fotografijama opustošenih kampova i kamping-kućica oslikanih primitivnim stereotipom morskoga zalaska sunca, vjerojatno najvjernije ilustrira koncepciju kontinentalnoga doručka. Grčkog autora Takisa Roidakisa teško se pak smjesta u taj niz, i vizualno i tematski, što podjednako vrijedi i za Turčinove odsjaje mediteranskih kuća. Sve u svemu, mišljenja sam da svaki pomak od rutinskog nizanja slika ribanja i ribarskog prigovaranja ima svoju vrijednost, pa nema razloga da se to porekne ovom. Činjenica je, međutim, da ovdje to ostaje više na razini zamisli negoli izvedbe, barem u segmentu središnjega postava. Dakako, stvar je osobne procjene odgovara li baš Zadar toj vrsti ironijsko-kritičkih pomaka i odgovara li kontinentalnim posjetiteljima nepitano suočavanje s time da su frustrirani potrošači.

Snoliki svijet

Posve je druga priča Otok Zlate Vucelić. Izložene fotografije manje su više poznate, barem zagrebačkoj publici. Osebujan snoliki svijet autorice, otok koji se gleda kroz mutne prozore i u kišne dane, rafinirana tonska ljestvica samih djela, uistinu gubi u neprilagođenom postavu u Gradskoj loži. Racionalno svedeni lukovi prostora, sredozemno svjetlo, šarenilo i vreva na mediteranskoj ulici koje posjetitelj vidi iza krajnje intimističkog opusa Zlate Vucelić, taj i inače ezoteričan svijet čini još skrivenijim, pa na mahove i emocionalno neprepoznatljivim. Tako da postav izravno protuslovi djelu.

Inače, izložbu prati lijepo opremljeni katalog, koji nam najavljuje sljedeće izložbe u okviru 17. trijeala Čovjek i more, premda bez vidljivijih naputaka kada će biti otvoren. Osim Crne plime autora Allana Sekule i Litrata Stipe Suraća, najavljena je vrlo zanimljiva izložba francuskog autora Jacquesa Henria Lartiguea, vjerojatno dobar razlog za posjet Zadru u te dane. Riječ, dvije i o katalogu. Osim vrijedne činjenice da je pravodobno dostupan, vjerojatno bi koristilo da su datumi otvaranja jasnije istaknuti (ukoliko ih ima, a to je teško otkriti), potom da su biografije i osobna mišljenja autora usklađeniji. Ne bi smetalo ni da uz fotografiju budu navedene dimenzije, tehnika i datum stvaranja, a ne bi bio naodmet ni pažljiviji postupak s tekstom, s obzirom da se primjerice na stranici i pol teksta o Allanu Sekuli nalazi sedamnaestak spojenih riječi, što nije dramatično, ali ipak otežava čitljivost.

Zaključno, tek rujanskim izložbama Allana Sekule i J. H. Lartiguea gledatelj će vjerojatno moći posložiti cjelovitiju sliku 17. trijenala, a spomenuti autori zacijelo su jamstvo zanimljivijega fotografskog događaja.

Branka Knežević Slijepčević