Miris nastavka

Miris nastavka

Nema dvojbe da je struktura Spidermana 2 arhetipska i sadrži previše pojednostavnjenja upravo s namjerom da bude bliska mlađem naraštaju

Ne samo površna sličnost filma i stripa nego i uznapredovali filmski učinci pridonijeli su činjenici da smo u posljednjim godinama izloženi pravoj poplavi filmskih adaptacija strip-predložaka. Već odavna izrazito uspješan strip Spiderman izdavačke kuće Marvel prvobitno filmsko uprizorenje ubilježio je još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. No, bila je to niskoproračunska, gotovo rudimentarna inačica, koja nije ostavila isuviše traga. Tek je 2002. visokoproračunski Spiderman u redateljskoj izvedbi Sama Raima ostvario znatan tržišni, no ne i prevelik kvalitativni uspjeh.

Spiderman 2 ipak pokazuje zreliji odmak. Nije riječ samo o proizvodu čija je namjena izravno komercijalna, pa zanemaruje samo unutarfilmsku strukturu i zahtjeve pripovijedanja, nego o promišljenijem filmu u kojem su priča i karakteri svrsishodnije prožeti s posebnim učincima. Taj film slijedi logiku strip-serijala, pa je prirodni nastavak prethodnika, a u dramaturškoj strukturi nagovještava i treći nastavak.

NaglaŠena ljudska razina

Priča Spidermana 2, koju je također redateljski oblikovao Sam Raimi, obuhvaća niz temeljnih likova strip-serijala, razrađuje njihove odnose, produbljava ih sa znatno više emocionalne razine no filmski prvenac. Dvojnost tog superjunaka izražena je, jer privatni život mladoga Petera Parkera (Toby Maguire) izrazito pati u odnosu s odgovornostima koje je preuzeo kao Spiderman. Za razliku od nekih drugih superjunaka, poput primjerice Batmana ili Supermana, on itekako ima poteškoća u usuglašavanju dviju suprotstavljenih razina življenja. Dapače, tolikih da čak pokušava odustati od odgovornosti te privremeno čak i gubi sposobnosti superjunaka. Naglašavajući ljudsku razinu, autori su filmsku građu načinili višeslojnom, jer ne samo da se junak suočava s dvojnostima nego to mora učiniti i antagonist (Alfred Molina), znanstvenik koji je zbog izmakla pokusa postao zločincem. Potpuna je ravnoteža uspostavljena između tih arhetipskih likova, jer dok je u protagonista naglašena upravo primarna ljudskost, antagonist se mora suočiti upravo s njezinim privremenim gubitkom.

Žanr superjunaka uistinu je žanr opreka. Zapažamo ih i na emocionalnoj razini, ali i na općedruštvenoj. Naime, središnji se ženski lik (Kirsten Dunst) mora odrediti između dva muškarca, jednog narativno nevažna, čije je junaštvo tek motiv, ali društveno opravdan, i sama središnjeg lika, čije se junaštvo neprestano propituje, ali nije vrednovano i od društvenih institucija, iako mu ugroženi pripadnici zajednice bezrezervno vjeruju. Temeljna ugroženost zajednice obuhvaća i ugroženost članova obitelji središnjeg junaka, pa i ugroženost središnjega ženskoga lika. Tako se u završnici preklapaju oba presudna pripovjedna odvojka, čije razrješenje donosi i društveni i emocionalni učinak.

Nema dvojbe da je takva struktura Spidermana 2 arhetipska i sadrži previše pojednostavnjenja upravo s namjerom da bude bliska mlađem naraštaju. No, stvaralački je postav uložio dovoljno truda u oblikovanje filmskog tkiva da bi taj film mogao biti zanimljivim i starijem naraštaju gledateljstva. Od promišljene filmske špice čiji ugođaj kao da pripada vremenu nastanka i razvoja izvornoga strip-serijala, preko pripovjedne građe koja zahtijeva ispravan odnos više nego stereotipne karakterizacije likova i akcijskih sekvenci s primjerenom uporabom posebnih učinaka, pa sve do razrješenja, stvaralački postav uspijeva održati primjerenu i lako prativu cjelinu koja se ipak ne iscrpljuje u primarnom gledanju. Tomu su svakako pomogle i glumačke izvedbe, u kojima ipak treba istaknuti uvjerljivost Tobyja Maguirea ili izrazitu osobnsot Alfreda Moline. Spiderman 2 tako je više od pukoga proizvoda i primjerenim je uprizorenjima solidna strip-serijala.

Tomislav Čegir