Mehanički univerzum

Mehanički univerzum

Redatelj Alex Proyas cijenjeno je ime fantastičnoga horora, koji je fascinirao već svojim kratkim filmovima, potom debitantskim dugometražnim uratkom - Spirits of the Air, Gremlins of the Clouds (1989), a pažnju široke javnosti nepodijeljeno zadobio sa kultnom Vranom (1994) te Gradom tame (1998) - kombinacijom film-noira sa znanstvenom fantastikom i gotskim hororom. Međutim, u Ja, robotu ni traga nema od sofisticiranosti njegovih predšasnica; misaono-simboličkog mračnjaštva koje bi stajalo kao neuzdrman temelj za raskošnu supstancu površinskog.

Namjesto toga, scenaristički dvojac Jeff Vintar/Akiva Goldsman neobjašnjivo pojednostavljuje spisateljski univerzum tvorca klasične antologije s devet kratkih priča o robotima Isaaca Asimova, koje su im poslužile kao okosnica radnje. Naime, radije nego da tu radnju prodube i postave kao kakav logički puzzle, filmski tim iza ovog filma razvlači gotovo sramotan scenarij koji se takvim pokazuje i na makro (narativnom) i na mikro (beskrajno dugi, isprazni dijalozi prepuni najopćenitijih mjesta) planu i radije se odlučuje za plošni akcijac u kojem je baš sve objašnjeno i koji ništa ne ostavlja nedorečenim - pravi praznoglavi ljetni blockbuster; visokobudžetni mainstream sci-fi, miljama udaljen od Proyasova senzibiliteta i udarac njegovu kredibilitetu. Nedorađene alegorijske reference nastoje se prikriti, doduše sjajnom, vizualnošću, no manje od maštovitog ne može se ni očekivati od redatelja Proyasova imaginativnog kapaciteta. Krivnja se možda i može uglavnom svaliti na ’sve ostale’ osim na redatelja; stoga je Ja, robot najbolje promatrati takvog kakvim se nudi - ne kao adaptaciju Asimova nego radije u terminima vlastitih zakonitosti, unutar čijih formi dobiva prolaznu - zabavljačku ocjenu.

Garfield (Garfield: The Movie), red. Peter Hewitt

Nedostojna posveta

Kreacija strip-crtača Jima Davisa iz daleke 1978. godine, narančasti lijeni mačak Garfield - ljubitelj lazanji, mizantrop i samo-opsjednuti egoist; pronositelj trijumfa hedonizma i konformizma i ultimativna ikona za sve sljedbenike garfildiranja (opuštenog izležavanja, prejedanja i gledanja televizije) koja je horde obožavatelja stekla posebice realizacijom Emmyjem nagrađenog animiranog filma osamdesetih, u svojoj je filmskoj inačici dobila uistinu nedostojan, poražavajuć omaž.

Ovaj duhovit i šarmantan lik ovdje stoga izaziva nostalgiju za prohujalim dobom u kojem se shvaćalo da Davisovo čedo nije bazirano na priči i radnji nego radije na stavu i određenoj životnoj filozofiji, što je bila kvaliteta kojom je - uz poneko dijete, bazno intrigirao odrasle. Kako toga ovdje obilno nedostaje, tako se i nameće pitanje zašto je film uopće sniman. Realiziran u CGI tehnici i integriran u svijet realnih ljudi i životinja, sam lik Garfielda kao takvog ovdje postaje gotovo čudovišan, a nivo njegove realizacije izveden traljavo i nezgrapno; rutinski i neinspirirano, čime ostaje bez svoje ključne karakteristike - duha.

Glasovi u domaćoj sinkroniziranoj inačici mahom su loši, iako zbog niske kvalitete filma istom ne nanose toliku štetu koliku je pretrpio P. J. Hoganov Petar Pan (i posljedično imena poput Jasona Isaacsa); osim standardno pogođenog i već iz crtića prepoznatljivog glasa Filipa Šovagovića (koji je s obzirom na formu, ipak u prethodnom i opet sjeo bolje). Ipak, sinkronizacija donosi i jedan uspio element - uz već standardnu podjelu po regionalnom ključu, izbjegnut je lik tipičnog srednje-Dalmatinca te namjesto njega ubačen pravi dubrovački gosparski mačak u liku ’najslađe mačke na svijetu’ - Nermala.

Katarina Marić