Maupassant i Freud u zračnoj luci

Maupassant i Freud u zračnoj luci

Amelie Nothomb, Kozmetika neprijatelja, prev. Gordana V. Popović, Algoritam, 2003.

Amelie Nothomb (1967), belgijska spisateljica, prvi je roman Higijena ubojice objavila još 1992, a nakon toga, u iznimno discipliniranu tempu, svake je godine pisala po jedan. Nakon prvoga pozitivnog šoka njezinom spisateljskom zrelošću - koji je išao do toga da se u književnim krugovima sumnjalo da je roman prepametan za tako mladu djevojku i da ga je sigurno napisao netko drugi - francuska čitateljska publika navikla se na visoku kvalitetu koju Amelie Nothomb nudi, a ni kritika nije imala ništa protiv. Od 2000. ljubiteljima njezine književnosti pridružilo se i hrvatsko čitateljstvo jer je te godine izišao prvi prijevod njezina djela na hrvatski, da bismo ih do danas dobili čak sedam, uz stalno nadoknađivanje zaostatka.

Pripovjedačko i psihoanalitičko

Kozmetika neprijatelja pripada u njezina novija djela, napisana je 2001. i otkriva nove interese spisateljice. Riječ je zapravo o duljoj pripovijetki, noveli, koja u sebi na neobičan način kombinira pripovjedačko iskustvo Maupassanta i psihoanalitičko iskustvo Freuda.

Kompozicija novele počiva na naizgled slučajnu susretu dvojice putnika zapelih u zračnoj luci zbog kašnjenja zrakoplova. Baš kao što je Maupassant svojedobno putnike posjedao u kočiju ili vlak kako bi mogli ispričati svoje priče, tako Amelie Nothomb dva čovjeka posjeda u zračnu luku. Ono što počinje kao monolog za ispovijed spremna gnjavatora i uzaludan pokušaj drugoga da se od njega obrani nastavlja se kao rasprava o Bogu, vragu i osnovnim filozofskim postulatima da bi vrlo brzo počelo donositi sve zanimljivija, ali i neugodna otkrića iz prošlosti. Kao na psihijatrijskom kauču dolazi se do mučne ispovijedi o morbidnu silovanju na groblju, a onda i ubojstvu, koje se dogodilo prije točno deset godina. Rasprava gnjavatora Textora Texela i naizgled ozbiljna, decentna poslovnog čovjeka i udovca Jeromea Angusta, vođena dinamičnim dijalogom u jedna trenutku gotovo neopazice klizne u vode psihoanalize i počinje otkrivati sve strašnije istine, a u duhu dobra krimića (koji će na jednoj točki definitivno prerasti u horor) svakih nekoliko stranica dobiva novi plot point, točku u zapletu na kojoj se lomi pravac pripovijedanja. Inače, sam naslov dolazi iz činjenice da je kozmetika izvorno znanost o poretku stvari, ali i jedna od onih riječi koje su potpuno izgubile izvorno značenje u banalnosti svakodnevice. A poredak stvari bitno je poremećen u glavama dva junaka iz zračne luke.

Vrsna pripovjedačica

Dijalog će pak, kako novela ide kraju, novim otkrićem postati zapravo monolog, jer sugovornika i nema, riječ je o poodmaklu stadiju shizofrenije, koji završava tragično, a cijela je konstrukcija novele postavljena zapravo na fonu duševnoga poremećaja, na slabo poznatu terenu čovjekove psihe, a ne u konkretnom prostoru zračne luke. Dijalog s nepoznatom, mračnom stranom vlastitoga ja, privatni shizofreni sukob dvije osobe u istoj glavi, a u javnoj zgradi mogao bi naznačiti nove žanrovske ambicije belgijske spisateljice, jer je novela, ne samo zbog dijaloške forme, vrlo podatna za dramsku obradu pa nije isključeno da je kao takvu negdje vidimo na sceni.

Amelie Nothomb vrsna je pripovjedačica sposobna voditi dijalog i u filozofskim i u psihijatrijskim vodama, zna baratati i jansenizmom govoreći o kozmetičkom načelu i Pascalom, Goetheom ili Freudom, a Kozmetika neprijatelja efektno je štivo, premda se zarana može naslutiti u koje će vode rasprava otići. Kozmetika neprijatelja, međutim, premda pripada u danas rijetko rabljen pripovjedni žanr, kao dijaloška rasprava sigurno ne ide u vrh pripovjedačkog opusa belgijske spisateljice. Književna karijera Amelie Nothomb vidjela je bolje dane i posve je izvjesno da će imati još vrhunaca, ali je ova novela ipak dovoljno zanimljivo štivo - u situaciji kad se, recimo, zateknete u zračnoj luci, a zrakoplov kasni.

Jasen Boko