Malo i previše

Malo i previše

Premda su povremeno donijele zanimljive iznimke, Dubrovačke ljetne igre u prvom dijelu nisu glazbenim programom uspjele zadovoljiti očekivanja od tog nekoć najboljeg festivala u ovom dijelu Europe

Središnji dio našega najvećeg i od vlade najdotiranijeg ljetnog festivala, 55. dubrovačkih ljetnih igara, donio je niz uglavnom poznatih i ustaljenih gostovanja s područja klasične glazbe. Nakon već tradicionalna koncerta Zagrebačke filharmonije drugoga dana Igara trebalo je proći čak osam dana prije no što je u tom dijelu programa manifestacije održan drugi koncert. Ovaj će prikaz obuhvatiti prvih desetak programa koji su resili taj drugi zamah dubrovačke ljetne glazbene ponude.

INTIMNA POVEZANOST

Za početak, 20. srpnja, najljepšu su autentičnu koncertnu pozornicu na Jadranu, Atrij Kneževa dvora, dupkom ispunili ljubitelji pijanističke umjetnosti i s nestrpljenjem iščekivali nastup jednog od najistaknutijeg pijanista našega vremena. Američki glazbenik hrvatskih korijena, koji se posljednjih godina odrekao svojega prvog prezimena Bishop, Stephen Kovacevich, vjerojatno dijelom i zbog intimne povezanosti s pradomovinom, nekoć je bio česti sudionik Dubrovačkih ljetnih igara. Ovaj prvi njegov nastup nakon nekoliko godina na tom festivalu, u cijelosti posvećen Beethovenova kasnom pijanističkom opusu s petominutnim predahom u Schubertovim Njemačkim plesovima, otkrio je njegovo neupitno sviračko majstorstvo u lepršavim tehnički dotjeranim poletima klavijaturom kako u kompleksnih Šest bagatela, opus 126, tako i u trostavačnim sonatama broj 30 i 31. Da se glazbenik u posljednje vrijeme vjerojatno više bavi dirigiranjem nego pijanizmom, bilo je vidljivo iz pomalo neangažirana tona njegove svirke što ga je prekrivala pretjerana uporaba desnog pedala.

Posve je novi trend u klasičnoglazbenoj umjetnosti donio nastup vrhunske ruske violinistice Dore Schwarzberg, koja je uz Varaždinski komorni orkestar, te svojega bliskog suradnika, argentinskog skladatelja i violončelista Jorgea A. Bossa, priredila večer u ritmu tanga. Uz poznate melodije iz pera Astora Piazzolle i prvih latinoameričkih autora poznatoga repertoara tanga, program je bio prožet novim skladbama Jorgea A. Bosse napisanih u okviru toga tradicionalnog argentinskog plesnog modela često isprepletena citatima Johanna Sebastiana Bacha. Koncert koji se u nizu dodataka, stalno u istom idiomu, oduljio do krajnjih granica, u prvom je dijelu kao vrhunac publici ponudio dva stavka iz Bossove vrlo uspjele skladbe s poezijom grčke pjesnikinje Sapho, O incoronata di viole, divina, dolce e ridente Saffo, u kojemu su sudjelovali topli i tangu vrlo prilagodljivi sopran Adele Golac Rilović i blagi glas Alme Prica, koja je izvorni grčki tekst recitirala potresnim apokaliptičnim tonom. U svim je djelima na programu, u raznim sastavima od kvarteta do gudačkog orkestra, glavnu riječ imala violinistica Schwarzberg, čija je neiscrpna sviračka energija u svijetloiskričavoj boji glazbala tom neuobičajenom koncertnom programu dala glavno obilježje. Rezidencijalni orkestar festivala, Dubrovački simfonijski orkestar, na Igrama je priredio koncert klasičnih okvira posvećen simfonijskim djelima W. A. Mozarta, dok se s jednakim žarom uključio i u koncertni dio programa Ljetne umjetničke akademije LAUS. U tom je smislu njegov dubrovački nastup bio zasjenjen izvanrednim koncertom na otoku Lopudu, na kojem su posjetitelji, slušajući izvedbu pod vodstvom izvrsnog maestra Ive Dražinića, posebno uživali u predivnu tonu glazbala jednog od voditelja ljetnog seminara u sklopu LAUSA, violončelista Davida Grigoriana koji je izveo Varijacije na rokoko temu za violončelo i orkestar u A-duru Petra Iljiča Čajkovskog.

NERAVNOMJERNOST RASPOREDA

A ono što ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama možemo najviše zamjeriti neravnomjerna je raspoređenost programa. Dok na početku, kako je već rečeno, osam dana nije bilo nijednoga koncerta, drugi je tjedan bio ispunjen neprestanim preklapanjima. Tako je primjerice 23. srpnja, ionako ne odveć brojna publika klasične glazbe, morala odabrati između tri događaja: u Kneževu dvoru recital mladoga belgijskog pijanista Petera Vanhovea, u tvrđavi Revelin večer glazbe za klavir četveroručno talijansko-francuskoga dua Scaramouche i na Boškovićevoj poljani prva večer gostovanja Zagrebačkoga baleta s baletom Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva. Dok se još nakon skraćena programa klavirskog dua sa Schubertovom Fantazijom, Brahmsovim Mađarskim plesovima i Ravelovom Španjolskom rapsodijom još i moglo stići na drugi dio pijanistova recitala sa ne odveć raznolikim novijim flamanskim klavirskim stvaralaštvom, vidjeti ponovni nastup baleta na Dubrovačkim ljetnim igrama bilo nam je onemogućeno i iduće večeri jer nismo željeli propustiti nastup slavnoga britanskog kvarteta barokne glazbe Purcell i jedne od naših trenutno najperspektivnijih mladih vokalistica, mezzosopranistice Renate Pokupić.

U skladnom četveročlanom muziciranju kroz njemačke, engleske, talijanske i francuske barokarije zajednički su u tipično razlomljenu tijeku fraze muzicirali violinistice Catherine Mackintosh i Catherine Weiss te Richard Boothby na violi da gamba i Robert Wooley na čembalu, u čemu su najbolje točke večeri svakako bile kantate Scarlattija i Vivaldija, u kojima je zablistala gipka i topla boja mezzosopranističina ujednačena glasa. Iako je taj koncert bio jedan od najboljih na Dubrovačkim ljetnim igrama - što je potvrdila i nagrada Orlando, koja je za taj nastup ove godine pripala Renati Pokupić - to nije program koji festival razlikuje od ostalih ljetnih manifestacija u Hrvatskoj.

TRADICIONALNA GOSTOVANJA

Ono što je već posljednjih jedanaest godina prepoznato kao tipičnost dubrovačke ljetne ponude, nastupi su Zbora Romeo i Julija Švedskoga kraljevskog dramskog kazališta. Premda već tradicionalno u dvije večeri mladi Šveđani dotjerana skupnog zapjeva pod palicom Benoita Malmberga uvijek oduševljavaju Dubrovčane i njihove goste, ove se godine moglo osjetiti zasićenje manirizmom glazbeno-dramskih predstava u Kneževu dvoru i na Tvrđavi Lovrjenac. Više glumci nego pjevači, članovi Zbora odlikuju se nedojmljivim tankim glasovima koji i najdojmljivije primjere renesansnoga repertoara zasjenjuju ograničenim vokalnim potencijalom. Dojam već viđenoga u glazbenom sloju nije mogla spasiti ni zanimljiva inscenacija s kupačima, kao ni jasna dramatska potka u Petrarkinu tekstu Triumphis mortis što ga je, nažalost lošom dikcijom talijanskoga jezika, simpatično tumačio recitator Petter Andersson.

Konstantu s prošlim godinama činio je nastup jednog od najpoznatijih gudačkih kvarteta današnjice, Kvarteta Bartók, čija je profinjena umjetnost skupnog muziciranja ovjekovječena na brojnim nosačima zvuka. Kako će to izvođačko tijelo za tri godine proslaviti pedeset godina djelovanja, njegovi bi članovi polako već mogli razmišljati o tome da svoje položaje prepuste mlađem naraštaju. Premda je nekoć blistao u čistoći svirke, u što se uvjerila i hrvatska publika prigodom njegovih brojnih gostovanja, ove je godine u Dubrovniku ansambl otkrio izvođačku iscrpljenost pojedinih glazbenika, osobito prvoga violinista i violista. Sviračka tromost i problemi s intonacijom bili su najočitiji na primjeru zahtjevnoga posljednjeg od tri Beethovenova kvarteta Razumovski, premda su veću ujednačenost postigli u svojem antologijskom broju, 1. gudačkom kvartetu Bele Bartóka. Sve u svemu, premda su povremeno donijele zanimljive iznimke, Dubrovačke ljetne igre u prvom dijelu nisu glazbenim programom uspjele zadovoljiti očekivanja od tog nekoć najboljeg festivala u ovom dijelu Europe.

Jana Haluza Lučić