Mali prinos velikoj baštini

Mali prinos velikoj baštini

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskoga primorja Rijeka nedavno objavljenim vodičem Trsatska gradina podsjeća na činjenice prošlosti i mogućnosti današnjice

Trsat je danas nezaobilazna turistička šetnica, riječki znamen i vidikovac. Rjeđe je i mjesto kulturnih događanja i okupljanja. Nekada više nego sad.

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskoga primorja Rijeka nedavno objavljenim vodičem Trsatska gradina podsjeća na činjenice prošlosti i mogućnosti današnjice. U kraćoj, širem čitateljstvu pristupačnoj publikaciji, dostatno popraćenoj vizualnom građom, čitamo, gledamo, promišljamo: »Gradina kao simbol grada koji najdulje i najupečatljivije ostaje u sjećanju gotovo svakog riječkog posjetioca i dalje čeka neko sretnije sutra. Trsatska gradina je stoljećima odražavala odnos baštinika spram graditeljskog nasljeđa.« Tarsatica je ime antičkog naselja, kaštel krčkih knezova Frankopana, čiji uspon započinje u doba prijenosa Nazaretske kućice na Trsat (1291). Povijest pišu različite vladarske kuće, tadašnje velesile (njemački car Fridrik III, Mlečani, Turci, Habsburgovci...), a izgled i promjene obrambeno-stambene strukture bilježe različiti kartografski prikazi, grafike, fotografije..., interpolirane u vodič. Sredinom 18. stoljeća zbog postupna prestanka ratne opasnosti, Trsat gubi ulogu i sve više propada, pretvarajući se početkom 19. stoljeća u ruševno zdanje. Velika promjena, ujedno prva konzervacija povijesnog objekta u Hrvatskoj, događa se pod Lavalom Nugentom Westmeathom, potomkom starog irskog plemstva, austrijskim podmaršalom, koji 1824. kupuje gradinu za mauzolej i muzej. Legendarna figura (vitez reda Zlatnog runa, zapovjednik reda Marije Terezije, rimski knez, osloboditelj Rijeke od francuske okupacije, financijski potkovan ljubitelj starina i umjetnina) posjedovao je i legendarnu, za Rijeku nesvakidašnju, danas rasutu zbirku (antički spomenici, renesansni majstori, Antonio Canova, Anton Dominik von Fernkorn...). Posljednji dio publikacije u crticama ilustrira Nugentovu zbirku uz vizualno-tekstualni prospekt ostalih znamenitosti Trsata (crkva Svetog Jurja, Trsatske stube, franjevački samostan, nekadašnja stambena zgrada obitelji Nugent...).

»Grof Laval Nugent nije ni mario ni tražio od svog graditelja, rodom Talijana, da mu ’restaurira’ grad, t. j. da pokuša obnoviti ono, što je tu nekad postojalo. Zato je nedostajalo podloge, a nije imalo nikakve svrhe. Laval i njegov graditelj odluče, da stvore tu fantastični burg, da bude grobnica starog maršala i njegov odvjetak, sasvim u duhu romantike 19. stoljeća...« (Gjuro Szabo). U razdoblju 1826-1862. postavljen je središnji objekt u obliku antičkoga hrama, mauzolej Mir junaka, ulaznoj kuli nadodani su neogotički elementi, izmijenjena je rasvjeta u ovalnoj kuli, predviđenoj za smještaj umjetnina...

Geslo obitelji Nugent Decrevi (Odlučio sam) u prošlom je stoljeću preobraženo u većinski negativnu odlučnost - okupacija Talijana, zatim Nijemaca, financijski problemi, nemar, raznovrsne obnove i preinake, od kojih je veća provedena šezdesetih godina (premještanje sarkofaga i uklanjanje grobova iz niša te uvođenje ugostiteljskih sadržaja). Što ostaje, postaje sutra?

Ksenija Orelj