Kritičari, ohladite!

Kritičari, ohladite!

Pokaži koliko me cijeniš, Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.

Procvat hrvatske kratke priče devedesetih (drugi veliki procvat nakon razdoblja moderne) daleko je više njezin medijski negoli književni procvat (devedesetih ona dominira kao prozna vrsta, ali kvalitativno ne unosi ništa upadljivo novo u tradiciju hrvatske kratke priče). Probuđena priča devedestih, koju je na pozornicu gurnuo naraštaj FAK-a te je ukoričio u zborniku Fakat 2001. (urednici Kruno Lokotar i Nenad Rizvanović), dobila je medijsku samosvijest, ali nije isprovocirala našu tradiciju kratke priče, koju opširno predstavljaju Šicelova Antologija hrvatske kratke priče ili zbornik Hrvatska kratka priča (priređivač Tomislav Sabljak), koji daje pregled hrvatske kratke priče objavljivane u »Večernjem listu« od 1964. do 1994. godine. Kada se pročita taj zbornik, mogu se vidjeti žanrovski i stilski doista različite priče - od onih s epskim zamahom, odnosno usporenijim ritmom (Ispovijed Joze Laušića ili Zdjela Ivana Aralice), preko intiminističkih, lirski intoniranih (Nedjeljno poslijepodne Petra Šegedina, Horvatin Antuna Šoljana), verbalno zaigranih (Škorpion Ivana Slamniga), do izleta u fantastičnu prozu (Majmun Nikole Milićevića ili Novinska smrt Ladislava Hanaka Gorana Tribusona). Kratka priča u tom zborniku sedamdesetak autora pokazuje zaista književnu širinu, neuhvatljivost, nedefiniranost - teško je u toj različitosti prepoznati karakterističan prozni lik koji bi simbolizirao neko vrijeme, neku generaciju, neki trend. Suvremena (ili novija) kratka priča upravo je u tom zborniku, u toj utakmici autorskih osobnosti, zaista procvala, kao slobodna, nevezana, podatna prozna vrsta koja se može i zakukuljiti u tradicionalnom realističkom zapletu, a i opustiti se u običnoj, svakodnevnoj doskočici. Taj bi zbornik mogla biti i naša mala inačica američkoga godišnjaka Priče nagrađene O’Henryjevom nagradom ili Najbolje američke priče, izbor kratkih priča koje mogu pokazivati i domet suvremene nacionalne kratke priče.

Stilska ujednačenost

Nasuprot toj idejnoj i stilskoj šarolikosti, kratka priča devedesetih, koju je bučno predstavio jedan naraštaj, slijedeći i europski trend kratke priče, doživljava iznenadni medijski uspon, ali književno se utišava, gotovo stagnira, jer joj je usmenost (odnosno, zahtjev za čitanjem pred publikom, u kafićima), nametnula šablonu (žargon, svakodnevnost, banalnost), koja je više udružila nego stvaralački razdružila pisce. Pogledamo li, na primjer, spomenuti zbornik Fakat i upravo izišli zbornik Pokaži koliko me cijeniš(izdavač Vuković & Runjić), koji daju pristojnu panoramu hrvatske priče devedesetih, zapazit ćemo daleko više stilsku ujednačenost negoli različitost - velikom većinom to su priče okrenute fragmentima zbilje, sastavljene od kratkih rečenica, nepretenciozne, rijetko kada konstruirane, osmišljene, vođene nekom fiktivnom idejom. Zašto je, na primjer, u hrvatskoj priči devedestih teško naći izlet u fantastiku, neku lirsku minijaturu na tragu Frana Mažuranića ili epski ambicioznu priču (iznimka je u toj generaciji, dakako, Jergović). I ta tri primjera dovoljna su da se zaključi kako hrvatska priča devedesetih nema raširenu lepezu, da je književno suženija nego ona u zborniku Hrvatska kratka priča, da je ona ipak više plod jednoga trenda nego što je osjećanje ili nadopunjavanje tradicije. Ona je javno procvala, ali iznutra je pokazala podosta klonuća.

To može pokazati dobrim dijelom i zbornik Pokaži koliko me cijenišs primamljivim podnaslovom: ...i još deset novih priča napisali su za vas Ante Tomić, Jurica Pavičić...). Zbornik nije službeno zrcalo FAK-a (jer se on raspao), ali svakako nastavlja duh kratke priče devedesetih, pokazuje domete i snagu toga duha, daje nam kao korisni izdavački projekt uvid u zajedničku kreativnu radionicu naših proznih zvijezda, u njihove stvarne književne moći/nemoći, onkraj kamera i dopadljivih recenzija. I da neki ambiciozni čitatelj poželi iz toga iščitati kretanje suvremene hrvatske kratke priče, ukupni mu dojam i ne bi bio osobit, jer ta knjiga velikim dijelom nalikuje više spontanoj vježbaonici negoli pravoj književnoj radionici iz koje izlaze probrane priče majstora.

Spontanost pisanja

Ako je O’Connor rekao da se prave priče zasnivaju na intenzivnoj svijesti o ljudskoj samoći, onda ovaj zbornik u cjelini i nema neke veze sa O’Connorovom besjedom. Tu misao, koja ipak ističe stvaralačku introvertnost priče, dotiču jedino priča Misir Miljenka Jergovića i na svoj način priča Velika laž Bepa Partugolotovog Borisa Dežulovića. I premda bi se prvoj mogla predbaciti prevelika digresivnost, stvaranje magične atmosfere koja je na kraju zamaglila priču, a drugoj razvučenost, odnosno, forsiranje same pripovjedačke poze, dakle opet odugovlačenje priče, ipak su te dvije priče možda najfiktivnije, najliterarnije u ovom zborniku u kojem je spontanost pisanja, katkada i pukog ispisivanja, ipak najupadljivija. Ima u spomenutim pričama one ljudske tragike, posvete odbačenima ili izigranima, neovisne o vremenu i modi, koja čitatelju daje svijest o prolaznosti ili paradoksalnosti života, o nekoj psihološkoj, a ne samo zabavljačkoj funkciji priče (ta tragika u Jergovića je depresivna, u Dežulovića tragikomična, izražena u lepršavijoj priči). Kada već govorimo o fikciji, toj slaboj točki suvremene hrvatske proze, koja kao da bježi od duboke karakterizacije i šire naracije, možemo spomenuti i priču Milane Vuković-Runjić Reportaža o sirenama, kao pokušaj odmaka u fantastičnu prozu, ali sa, nažalost, naivnim svršetkom. Priča o novinarki koja je upoznala sirene te o tome šalje izvještaj u početku se činila kao zgodna imaginarna dosjetka, da bi sve na kraju završilo time da reportaža nije objavljena, jer joj ne vjeruju, te je ona otišla na odmor, u urbanom, otkačenom duhu. Fantastici su iznenada podrezana krila, te se ta ptica, odnosno ideja, srušila na tlo, bez daha, bez nastavka, bez objašnjenja.

Ostale priče ostaju vjerne uglavnom neposrednom realizmu, okrenute mahom vanjskom, svakodnevnom svijetu, uglavnom bez neke volje da se materijal zbilje probire ili da se perom prodre iznutra, u smisao toga svijeta, da se književno koliko-toliko nadvisi banalnost svakodnevice. No, i na toj realističkoj pozornici, s koje rijetko puca pogled na naočit književni krajolik, ipak se vide neki majstori zanata. Lucija Stamać na tu je pozornicu došla iz drugoga svijeta, pokazujući, kao rijetko tko na suvremenoj popularnoj sceni, stilsku raznovrsnost. Naime, nakon knjige Labud, duboke mitske priče koja poput rijeke sadrži nepredvidive unutarnje struje, pokazala je i veliku spretnost za protočnu, svakodnevnu, ritmičnu priču (o maloj zaljubljenoj balerini), punoj svakodnevnih pikanterija, detalja, raspoloženja, u kojoj se, unatoč lepršavoj temi, vidi umijeće vezivanja rečenica, odnosno, svijest o književnom tekstu. No, priča Posvećenje proljeća isječak je iz njezine buduće knjige koja će zaslužiti posebnu recenziju.

Lokalne igre bez granica

Pričama se mogu još nazvati i Pokaži koliko me cijenišAnte Tomića i Drugi kat, nebo Jurice Pavičića. Ma koliko Tomićeva priča o ženskoj koja traži frajera bila tematski banalna, a stilski reporterska, bez ikakva literarnog akorda, ipak je ta pričica zaokružena, funkcionira kao kakav pučki vic, pokupljen možda i na cesti, a solidno tekstualno sročen, bez ambicije da dirne u dušu, ali s voljom da izazove osmijeh ili kakvu drugu malu grimasu. Priča Jurice Pavičića o obiteljskom raskolu također nema pretenzije dalje od korektnosti - uvjerljiva je, zaokružena, malo i dirljiva, iskazujući više zanatske vještine nego književne inovacije. No, s obzirom na ostatak zbornika, ta priča, zajedno s Tomićevom, mogla bi konkurirati za medalju u disciplini Pričam ti priču.

Spomenuti tekstovi, više ili manje, zadovoljavaju neke kriterije za ulazak u zbornik. Ako pod pričom ipak podrazumijevamo neki zaokruženi trenutak ili zgodno sročen prijelomni događaj, onda je ostatak zbornika ipak više lokalna igra bez granica negoli svjesno stvaranje priče s pečatom individualizma i odgovornosti prema književnoj vrsti. Ne govorimo o kapacitetima pisaca, govorimo o napisanim pričama. Mraović fura djevojčice kroz neku fragmentarnu kroniku njihova običnog života, no zaokruženost ili dojmljivost izostaje; Renato Baretić iznosi nam neko žensko dopisivanje na internetu, ostavljajući čitatelju da odgovori o čemu je tu zapravo riječ; Arijana Čulina stvara ćušpajz ženskoga trača, misli o Bogu, kajkavskih digresija bake kojoj se ukazuje sin i tko zna čega još sve ne; Rujana Jeger niže trivijalni dijalog ekipe koja priziva duhove, a da se ne zna je li dosadnija ekipa ili duh, a Denis Kuljiš piše zapravo kolumnu za »Globus«, pretočenu u neku intrigu o drugu Titu, koju može mirno pročitati samo odličan poznavatelj hrvatske politike.

Hrvatska priča, kako pokazuje ovaj zbornik, postala je odveć liberalna, i prema književnosti i prema publici, jer dosta priča pokazuje neosmišljenost, odnosno nedostatak svijesti o stvaranju književnoga teksta, pa stvarao se on na cesti ili u nebeskim visinama. Prevelik spontanitet često nije svijest o stilu, nego piščeva književna nesvijest. No, sve su to opet samo besjede, jer ovo je vrijeme liberalnoga tržišta, kada je češće važnije htjeti nego znati. Stoga, kritičari, ohladite malo!

Lada Žigo