Kazalište uma i srca

Kazalište uma i srca

Ekvinocijo se, unatoč svim slabostima Vojnovićeve patetike, pokazao punim pogotkom - dapače, jednom od najboljih predstava u posljednjih desetak festivalskih sezona

Ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre za pozornice svojih premijernih izvedaba mahom su odabrale - otoke: na Supetru pokraj Cavtata odigran je (barem, što se naslova tiče, logičan izbor) Otok na kojem je vrijeme stalo Vanje Matujec, dok je Vojnovićev Ekvinocijo, središnji događaj dramskoga programa Festivala, situiran na (ne tako udaljen i, svakako, mnogo popularniji) Lokrum. I ako je prva pustolovina (a takvom se, s raznih razloga, može smatrati svaki odlazak na dubrovačke otoke) bila ponešto rizična, druga se nedvojbeno isplatila: očekivan s nevjericom i skepsom, Ekvinocijo se, unatoč svim slabostima Vojnovićeve patetike, pokazao punim pogotkom - dapače, jednom od najboljih predstava u posljednjih desetak festivalskih (stagnantnih) sezona.

Realizam i simbolizam

U Ekvinociju, drami napisanoj i praizvedenoj 1895, Ivo Vojnovićjošje u svakom pogledu prilično daleko od razine svoje Trilogije, a bliži Tužnoj Jeli svoga diletantskog prethodnika, župnika Mate Vodopića. Noseći u srcu sentimentalnu, romantičarsku melodramu, Vojnovićse htio približiti istodobno i nekoj vrsti socijalnoga realizma, ali i ibsenovskoga simbolizma. Odabrao je olujno, ekvinocijalno more kao univerzalni, višeznačni simbol (bure u ljudskim dušama, koliko i trajne povezanosti Grada i mora, koje mu je značilo i bogatstvo i nesreću); na toj je simboličkoj pozadini ispleo tragičnu (ali i prilično banalnu) priču o zabranjenoj ljubavi, te o čvoru kobne hereditarne opterećenosti, razriješenom tek ubojstvom. No, dramaturški gledano, djelo se doima razmjerno neskladnim: odmjeren tijek zbivanja prema kraju se pretjerano (i posve artificijelno) ubrzava, da bi na samu kraju melodramatska patetika dosegnula gotovo granice groteske.

S obzirom na takve, ozbiljne nedostatke drame, sudbina svake pojedine izvedbe, unutar današnjega spektičnog i derizornog senzibiliteta, posve je predana u ruke redatelja. Joško Juvančić, srećom, istinski je znalac i Dubrovnika, i Vojnovića, i dubrovačkoga mentaliteta (a da o kazalištu i ne govorimo), te je uz pomoćsvojih odabranih suradnika (posebice vrsna scenografa Marina Gozzea), uspio gotovo poništiti Vojnovićeve neskladnosti i realizirati izvedbu koja se upisala u anale neotradicionalističkoga teatra.

Blistava freska

Na kamenitoj, ogoljenoj obali sav je život dubrovačkoga siromašnog puka: salon gospara Frana Dražića tek je naznačen okvirom - oko te oaze pulsira ritam svakodnevne borbe za preživljavanje. More dominira nad svime: o njemu ovisi egzistencija i sudbina svih aktera. Anica, kći kapetana Frana, zaljubljuje se u siromašna tesara-brodograditelja Ivu Ledinića; otac je pak želi udati za povratnika iz Amerike, bogata trgovca i spekulanta Niku Marinovića - koji je, zapravo, Ivin otac (Ivo je plod njegova mladenačkog grijeha s Jelom, s tužnom Jelom, koja je otada živjela sama). U takvu melodramskom tkivu svi su se glumci našli u svojevrsnu procjepu: koji stil glume odabrati u djelu koje bi se moglo, kako se to danas veli, serijalizirati i pretvoriti u sapunicu od poprilična broja nastavaka. U muškome dijelu Festivalskoga dramskog ansambla najbolje su se snašli Nikša Kušelj (snažni, impulsivni, a opet mladenački ranjiv Ivo), Frane Perišin (cinični, deziluzionirani, podsmješljivo-hladni Amerikanac Niko, s pravom nagrađen Orlandom za svoju kreaciju) te Kruno Šarićkao Aničin otac, gospar Frano, u kojega novac ipak pobjeđuje skrupule (kao naznaka doba koje neumoljivo stiže).

Odličan ženski dio ansambla predvodi Doris Šarić-Kukuljica, kao tragična heroina Jele, grešna Ivina majka: sklona (s)trpljenju i poniznosti, ali i u svom očaju (pa i u časnome zločinu) odlučna i dostojanstvena. Olga Pakalovićučinila je što je mogla od svoje Anice, lika kojemu se psihološki profil povodi više za tipskim standardom negoli što bi imao neke osobene crte, dok su Izmira Brautović, Srđana Šimunovići Perica Martinovićpromišljeno, odmjereno, s osjećajem za detalj, koji ih čini drukčijima, oslikale raznolike žene iz naroda.

Cijela je predstava blistava freska, imaginarna slika staroga Dubrovnika, ona uljepšana vizija ikakvu nam ostavlja nostalgija za izgubljenim zavičajem. Neotradicionalistički teatar, kakav s umjerenošću i tolerancijom zastupa Joško Juvančić, pokazao se u svom najboljem svjetlu: Ekvinocijo, ako se i ne može aktualizirati, uvijek može biti predloškom estetizirana, gotovo larpulartističkoga, čistoga kazališta. Kazališta u koje se ulazi i srcem, a ne samo umom.

Boris B. Hrovat