Karijatide Providurove palače

Karijatide Providurove palače

Palača gordo zvuči, ali riječ je o zapuštenu, vrlo tužnu prostoru, koji je koreografiji koja se bavi promjenama stanja tijekom trudnoće dao dodatnu težinu i malo zablokirao humor situacija i teksta - inače karakterističan za autorski rukopis Sanje Petrovski

Zanimljiva je bila napomena Silvije Romiću osvrtu na minuli festival u zadarskom »Narodnom listu«. Nakon konstatacije »koliko para toliko muzike« ona je istaknula da je suvremeni ples kao segment na koji je stavljen naglasak ove godine u cijelosti ispunjen, što se ne može reći za kazališni, a poglavito glazbeni dio festivala. Moja je prva misao, a riječ je o podosta iskustva, bila: bi li domaći plesači dobili ovakvu priliku, da je bilo više novca? Nadajući se potvrdnom odgovoru, samo bih dodala da su je oni nedvojbeno zaslužili, i opravdali.

Sanja Petrovski, voditeljica Zadarskoga plesnog ansambla, neuništivi je plesni veteran. Kako nije odustala od rada ni za vrijeme granatiranja Zadra, ne predaje se ni u uvjetima domaćega hladnog rata. Njezina predstava Kenges bila je prva u nizu odličnih premijernih izvedbi (druga predstava dance... lab collective uključila je tri kraća rada) održanih 9. kolovoza u Providurovoj palači. Palača gordo zvuči, ali riječ je o zapuštenu, vrlo tužnu prostoru, koji je koreografiji koja se bavi promjenama stanja tijekom trudnoće dao dodatnu težinu i malo zablokirao humor situacija i teksta - inače karakterističan za autorski rukopis Sanje Petrovski. Uz autoricu nastupila je vrlo mlada plesačka ekipa (Lada Petrovski, Anđela Herenda, Ivica Bago, Edi Paleka), usredotočeno i osviješteno prateći zadane situacije, dodajući im svoj pečat. Tijelo koje sobom štiti neko novo nevidljivo drugo tijelo, u hvatanju međusobne rezonancije, u stalnu je nadvladavanju stresnoga grča. U pravilnu pulsiranju, izmjenama kontrakcije i relaksacije, duhovito su i nepretenciozno ubačeni realistički elementi vezani uz neke vrlo konkretne situacije koje prate mjesece iščekivanja: vježbe disanja, preporučljive pozicije opuštanja, dopuštene kalorije, informacije o cijenama dječje opreme, komentari bližnjih... Autorica, kao plesačica kojoj tjelesna metamorfoza posebno teško pada, ali i kao majka troje djece, trudnoću promatra realno (što mjestimice neupućenima može djelovati okrutno), ali i sa smiješkom: »Od začeća do sama procesa rađanja događa se toliko promjena na fizičkom i mentalnom planu, toliko preispitivanja i transformacija, da samo zbog ljubavi prema nerođenom djetetu osoba čak dobro podnosi to stanje.«

Koreografiranje kadrova

Potvrda da dugogodišnji ljubavni trud oko Zadarskoga plesnog ansambla nije uzaludan jest i autorski nastup Petre Hraščanec, mlade Zadranke koja je završila Školu suvremenoga plesa Ane Maletiću Zagrebu, a trenutno je član Studija za suvremeni ples. Hraščanec se predstavila osobnim i osebujnim solom, Windows 2004, u kojem dominira njezin projicirani dio, onaj koji zahvaljujući mogućnostima medija (video je po autoričinoj zamisli i konceptu snimio Petar Petrovski, glazba Frano Đurović), u prvom redu montaži kojom se koreografiraju kadrovi, rezovi, zumiranja, repeticija itd., uvodi u čudni, zatvoreni, simbolični svijet, unutar kojeg se autorica vrti ne nalazeći (još) odgovora. Tjelesno prisutna ispred platna Petra Hraščanec pokušava uspostaviti vezu s bliskom, a dalekom djevojkom, u usporednom svijetu, u programu koji se posve osamostalio, ali kao da se/je to bezuspješno surfanje nekako uvijek vraća na početak.

Posljednji komad večeri bio je Border-Lines Nensi Laziću izvedbi Darije Doždor, Roberte Milovoj i Ane Mrak. Lazićeva je većprivukla pozornost kritike dvama kraćim djelima, a najnovija je premijera ponovno iznenadila svježinom ideje i čistoćom koncepta. Tema ograničena, svjetlom određena plesačkog prostora ovaj put obrađena je trima usporednim linijama: po jedna za svaku izvođačicu. A one su pak poput karijatida: nage do struka, omotane u duge suknje, mirne, daleke, ravna pogleda. I hodaju. Po svojoj liniji, naprijed-natrag, nekad do kraja svjetla, nekad se prije vrate. Hodaju zajedno, pa u mogućim različitim pomacima, stalno se događaju mirne promjene odnosa, scenske situacije. Tempo je uvijek isti, poput disanja. Dodaje se poluokret, dakle hod publici okrenutih leđa, čime se obogaćuju mogućnosti kombinacija. Situacija se gradi i zgušnjava, ali i dalje teče, kao neko nježno tkanje vremena. Ulazi glazba (Arvö Part), i završava. Posljednja promjena koju uočavamo i s kojom plesačice tonu u mrak jest cik-cak opisivanje linije dugim iskoracima desno-lijevo... Sjajan primjer kako racionalni postupak čišćenja koncepta rađa poetičnu, transičnu scenu.

I jedno lokalno pitanje: Zadar snova festival je novoga teatra i izvedbenih umjetnosti. Znači li to da mu je mjesto isključivo na trgovima i u zapuštenim zdanjima? Ili nedavno uređena i dobro zaključana tijekom festivala Hrvatska kazališna kuća Zadar ne vjeruje u Snove?

Maja Đurinović