Između neba i zemlje

Između neba i zemlje

Spoj neobičnih ljudi - junaka i viših ciljeva, bilo političkih ili religioznih, koje će oni ostvariti rezultira upravo onom vrstom (osobito literarnom) koju nazivamo legendom, nečim što balansira između povijesnog i vjerojatnog s jedne i maštalačkog s druge strane

Legende su uvijek na pola puta između istine i izmišljenog. One uvijek govore o neobičnim ljudima osobitih sposobnosti. Dobar primjer je legenda o čovjeku koji je želio i uspio objediniti sedam kineskih kraljevstva u jednu moćnu državu. To je možda povijesna činjenica, ali način na koji je ostvaren taj san možda je upravo onaj dio legende koji prevladava činjenice i daje mašti na volju.

Ying xiong ili Heroj u režiji sada već svima dobro poznata Yimoua Zhanga nastao je prije dvije godine. Riječ je o filmu koji će svi odmah početi uspoređivati s Tigrom i zmajem Anga Leea. I, uistinu, dodirnih točaka ima: jedna od najuočljivijih svakako je izvrsna realizacija borilačkih sekvenci te osmišljena i naglašena uporaba simbolika boja. Možda se tu može ubrojiti i postojanje ljubavnih zapleta.

S druge strane, velik broj kritičara koji su se bavili filmom uočavaju nešto što bi se ilustrativno moglo nazvati rašomonskom strukturom«. Jer, što se zapravo dogodilo, što je istina, koja je verzija događaja barem najbliža istini?

Nebo, Leteći Snijeg, Slomljeni Mač

Legenda o kralju koji je prije dvije tisuće godina želio ujediniti sedam kraljevstva započinje njegovim uspjehom, jer svi njegovi neprijatelji su pobijeđeni. Svladao ih je čovjek po imenu Bezimeni, koji dolazi pred vladara kako bi mu ispričao kako je uspio pokoriti tri njegova najžešća neprijatelja: Nebo, Leteći Snijeg i Slomljeni Mač - tri vrhunska borca. I dok je Nebo savladan u izravnoj borbi, za pobjedu nad preostalo dvoje Bezimeni je iskoristio njihovu emocionalnu vezanost. Pažljivo slušajući Bezimenog, kralj započinje sumnjati i iznosi svoje verzije događaja. Dakako, one se razlikuju od onih Bezimenog.

Jasno, Heroj nije ni prvi ni posljednji film koji se koristi kontradiktornim ili različitim tumačenjima nekog događaja kako bi stvorio dramsku cjelinu. Sukob verzija pojedine priče jednak je sukobu karaktera unutar neke drame, jer, u načelu, svaki lik svijet gleda svojim očima tumačeći ga na svoj način i iz toga i izvire sukob. S druge strane, Heroj nije ni prvi ni posljednji film koji se koristi vrhunskom koreografijom borilačkih vještina poduprtih stanovitom filozofijom. I, napokon, to nije ni prvi ni posljednji film koji govori o stvaranju (ili propasti) nekoga carstva. Na toj razini on može biti ekvivalentom europskih legendi o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola ili pak nordijskim predanjima o Nibelunzima. Zajedničko im je svima sam naslov filma - svi su nositelji takvih priča junaci, različliti od nas, dok mi o njima slušamo ili čitamo.

Česta usporedba s Kurosawom i njegovim Rashomonom čini se ishitrenom, jer riječ je o verzijama priče o nekom događaju što se odnosi na ljude poput nas. Teško da su Kurosawini likovi heroji. Posljedice preljuba u Kurosawinu filmu nemaju konzekvencije kakve ima preljub između Arthurove žene i Sir Lancelota. Kurosawin Tajomaru običan je čovjek, doduše lopov, ali ne čovjek takvih osobina da bi zasluživao predanje na razini legende. Napokon, njemu sude ljudi - policija koja ga je uhvatila u krađi. Raskol između dvoje ljubavnika ima drukčije posljedice - mogućnost rađanja golema carstva, najmoćnijeg na svijetu. Jer, nije problem njihova ljubav, nego snaga koju im ta ljubav daje, a ona je ratnička, naposljetku politička. Oni moraju umrijeti zbog toga, a ne zbog toga što se vole. Spoj neobičnih ljudi - junaka i viših ciljeva, bilo političkih ili religioznih, koje će oni ostvariti rezultira upravo onom vrstom (osobito literarnom) koju nazivamo legendom, nečim što balansira između povijesnog i vjerojatnog s jedne i maštalačkog s druge strane.

Potraga za istinom

Usuđujem se reći da Yimou Zhang i njegovi scenaristi Feng Li i Bin Wang tematiziraju upravo tu literarnu vrstu: različitim verzijama događanja oni traže istinu, nude verzije koje bi možda mogle odgovarati onomu što se uistinu dogodilo. Naravno da svaku takvu priču zamagljuje upravo nedostatak činjenica, ali taj nedostatak istodobno je i potencijalno literarno bogatstvo, jer omogućuje ne samo razlike u pričama, nego i pridavanje nadljudskih osobina protagonistima.

Zato je vrlo logična i primjerena monumentalnost svih takvih filmova: od Langovih Nibelunga, preko Boormanova Excalibura do Heroja Yimou Zhanga.

Možemo biti zadivljeni spektakularnom realizacijom borilačkih vještina, ali ona je nužna. Jer, običnih ljudi nema u filmu, oni čak i ne krvare. U ovom filmu sve je velikih dimenzija: početna prostorna udaljenost između Bezimenog i vladara golema je, broj vojnika koji ga dočekuje u dvorištu vladareve palače silan je, kao što su i borbe koje se odvijaju u naglašenom prisustvu prirodnih elemenata: vode, zemlje, zraka i vatre.

Smrt je isto tako divovskih dimenzija: dvoje ratnika ljubavnika ne leže, nego sjede mrtvi, zagrljeni u golemu pustinjskom prostranstvu intenzivne žutosmeđe boje. I, ako je tomu vjerovati, nije ih ubio netko izvan njih, nitko ih nije svladao, svladali su se sami, gotovo ritualno. I, napokon, silno su duboke i njihove tajne, koje omogućuju njihovo junaštvo, status istodobno ljudski i nadljudski, kao što je status svakoga legendarnog junaka.

Dario Marković