Izlet u Judischland

Izlet u Judischland

Onaj tko od kazališta ne traži baš izravnu pouku, ideologiju, propagandu za ovaj ili onaj svjetonazor, pa ni utopiju nekoga novoga jedinstva - iako, dakako, i pravo na sve to pripada kazalištu - mogao je odahnuti pretposljednje festivalske večeri u velikom novom kazalištu u Udinama pred jednom od kultnih predstava Tanztheatera Pine Bausch iz Wuppertala Kontakthof za dame i gospodu iznad 65

Sjednete li na terasu jedne od privlačnih kavana srednjovjekovnoga grada Cividale del Friuli, koji se nalazi nedaleko Udina (Furlani ga zovu Zividad, Slovenci Čedad), primjerice onu pred gradskom vijećnicom nasuprot katedrali, najmarkantniji će vam susjed pod srpanjskim suncem biti glavom, odnosno cijelom svojom u bronci uspravljenom pojavom osnivač ovoga grada, prvobitno vojnoga logora, pa municipija - Gaj Julije Cezar. Stanete li pritom prelistavati novine, pa zastanete na informaciji - preporuci za kod Feltrinellija nedavno objavljenu knjigu Francoise Waquet Latino - L Impero di un segno, nećete moći ne pomisliti kako ste se našli na pravom mjestu za europski festival. »Ako postoji išta što istinski povezuje Europu s jednoga na drugi kraj kontinenta, onda je to« piše u povodu te knjige »La Reppublica«, »studij latinskoga jezika, odnosno njegove fantastične (i fantastično omražene) gramatike, koja se podučavala u svim školama, te je Europa bila latinska zemlja onako kao što je to Latinska četvrt u Parizu, na sveučilištima sve do 19. stoljeća nastava je bila isljučivo na latinskom, crkva je postala prava tvrđava latinštine...« Mora se priznati da nam je danas već tako daleko ta jedina duhovno ujedinjena Europa, da ona više ne može izazvati ni nostalgiju. Što, dakako, ne znači da rečenu knjigu ne bi vrijedilo prevesti i u nas. Naprotiv.

No postoji li nešto što bi u naše vrijeme moglo povezati Europu dublje i trajnije od novca, administracije i tržišta, koji joj mogu dati okvir, ali sigurno ne i dušu. »Harlekinov plašt ima tisuće boja, pa ipak su sve one jedinstveno povezane«, s mnogo prigodi primjerene vjere u budućnost kazališta i svijeta govori o tome novi umjetnički direktor Mittelfesta, glazbenik, glumac, esejist Moni Ovadia. Dolazi iz Milana, duhovnost je u središtu njegova zanimanja, u Italiju je još kao dijete stigao iz Bugarske, gdje se 1946. rodio u Plovdivu, a osim trenutno iz svih medija i s festivalskih konferencija, koje su ovoga ljeta tako ozvučene da rasprave odjekuju i trgom, možete ga upoznavati i uz pomoć jedne od njegovih knjiga o pitanjima hebrejizma, Idi samomu sebi (Vai a te stesso, Einaudi 2000), koja se upravo ovih dana našla na polici središnje prodavaonice novina u Cividaleu, a izdavač je, ne bez pokrića, na ovitku preporučuje kao podjednako povokativnu i duhovitu.

Krleža i Marinković

Ovogodišnji već trinaesti Mittelfest, festival kazališta, glazbe, plesa, lutkarstva, likovnih umjetnosti srednje Europe, koji okuplja (ili barem to namjerava) umjetnike iz Albanije, Austrije, Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Češke, Hrvatske, Italije, Mađarske, Makedonije, Moldavije, Poljske, Rumunjske, Srbije i Crne Gore, Slovačke, Slovenije i Ukrajine, prošao je u znaku svečanom zdravicom iskazana oproštaja i, možda još pomalo distancirane, dobrodošlice. Na mjestu umjetničkoga direktora Moni Ovadia naslijedio je jednaa od osnivača ovoga festivala, utemeljitelja njegova osebujnoga dramskoga repertoara, ugledna redatelja i književnika Giorgia Pressburgera, koji je podrijetlom iz Mađarske, a odrastao je i školovan u Italiji koji naraštaj prije Monija Ovadije. U Pressburgerove zasluge osim niza velikih festivalskih predstava, poput Vrijeme kada ništa nismo znali jedni o drugima Petera Handkea na najljepšem gradskom trgu 1994, pa zatim Komedija taštine Eliasa Canettija, Dunav Claudija Magrisa i dr., koje je s međunarodnim ansamblima režirao na otvorenim prostorima, može se ubrojiti stalan rast zanimanja za ovaj festival i nesvakidašnje susrete na njegovim maštovitim putevima jantara, svile, soli i tematskim usmjerenjima prema aktualnim pogledima na rat i mir, tranziciju i dr., koji iz podnaslova pojedinih festivalskih sezona nenametljivo, ali sustavno grade iznimnu fizionomiju Mittelfesta, različitu od svih drugih ljetnih festivala. Mittelfestu je svojstvena težnja za visokim umjetničkim dometima u kreativom prožimanju tradicije i suvremenosti, u atmosferi odnjegovana mentaliteta mediteranske živahnosti, austrijske prisnosti, slavenske maštovitosti, nerijetko i s ugođajima melankolije nad prošlim vremenima.

Naposljetku, nipošto najmanje važno, Pressburgeru možemo zahvaliti višekratno uvrštavanje hrvatskih djela i predstava u festivalski repertoar, posebice Krležinih Zastava u izvedbi ZeKaeMa u prvim danima Mittelfesta, a prošloga ljeta Balada Patrice Kerempuha u prijevodu Silvija Ferrarija na Piazzi Dante u slikovitu scenografskom ambijentu uz glazbu iz prastaroga furlanskoga nasljeđa. Iako njegovih djela još ni do danas nije bilo na repertoaru, Ranku Marinkoviću je na Mittelfestu 1992. svečano uručena visoka književna nagrada sa znatnim novčanim iznosom, koji je on odmah darovao tada opkoljenom Dubrovniku. Sudionici iz Bosne i Hercegovine s komornim predstavama i izložbama fotografija o ratnim stradanjima stizali su ovamo i za vrijeme opsade Sarajeva. Jednako, a gdjekad i još intenzivnija suradnja bila je sa Slovenijom, Mađarskom, Slovačkom, Češkom, Poljskom i dr. te su se uvijek uz talijanske izvodile predstave na drugim jezicima. Politički angažman nikada nije bio isključen iz života festivala, ali nije izravno utjecao na umjetnički čin.

Pressburgerov Mletački rabin

U Italiji nagrađivan dramski pisac, kazališni redatelj Giorgio Pressburger, tek je ljetos, na odlasku s mjesta umjetničkog direktora Mittelfesta, u Cividaleu režirao vlastiti dramski tekst, i ta je predstava na pozornici pokraj katedrale po svojem dometu postala jednim od središnjih događaja sezone. Naslov Pressburgerove drame doslovce bi glasio Rabin iz Mletaka, no s obzirom na to da se autor u svojem djelu oslanja na dramsko nasljeđe od Euripidove Alkestide i Shakespeareova Mletačkoga trgovca do naših dana otvorene, fragmentarne dramaturgije, možemo ga nazvati i Mletačkim rabinom. Ispovjedna je to, za ljetni otvoreni prostor možda neočekivano komorno intoniranoga koliko ljubavna, toliko filozofska drama o svjetovnoj kalvariji čovjeka razdirana borbom između vjere i sumnje, ljubavi i izdaje, najviših zanosa i najdubljih padova. U predstavi s izvrsnim talijanskom glumcima i dramaturški nadasve moćno uključenom glazbenom komponentom uživo zborski izvedenih hebrejskih obrednih napjeva došao je do izraza redateljev istančani osjećaj za scensko povezivanje dramatičnoga i estetskoga, tragičnoga i ironičnoga u suočavanju s udarcima sudbine, melankoličnom rastajanju s prošlošću i tjeskobnoj upitnosti budućnosti. Kao i za ostale Pressburgerove predstave na Mittelfestu, i za Mletačkoga rabina velika je šteta što je igrao samo jedno ljeto, no takva su pravila ovoga neiscrpno premijernoga festivala. Ugledni talijanski kritičar Franco Quadri pojavio se u gledalištu upravo te večeri i u svoj raspored uvrstio, čini se, jedino još predstavu Kontakthof Pine Bausch u Udinama.

Srednjoeuropski izgubljeni zavičaj

Ove godine Mittelfest baš i nije bio bogat inovativnim potezima. Novi izbornik Moni Ovadia u prvoj od najavljene tri godine angažmana sastavio je dramski repertoar pretežito povezan s hebrejskim temama. Veliku je pozornost pritom izazvao svojevrstan kazališni izlet u Judischland, kako bi se moglo nazvati nastupe Yiddish Theatrea iz Tel Aviva u Izraelu, koji ima uza se i školu gotovo izumrla srednjoeuropskoga jezika (Peri Kvrgiću i njegovoj publici na svoj način poznata iz Gavelline predstave Krležine drame U logoru) na kojem izvodi predstave protkane glazbom i pjesmom, dramskom i komediografskom slikom nekoć diljem Srednje Europe rasuta, te progonima i iseljavanjima zauvijek izgubljena zavičaja. Bile su to tugaljivo nasmijane predstave Gebirtig o životu u starome kraju s odjecima iz biografije glazbenika i pisca Mordechaia Gebirtiga, umorena u krakovskome getu (1877-1942) i The Parry Sisters, mjuzikl prema Gebirtigovoj glazbi i tekstu o iseljavanjima i tragikomičnim umjetničkim probijanjima u SAD, gdje su srednjoeuropski Židovi donijeli važne poticaje. Rađene u tradiciji dobro krojena bulevara te su izvrsno izvedene predstave osvajale glumačkim i glazbenim šarmom svoje tematske autentičnosti.

Vrlo dobar glumački ansambl Dramske škole Paolo Grassi iz Milana pred zgradom napuštene klaonice na rubu grada, koristeći se njezinim prostorom i aluzivnosti, izveo je u suradnji sa skupinom Teatrino del Rifo festivalsku predstavu Druge boje holokausta posvećenu patnjama onih koji su u nacističkim logorima bili dodatno obilježeni ružičastim (homoseksualci) i crnim (Cigani) trokutima. U prvom dijelu bila je ponešto razvučena izvedba integralnoga teksta drame Bent Martina Shermana iz 1978, koja je prevedena u 35 zemalja (pa i u nas svojedobno u vrlo efektnoj skraćenoj verziji Jakova Sedlara s izvrsnim Vickom Ruićem i Željkom Vukmiricom u glavnim ulogama), a u drugom dijelu uz pratnju ciganskih glazbenika bilo je virtuozno pročitano izvorno svjedočanstvo preživjeloga ciganskog dječaka.

U devet festivalskih dana izvedeno je četrdesetak glazbenih i dramskih, solističkih i kolektivnih programa različitih vrsta. U prepunoj crkvi svetoga Franje, najprostranijom koncertnoj dvorani u Cividaleu, nastupila je proslavljena bugarska umjetnica Valja Balkanska s repertoarom starih narodnih pjesama, a na istom je mjestu bio vrlo tražen i zapažen koncert Himne nadi bazilijanske redovnice sestre Marije Keyrouz iz Libanona i njezina ansambla. Među malobrojnim dramskim predstavama na otvorenom s posebnim je zanimanjem dočekano Sto minuta Tomaža Pandura iz Slovenije s vrlo dobrim glumačko-plesnim ansamblom iz više središta (tu su i Livio Badurina i Olga Pakalović), predstava kojom se s manje uspjeha nego što je postizao svojedobnom Ruskom misijom na velikoj pozornici u Mariboru poznati redatelj vraća inspiracijama iz djela Dostojevskoga, ovaj put pokušavajući Braći Karamazovima pridodati aktualna značenja s balkanskih prostora. Izrazitije je politički teatar zastupala mladenačka talijanska predstava Radilište Zapad u suterenu franjevačkoga samostana s glumcima i plesačima koji kao da su na svoj način oživili protestni duh europskih studentskih kazališta iz 1968, dodirujući s dosta sarkazma goruća pitanja našega vremena ratova i potrošaštva.

Astrofizičarka na pozornici

Malokad bliže nego ovoga ljeta u apsolutnoj premijeri predstave, koja s Mittelfesta kreće na turneju po Italiji, Varijacije o nebu u režiji Fabija Massima Iaquonea s glumicom Sandrom Cavallini kao pripovjedačicom, približili su se kazalište i popularizacija znanosti u zabavnom i poučnom spektaklu o tajnama svemira. Najvažnija je u toj neobičnoj predstavi ne uloga, jer gospođa »igra« samu sebe, nego nazočnost osamdesetogodišnje, svjetski ugledne astrofizičarke, sveučilišne profesorice iz Trsta, Margherite Hack - u Italiji popularne i po predavanjima za puk - koja je lucidnim i duhovitim izlaganjem nadišla ne samo glumicu koja je dala ideju za tu hibridnu predstavu u kojoj jedina nastupa kao voditeljica nego i raskošnu izložbu suvremene scenske tehnologije zvuka i svijetla, kojom je ilustrirano zanosno pripovijedanje znanstvenice iznimno dostojanstvena i jednostavna držanja, glasa i pojave o temi njezine neiscrpne radoznalosti, svemiru. S obzirom na to da se predavačica s velikim obzirom obraćala i vjernicima, netko ju je sutradan na festivalskoj konferenciji zapitao nije li možda postala agnostik, na što je Margherita Hack odgovorila da je bila i ostala ateistkinja.

Onaj tko od kazališta ne traži baš izravnu pouku, ideologiju, propagandu za ovaj ili onaj svjetonazor, pa ni utopiju nekoga novoga jedinstva - iako, dakako, i pravo na sve to pripada kazalištu - mogao je odahnuti pretposljednje festivalske večeri u velikom novom kazalištu u Udinama pred jednom od kultnih predstava Tanztheatera Pine Bausch iz Wuppertala Kontakthof za dame i gospodu iznad 65.

Stariti s ironijom

Ironija bez podrugljivosti, nježnost bez sentimentalnosti, razumijevanje bez ponižavajuće samilosti, inteligencija bez ravnodušnosti, tragika bez groteske, a iznad svega nenametljiv, srdačan, tako reći lirski humor - ispunio je trosatni plesni komad glasovite koreografkinje u izvedbi četrnaest gospođa i trinaestorice gospode, koji su u trenutku kada su se odazvali na audiciju za ovu predstavu bili (gledatelj se pita je li to moguće) stariji od 65 godina.

Uređene kao za svoj davni prvi bal, u laganim haljinama pastelnih boja pripijenim uz još gipka, u plesnom pokretu na svoj način lijepa, rekli bismo svježe oronula tijela, poduzetne dame zajedno sa svojim besprijekorno ljubaznim, sijedim, ćelavim, uspravnim i pogrbljenim, poletnim i bojažljivim, punašnim ili okoštalim kavalirima s velikim veseljem i ozbiljnošću izlaze na pozornicu kao u dvoranu za plesni vjenčić najmlađih početnika, gdje dva puta po sat i pol, uz zvukove glazbe svoje mladosti, traženjem i gubljenjem, prepoznavanjem i zaboravom, približavanjem i udaljavanjem svojih partnera s mnogo duhovitih detalja iskazuju sve što se zauvijek želi i uglavnom ne ostvaruje među spolovima. Kako predstava protječe u vrlo laganu, dobi izvođača kao i prihvaćanju raznježene publike prilagođenu ritmu uz mnoga ponavljanja, svaki član ansambla postupno iskazuje vlastitu individualnost, daje gledateljima naslutiti motive koji su ga u poznoj dobi doveli na pozornicu, odanost predstavi u kojoj znaju uživati zajedno s publikom, iz koje ih između dvije turneje može udaljiti jedino umor, bolest ili smrt.

Iako su nastupali više večeri, jagma za ulaznicama bila je neopisiva. Oni koji nisu uspjeli ući tješili su se kako su već vidjeli, ako ne ovu, onda prvu verziju Kontakthofa. Da bi se zahvalila Wuppertalu za potporu njezinu plesnim kazalištu Pina Bausch je prvi put 1978, a zatim ponovno 2000. dala diskretan oglas u lokalne novine kojim poziva ljubitelje plesa, starije od 65 godina na audiciju. Odziv je bio tako velik da je selekcija trajala godinu dana prije nego što je s izabranom manjinom najmuzikalnijih, najgipkijih i scenski najzanimljivijih ostvarena predstava koja se bez dodvoravanja i bez agresivnosti obraća starima i mladima, svima bez razlike, obnavljajući suvremeni kazališni jezik pokretom iskrenijim, svježijim i neposrednijim od riječi.

Marija Grgičević