Izgubljeni zagrljaj?

Izgubljeni zagrljaj?

U zapisu o stranim filmovima na nacionalnom festivalu u Puli, red je da spomenemo i dva hrvatska filma koja se neprijepornim vrijednostima i sami svrstahu u međunarodnu selekciju - odabranih. To su: Ta divna splitska noćAntona Arsena Ostojića i Oprosti za kung-fu Ognjena Sviličića

Iznimna milost pojave dvaju zaista kvalitenih i nekoliko posve pristojnih hrvatskih filmova prikazanih na minulom festivalu u Puli bila je uveličana projekcijama probranih stranih igranih i dokumentarnih djela što su se već stigla okititi nagradama na čuvenim svjetskim festivalima. Bijasmo, nažalost, malobrojnim, ali ne i manje ponosnim svjedocima rijetka fenomena artističke ravnopravnosti dvaju naših filmova sa stranima, koji su, pak, nagrade zasluženo osvojili. Pa čak i više, u naslovu argentinskoga predstavnika bogatu semantičkim potencijalima (Izgubljeni zagrljaj), kao da su se nježno i s prešutnim razumijevanjem dotaknuli gotovo svi filmovi festivala, uključujući i naše...

Izgubljeni zagrljaj

Junak filma Izgubljeni zagrljaj izgubio je toplinu i čvrstoću očeva zagrljaja neposredno nakon što je bio - obrezan; otac je, pretpostavlja protagonist dvadesetak godina poslije, to učinio da bi ratovao za izraelsku stvar. Predočava li autor Izgubljenog zagrljaja, Daniel Burman priču o uvrijeđenom mladom čovjeku modernistički lamatajućom kamerom zato što se na festivalima art-orijentacije to još cijeni ili stoga što je duboku zbunjenost mlada čovjeka nedefinirana identiteta htio dodatno apostrofirati? Ovako ili onako, hirovito nepredvidljivu koreografiju Burmanove kamere, koja je opasno testirala našu perceptivnu izdržljivost, prestadosmo zapažati od trenutka kada nam je počelo postajati jasno da je lucidni autor veliku pomutnju u mlada neupućena junaka - izniklu iz jetkih obrazaca predrasuda i trpkih naboja netrpeljivosti - sveo na pravu mjeru: obijesni tatica nije odbjegao u svijet gonjen fundamentalnim porivima bića kao dijela ugrožena kolektiviteta, nego zbog unutarnje ranjenosti - njegova ga je živahna žena, »nakratko i bez posljednjih misli«, prevarila s nekim šmokljanom iz susjedstva! To je bio konkretan povod očeva bijega.

Ne, nije to film zasnovan na pukoj dosjetki; roditeljima mladoga čovjeka ostalo je još dovoljno vremena da, bez gorčine i s blagodatima novostečena životnog iskustva, osmisle svoju završnu dionicu. Odgođenim zagrljajem štošta su izgubili, ali ponešto i dobili.

Žeđ

I u palestinsko-izraelskom filmu Žeđ Tawfika Abu Waela čezne se za očevim zagrljajem; djevojka je osramoćena i otac je, da bi je primjereno kaznio, otišao s kompletnom peteročlanom obitelji daleko od grada, u neku pustaru. Oskudan život pod naoko nenametljivom paskom nepopustljiva tiranskog oca - obilježen šutnjom i iscrpljujućim radom - iznjedrio je djelce nabijeno latentnom prijetnjom i raskošnim obiljem začudnih prizora. Iz lijepa i nježna kćerina lica zrači opipljiva bol zanijekana djeteta i mlade žene željne života, slobode; iz tvrda skamenjena očeva lica uporno zagledana u rad izbija fanatična nepopustljivost koju ne može probiti ni sućutna žena što je nevinoj kćeri već podarila oprost.

Ta svojevrsna dokinutost riječi, verbalne komunikacije, kao posljedica stanja stvari u nesretnoj obitelji okrutno tlačenoj očevim predrasudama, reafirmirala je izvornu ekspresivnost rafiniranoga vizualnog izričaja. Pa ipak, definitivnim gubitkom očeva zagrljaja, u Žeđi će - u skladu s duhom suvremenoga filma nesklona padu u ništavilo - iznova zaživjeti i Riječ.

Glavom kroz zid

Reklo bi se da se na djevojku iz filma Žeđ izravno nadovezuje mlada Sibel iz njemačko-turskoga filma Glavom kroz zid Fatiha Akina. Tamo obitelj životari u dragovoljnoj izolaciji, na rubu civilizacije, a ovdje - druga generacija njemačkih Turaka oličena u jednoj obitelji koja živi posred velikoga njemačkog grada - ljubomorno čuva unutrašnju izoliranost; to konkretno znači da duboko konzervativan otac, koji prakticira najrigidnije vjerske običaje, želi čvrstim nepopustljivim zagrljajem obuzdati kćerino slobodoumlje i njezinu potrebu da u svakom pogledu postane sastavnim dijelom sredine u kojoj je odrasla.

Dramaturški je bogato razvedenu priču nabijenu osjećajnošću, strastima i kriminalnim ispadima mladi autor Fatih artikulirao u duhu naglašeno realističkoga postupka zgodimice prošarana naturalističkim detaljima; najprije neobuzdano i pomamno skačući iz jednog naručja u drugi, a potom kušajući uspostaviti trajniju osjećajnu vezu sa starijim muškarcem koji joj je pomogao da se otme iz očeva zagrljaja Sibel će - nakon prijeđena trnovita puta - stići do točke pročišćenja i uspostave osobne samosvijesti, ali i spoznaje o dubokoj dvojbenosti slobode koju je stekla... S gorčinom će ustanoviti da i zagrljaj staroga kraja nije ništa manje okrutan.

Whisky

Poput filma Žeđ i urugvajski film Whisky pokušava gledatelja privoljeti da iz njegovih mahom neverbalnih prizora iščitava ono obilje fino izmodeliranih otrovnih poruka. Uzmimo za početak glavnoga junaka, tu vazda šutljivu kreaturu do u tančine rutinski uhodanih dnevnih radnji; na starački pohabanu licu kao da mu se zauvijek zaustavio izraz umora i mrzovolje. S dvije radnice u svojoj dotrajaloj tvornici čarapa uopće ne komunicira; s trećom, poslovotkinjom, izmjenjuje kratke pozdrave i tek poneku riječ operativno veznu uz posao. Što je život čovjeka koji je u mladosti ostavljao dojam naočite, a možda i atletski građene osobe, do te mjere srozalo? Na to će pitanje spomenuta poslovotkinja, koju je protagonist zamolio da mu pred uspješnijim bratom što mu stiže u posjet nakratko glumi ženu, naći konkretne odgovore u njegovu stanu; bljeskovito brzim pogledom pronicave osobe prepoznat će, u rasutim i nemarno odloženim predmetima, turobne trenutke junakova života uz majku koja je, očito, desetljećima bolovala; bolesnička postelja, znojni jastuci, rasute ljekarije, pomagala za invalidne osobe, kolica i koješta drugo nedodirnuto ženskom rukom... U majčinu (posesivno?) čvrstu bolesničkom zagrljaju bit će da je utrnula njegova potreba za nekim drugim zagrljajem, primjerice onim koji je stekao njegov brat, podjednako uspješan na svim životnim područjima.

No, imaginativno lucidni redatelji toga minuciozno kreirana djela (u početku tako nalik dokumentarističkoj rekonstrukciji), Juan Pablo Rebella i Pablo Stoll, u nastavku ponešto mijenjaju svoj kazivalački registar kako bi nam duhovito demonstrirali da u onom zombiju od protagonista i nisu zamrli baš svi ljudski potencijali. Na kraju nadahnuto režirana začudnog filma s dva različita poluvremena sve je isto i ništa nije isto.

U tvojim rukama

Nekima je do ljudskog, a drugima do Božjega zagrljaja! Već sam naslov danskoga filma U tvojim rukama Anette Olesen upućuje na transcendentno. Doduše, junakinji Ani se, u ulozi dobroćudne i trpeljive zatvorske svećenice, dosta dugo činilo da su njezin život i njezina sudbina u njezinim rukama; i kao da joj osobni unutrašnji mir i (nerazborito?) samozadovoljstvo nije uspijela poremetiti ni anarhoidna otpadnica od vjere Kate, koja je iscjeljiteljskim metodama znala pobuditi veću pozornost u zatvorenica od Ane. No, to će odmjeravanje snaga na metafizičkom terenu dokinuti treća žena u igri, sama redateljica Olesen onim izravnim dramaturškim prepadom na junakinju filma; koliko će Anu uzdrmati izenadna smrt rivalke, toliko će je dubinski potresti spoznaja da nosi plod s neispravljivom genetskom greškom. Što će odlučiti zatvorska svećenica, sada i sama uznicom nepredvidljive sudbine...

Za razliku od drugih filmova viđenih na festivalu, koji se bave dubiozama odnosa između roditelja i djece, psihološka drama U tvojim rukama tegobno se nosi sa zahtjevnošću takve vrsti izgubljena zagrljaja; relevantnu filmu nedostaje snažnija protagonistica koja bi osobnu dramu bila kadra i zaista uzeti u svoje ruke, izostaje efektnija i svakako manje jednoznačna poenta koja bi kontekstualno bogatije pa i intrigantnije apostrofirala svu složenost fenomena. No, baš nikomu nije smetalo što je film bio prikazan u Puli.

Loš odgoj

Vidjesmo i Loš odgoj Pedra Almodovara. Svećenik u tom filmu htio bi lijepa dječaka božanskoga glasa - zagrliti. Jednostavno zagrliti ili zagrliti - onako? Možda se to iz Almodovarova filma i neće moći baš tako lako razabrati, jer zagonetku zvanu Loš odgoj tvore izmišljotine i stvarnosni elementi (koji su također plod tek autorove imaginacije). Almodovar se u filmu, uz ostalo, poigrava i promjenama identiteta, pa svjedoku Španjolčeve obijesne slagalice, sve i da hoće, ne može biti dosadno. No, ako se i složimo s konstatacijom iz popratnoga teksta da je tu riječ o »čežnji za ljubavlju, želji za afirmacijom, beskrupuloznosti, licemjerju i strasti«, dužni smo izreći i tvrdnju da nam se, nakon prvoga gledanja, čini kako smo imali prilike vidjeti i ponešto atraktivnije Almodovarove naslove.

Hvatanje Friedmanovih

Za razliku od igranih filmova, dokumentarce prikazane na festivalu u Puli karakterizira - razotkrivalačka izravnost, kritička polemičnost. Iz pregršti iznimno zanimljivih, odličnih dokumentaraca izdvajamo dva: Hvatanje Friedmanovih Andrewa Jareckog i Aileen: život i smrt serijskog ubojice Nicka Broomfielda i Joan Churchill.

Hvatanje Friedmanovih krvni je srodnik sve učestalijih američkih igranih filmova kojima je predstavnik Mistična rijeka Clinta Eastwooda; mahom su to minuciozno elaborirane studije o Americi koja ispod dopadljive vanjske glazure kvalitenog i građanski uravnoteženog života skriva svoju patološki devijantnu narav. Obitelj iz Hvatanja Friedmanovih - nastanjena u bogatom, uspješnom i dotjeranom američkom gradiću - pripada tipičnoj srednjoj višoj klasi s očekivano zanemarivim razmiricama između bračnih partnera i visokim standardom, koji peteročlanoj obitelji jamči trajnu egzistencijalnu stabilnost.

Vrtoglavo šokantna istina o obitelji Friedman - da se iza prosječna izgleda mirna građanina i brižna oca obitelji dugo uspješno krio sadistički pedofil, da je to vješto kamuflirano čudovište za svoju rabotu pridobilo i starijega sina - otkrivat će se tegobno i polako; sadističko nasilje nad cijelim razredima dječaka uspijevao je, i pred roditeljima i pred i pred djecom, pravdati - karakterom obrazovnih metoda!

Redatelj Hvatanja Friedmanovih, Andrew Jarecki bio se prihvatio rekonstrukcije slučaja post festum, nakon što je na višegodišnju robiju osuđen Friedman u zatvoru počinio samoubojstvo. Dakako, dokumentarac se velikim dijelom temelji na anketnoj metodi; s manje ili više izravnosti, priznajući golemi grijeh ili ne, izravno u kameru govore žena, djeca, žrtve ili toliki drugi izravno ili neizravno upleteni u slučaj. No, u rekonstrukciji događaja koji je duboko uznemirio veliku Ameriku, a medijsku hajkačku histeriju podigao na najvišu razinu, Jareckom je bio pomogao i materijal kojemu se nitko nije mogao nadati, a to su bogati albumi fotografija i brojni filmski i videozapisi što su ih gotovo manijakalnom marljivošću proizvodili sami Friedmanovi! Osobita dragocjenost tih obiteljskih fotografija i filmova očituje se u tome što glavninom odudaraju od srodne mahom paradno-prigodničarske građe nastale u obiteljima kojima je stalo da trajno ukoriče neke osobito važne ritualne trenutke. Friedmanovi poput strastveih kinoamatera snimaju i važno i nevažno, i kada svetkuju i kada se svađaju, kad god im je kamera pri ruci; to nesvjesno oslikavanje i indiskretno zavirivanje u intimu vlastita obiteljskog života podarilo je fascinantnu dimenziju 107 minuta dugu dokumentarcu, iznutra je posvjedočilo o ponašanju i strukturiranosti obitelji iz čijega će se krila izroditi teški zločin.

Aileen: Život i smrt serijskog ubojice

Do sada smo sintagmu izgubljeni zagrljaj kao lajtmotiv članka pripisivali očevima; devijantna ponašanja tiranskih ili pritajeno devijantnih pater familias izvorištima su lomova u obitelji, poglavito stradavanja djece. U osobito dojmljivu pa i potresnu britanskom dokumentarcu Aileen: život i smrt serijskog ubojice Nicka Broonfielda i Joan Churchill u središtu je radnje Aillen Wuornos, Amerikanka koja je, ubivši u brzom slijedu sedam muškaraca, postala prva žena sa statusom serijskog ubojice.

Nema tome dugo snimljen je cjelovečernji igrani film Čudovište, prikazan i u nas, koji je holivudski korektno, ali i površno pokušao rekonstrirati priču o ženi koja je, zbog počinjenih teških zločina, punih dvanaest godina boravila u zatvorskoj samici čekajući izvršenje smrtne kazne. Dokumetarac je kudikamo temeljitiji i sugestivniji, postiže ono najteže, ali i najpriželjkivanije: govoreći o Aileen kao ubojici bez presedana u bogatoj povijesti zločinaštva u Sjedinjenim Državama, progovara i o samoj Americi, koja se i sama potrudila izmodelirati svoje - čudovište.

Ne samo što se ne zna tko je stvarni Aileenin otac (kandidira se nekoliko bliskih članova obitelji), već joj je ledena majka uskratila zagrljaj odmah nakon što je stigla na svijet. Mladenački otvorena, iznimno lijepa i posve prepuštena ulici, brzo će postati lakom žrtvom izopačene muške pohote; otjerana iz kuće, neko će vrijeme, poput progonjene zvjerčice, živjeti u obližnjim šumama, po zemunicama... Na kraju, završila je kao prostitutka američkih autocesta, gdje se nudila svakojakim opskurnim putnicima namjernicima i gdje je, dopavši u ruke patološkom tipu koji se dugo u noć nad njom sadistički ižvljavao (za suđenja će i forenzičari potvrditi njezine navode), u samoobrani počinila svoje prvo ubojstvo. Poslije će, tek na nagovještaj nasilja, lako potezati pištolj...

Aillen je više nego zahvalna dokumentaristička građa: iskrenošću, rječitošću pa i svojevrsnom lucidnošću (u tumačenju vlastita slučaja), ali i iracionalnim ispadima, vezala je na sebe dokumentarista Broomfielda, koji, snimajući film o čudovištu Aileen, zapravo čini impresivne istraživalačke napore da bi dokazao da je ta žena i sama - svojevrsna žrtva okolnosti, sustava.

No, dokumentarac dobiva snažan vertikalni uzgon kada zločinka - već izmučena dvanaestogodišnjim sudskim debatama i iscrpljujućim boravkom u skučenu prostoru ćelije - odluči sama ubrzati svoje pogubljenje! Odriče se olakotnih okolnosti koje su joj priznali, ruši braniteljeve argumente, ne želi čuti molbe svoga redatelja da nastavi borbu (»Ovu ženu treba odmah ubiti, jer ako je pustite ona će opet ubijati!« urla na Broonfielda)... U filmu je pušten i snimljeni telefonski razgovor u kojemu Aileen svojoj ljubavnici oprašta što ju je potkazala policiji i zdušno je nutka da kaže i sve drugo što o njoj zna...

Ako nam je vjerovati redateljskom dvojcu (Broomfield je vodio razgovore, Churcillova snimala), a nemamo razloga da im ne vjerujemo, Aileen možda i ne bi tako brzo uspijela izboriti električnu stolicu da se u Americi nisu dogodili za nju povoljni predsjednički izbori; Bushovi su bili iskalkulirali da bi smaknuće nacionalne Aileen neposredno prije izlaska na biralište nagradili upravo floridski glasači - uporni zagovornici neodgađanja smrtnih kazni. I bi tako.

Fahrenheit 9/11

Osim prevladavajuće intimističkih filmova, festival u Puli ponudio je i stanovit broj drukčijih, reklo bi se spektakularnijih filmova. Od dokumentaraca u ove druge ide antibušovski nabrijani pamflet Fahrenheit 9/11 sada već svjetski glasovita dokumetarista Michaela Moorea. Sveprisutni debeljko potrudio se podastrijeti podosta dokumentaristički uvjerljiva dokaznog materijala o kobnoj dugogodišnjoj sprezi između dinastije Bush s nekim novovjekim stratezima rušenja zapadnih kapitalističkih bastiona. Paradoksalno, i ovdje se onaj intimistički dio filma čini dojmljivijim od politički prokazivalačkoga. Potresan je onaj, ne baš osamljen, slučaj Amerikanke koja u uvodnom dijelu filma podupire ratnu intervenciju u Iraku i potiče sina da, u ime pravedne američke stvari, i sam ispuni dužnost prema domovini. Moore je poslije, kada joj stigne vijest o sinovoj pogibiji, zatječe u depresiji, sa suzama na licu. Autor nije zlurad, ne likuje; sućutno je uz nju sa svojom kamerom kada, ispred Bijele kuće, govori o veličini svoga gubitka, o dubini svoje boli.

Heroj

Stjecajem okolnosti, u spektakularnu Arenu bio se uvalio kineski superspektakl Heroj uvaženoga klasika i ne samo te kinematografije, Zhanga Yimoua. Danas poprište brojnih konflikata i krvavih ratnih sukoba (izvorno unutrašnjih, ali i onih prouzrokovanih misionarskim intervencijama Velikih), Azija i sama filmski spektakularizira ratovima začinjene kozmogonijski krupne događaje iz svoje prošlosti; u rečenom filmu Heroj vladar dinastije Qin iscrpljujući ratuje s rascjepkanim kraljevstvima ne da bi tek puke pohlepe radi proširio svoj državni teritorij i prigrabio tuđa bogatstva, već da bi, nošen plemenitošću objediniteljske ideje, utemljio jedinstveno i moćno kinesko carstvo. Fascinantnom i kontroverznom vojskovođi i lukavom političaru, Qinu Shiju Huangdiju, glasoviti Borges bio je posvetio prozni fragment varirajući u njemu poznatu činjenicu o Qinu kao utemeljitelju Kineskoga zida i zloglasnu spaljitelju knjiga. Autora Heroja ta drugja činjenica, dakako, uopće ne zanima; preči mu je cilj odgonetnuti kako je car uspio pridobiti za svoju stvar one u borilačkim vještinama iznimno vične male ljude, a zaklete protivnike njegova osvajačkog i u osnovi tiranski tempirana režima. A prema uvjerenju filmskoga kritičara Damira Radića, Yimouu je potajni plan bio da, podižući spomenik Qinu, afirmativno apostrofira i jednoga novovjekog svekineskog objedinitelja - glasovitog tvorca Kulturne revolucije...

Ovako ili onako, kineski se autor potrudio opremiti svoje djelo oku ugodnom pozlatom spektakularnosti; pomno iskoreografirane brojne borbe i okršaji zaista su prava svetkovina za oko. Ne mora nas čuditi što je Heroj rekordnom brzinom napunio američka kina.

U letimičnom zapisu o stranim filmovima na nacionalnom festivalu u Puli, red je da spomenemo i dva hrvatska filma koja se neprijepornim vrijednostima i sami svrstahu u međunarodnu selekciju - odabranih. To su: Ta divna splitska noćAntona Arsena Ostojića i Oprosti za kung-fu Ognjena Sviličića.

A ja osobno više ni jednu Pulu ne bih mogao zamisliti bez stranih filmova!

Petar Krelja