Iz Valencije s ljubavlju

Iz Valencije s ljubavlju

Valencijski je festival, uz prosjek filmova u konkurenciji (nekoliko vrlo dobrih, nekoliko solidnih i desetak loših) poprilično reprezentativan za svjetski film u cjelini

Sa oko sedamsto i pedeset tisuća stanovnika Valencia je po veličini treći španjolski grad, iza Madrida i Barcelone. Središte istoimene regije, ona je umnogome paradigmatski reprezentant sredozemnog urbaniteta, a i mentaliteta, pa i činjenicom da se uz dominantni španjolski duh grad odlikuje i naglašavanjem vlastite posebnosti, što uključuje i supostojanje valencijskoga narječja katalonskoga, koji štoviše neki lokalpatrioti smatraju zasebnim jezikom. Grad je iznimno lijepo uređen, sve fasade u samu središtu obnovljene su ili održavane, ima i velik broj parkova te, dakako, povijesnih građevina, među kojima bih spomenuo tek katedralu u čijem se manjem i najstarijem, romaničkom dijelu, čuva i sam Sveti gral, ili barem tako nazivaju lijepi kalež iza oltara.

Posebnost je Valencije i velik broj izvrsnih gostionica, iznimna ugođaja te raskošne i raznolike ponude, unutar koje bih posebno izdvojio višeslojnost predjela, entradas, koje su među članovima obaju žirija na filmskom festivalu ove godine (FIPRESCI-eva i Međunarodnog) stekli gotovo legendaran status, kao i sjajna španjolska vina.

Kako se može zaključiti iz gornjeg ulomka, Valencija je i mjesto održavanja međunarodnoga filmskog festivala mediteranskoga filma (Mostra de Valencia - Cinema del Mediterrani), koji je ove godine obilježio dvadeset i petu godišnjicu. U devet dana trajanja prikazano je više od sto devedeset cjelovečernjih filmova u dvadeset i pet sekcija.

U službenoj konkurenciji za nagrade međunarodnog žirija natjecalo se sedamnaest filmova iz isto toliko mediteranskih zemalja, dok je u oobzir za FIPRESCI-evu nagradu ušlo četrnaest, zato što su tri filma već dobila priznanja međunarodne kritike na drugim festivalima.

Lijepo vrijeme i politika

Unutar koncepta mediteranskoga filma, koji je prilično teško definirati s obzirom na razlike sredozemnih zemalja (pa je britanski filmski kritik i povjesnik Ronald Bergan zajedničku crtu duhovito pronašao upravo u onom najvidljivijem, kako u zbilji tako i u prikazanim filmovima, u lijepu vremenu, što onda nudi kakvu-takvu kompenzaciju ukoliko ste izloženi inače vrlo lošem filmu), ipak se, barem u pola ovogodišnje festivalske ponude, mogla odrediti i stanovita težnja prema političkim temama. Ta je tematika tako karakteristična za albanski Noć bez mjeseca Artana Minarollija, bosanskohercegovački Gori vatra Pjera Žalice, (tursko)ciparsko Blato Dervisa Zaima, naše Svjedoke Vinka Brešana, za marokanski Jawhara, kći rešetaka Sâada Chraibija te, u nešto manjoj mjeri, za slovenski Kajmak i marmeladu Branka Đurića i talijanski film Bjegunac Andree Mannija.

Od spomenutih filmova tri (svi iz bivših jugoslavenskih republika i svi prikazivani u hrvatskim kinima) žanrovski su komedije, ukoliko završavaju sretno, ili tragikomedije (što je problematičan termin, ali barem stilski elegantniji od strašna i sve rasprostranjenijeg humorna drama). Kajmak i marmalada simpatičan je film koji se lako gleda, ali i lako zaboravlja. Isti je slučaj i s prehvaljenim djelom Gori vatra (inače dobitnikom Grand Prixa međunarodnog žirija), čiji inicijalni motiv posjeta američkog predsjednika Clintona gradu Tešnju može podsjetiti na španjolsku komediju Dobrodošli gospodine Marshall Luisa Garcije Berlange iz 1952. Profesionalac pak, iako na trenutke duhovit, kao uostalom i prethodna dva, strukturno je temeljno televizijska (štoviše radijska) drama pa ostaje upitno ili barem problematično kako je uspio već dobiti FIPRESCI-evu nagradu.

U takvu društvu naši se Svjedoci doimaju djelom promišljene i razrađene režije, usprkos povremenim slabostima dramaturgije i scenarija. Složena uporaba retrospekcija, iako uklapa film u težnji poigravanja vremenskim strukturama obnovljenu u nekoliko posljednjih godina, ne treba se otpisati kao pomodna tim više što je izvedena formalno uzorno i zapravo ukazuje na nemogućnost točna određenja istine i nepostojanje čvrstih uporišta, što nažalost patetični završetak baca u sjenu. Ipak, u cjelini film je bio u samu vrhu službene konkurencije i zapravo među FIPRESCI-evim kritičarima drugi izbor iza nagrađenoga filma, turske Čekaonice.

Simbolički i nadrealistički postupci

U smislu tematizacije političkoga ipak su posebno zanimljiva bila dva filma, koja su na formalnoj razini manje dorađena od Svjedoka, Noć bez mjeseca i Blato. Oba naime političke implikacije pokušavaju prezentirati simboličkim, a sporadično i nadrealističkim postupcima. Iako povremeno na rubu banalnosti, albanski film temu pokušaja transcendiranja granica, političkih, kulturnih i emocionalnih, razvija nizom poetski efektnih slika integrirajući pritom krajolik u priču i njezin razvoj na način sličan onomu u Blatu. Tj film pak također tematizira problem granice i njezina transcendiranja prožimajući ga s onim ratnih zločina i njihovih posljedica nudeći pritom slike koje su definitvno najnadrealnije među filmovima službene konkurencije. Iako daleko od savršena ostvaraja, Blato politički sadržaj konkretizira i putem nekih zanimljivih simboličkih elemenata - blata kao nečeg što istodobno liječi, skriva antičko blago, ali i donosi prokletstvo, opstanka stoljetnih vjerovanja, a naposljetku i sama snimanja kao procesa svojevrsna duševnog ozdravljenja. U smislu značenja krajolika, odnosno zemlje (i) kao simbola, ti su filmovi bliski palestinskoj Žeđi Tawfika Abu Waela, koju FIPRESCI-ev žiri u Valenciji nije mogao uzeti u obzir jer je već bila nagrađena priznanjem kritike (inače bi bio jedan od favorita za nagradu). S druge pak strane nikakav pejzaž nije mogao spasiti marokanski film Jawhara, kći rešetaka, otvoreno politično djelo, u smislu kritike političke diktature i zatvorskih uvjeta za vladavine Hasana II, a ni talijanskog Bjegunca o junaku koji postaje žrtvom policijske, a potom i pravosudne te političke greške pa i urote, a s obzirom na njihovu narativnu razvučenost i praznine, ali i vizualno siromaštvo.

Kvaliteta i trio katastrofa

Među filmovima bez (otvorenih) političkih tema, egipatski Besane noći Hanija Khalife i tuniski Vila Mohameda Damaka doimaju se kao pilot-epizode (lošijih) sapunica i nisu zaslužili mjesto na festivalu. Sličan je slučaj i sa španjolskom Akvitanijom Rafe Montesinosa, koji dopunjuje zloglasni trio katastrofa službenoga programa. Posljednja spomenuta melodrama, s banalno predstavljenim frojdističkim motivima, bez ikakva osjećaja za filmsko vrijeme i narativni ritam, a i za organizaciju i priče i mizanscene, čemu se približava antologijskim primjerima i naše domaće kinematografije, svojom je radnjom u očaravajućem ruralnom ambijentu vinograda u valencijskoj regiji bio neugodan primjer podilaženja lokalpatriotizmu. Od preostala četiri filma, grčka romantična komedija Totalno oženjen Dimnitrisa Indaresa zabavan je i promišljen komercijalni film, portugalski Noćni prolaz Luísa Filipea Rochea prilično je suptilna melodrama s kriminalističkim podzapletom i s osobito efektnom interpretacijom vrlo suzdržane Leonor Seixas kao silovane junakinje (nagrađena je za glumu), dok je izraelski Or Keren Yedaye primjer naturalističkog postupka u tematizaciji sličnosti sudbina majke prostitutke i kćeri koja je pokušava odgovoriti od tog posla, da bi i sama završila poput majke. Iako ponešto prenaglašen u takvu prosedeu i takvim paralelama, film se, izvan sadržajnih feminističkih implikacija, odlikuje zanimljivom dinamikom praćenja junakinje koja je sama neprestano u pokretu.

Važnost nevidljivoga

Turska pak Čekaonica Zekija Demirkubuza, koji je kao potpuni autor film ne samo režirao nego mu je i scenarist, glavni glumac i montažer, posve zasluženi (i jednoglasni) dobitnik nagrade FIPRESCI-eva žirija, treći je dio autorove trilogije naslovljene Priče o tami, a nakon filmova Sudbina i Ispovijest. Kao što se može zaključiti iz spomenutog naslova trilogije, Čekaonica je poprilično mračan i svjesno nekomercijalan film, što je nakon odluke FIPRESCI-eva žirija izazvalo žustre reakcije članova međunarodnog žirija, filmskih stvaralaca koji su našu odluku priotumačili kao intelektualni elitizam, pače i snobizam, što su barem neki kritičari shvatili kao kompliment, te međusobna duhovita nadmudrivanja. Tematizirajući kreativni proces rada na scenariju i knjizi snimanja junaka, redatelja koji planira snimiti ekranizaciju Zločina i kazne, te pritom prolazi i kroz kreativnu i kroz emocionalnu krizu, Čekaonica takvu metaforičku priču uobličuje polaganim ritmom razrađenih dugih kadrova, u kojima likovi često konverziraju (podsjećajući na Rohmerove, s tim da su manje duhoviti i znatno ozbiljniji) te kontinuiranim varijacijama i laganim pomacima istih situacija (junakove ljubavne veze), naposljetku i ukazivanjem na važnost nevidljivoga, odnosno prostora izvan okvira.

Kad smo već spomenuli velikoga francuskog redatelja, u informativnoj sekciji festivala, u kojoj je prikazano dvadesetak filmova iz različitih zemalja, izabranih za primjer presjeka aktualne svjetske produkcije, našlo se i njegovo posljednje remek-djelo Trostruki agent, drugo zaredom autorovo ostvarenje, nakon Engleskinje i vojvode, s radnjom u prošlosti (ovaj put 1930-e) i s tematizacijom političkoga. Osim te raznolike sekcije, festival je, što je za svaku pohvalu, imao i više retrospektivno usmjerenih sekcija, tako o njemačkom ekspresionizmu, o Dogmi, o Free Cinema i britanskom novom valu, o Jeanu Gabinu, Jeanu Cocteauu, Marilyn Monroe (popraćena i izložbom posvećenom njoj), u kojima su mogli uživati reakcionarno nostalgičarski kritičari, što su se potom na spomenutim soarejama mogli upuštati i u svakojake reminiscencije o svojim najdražim filmovima i redateljima, svima iz nekih davnih dana.

Na taj način valencijski se festival, uz prosjek filmova u konkurenciji (nekoliko vrlo dobrih, nekoliko solidnih i desetak loših) poprilično reprezentativan za svjetski film u cjelini, ipak mogao izdvojiti ne samo raskošnim gostoprimstvom nego i ponajprije iznimno poticajnim i ugodnim razgovorima, a ovom kritičaru, uz isprike zbog privatiziranja prostora, i nekim znatno važnijim ispunjenjima, zbog kojih je Valencia bila ono što je inače Pariz.

Bruno Kragić