Emocionalna topografija

Emocionalna topografija

Kvalitetu izložbe jamče i imena redom poznatih umjetnika sa zavidnom listom galerija u kojima su izlagali, kao i jasna autorska koncepcija kustoskoga dvojca Christine Frisinghelli i Sandre Križić Roban. Moglo bi se raspravljati da li je naslov izložbe efektni slogan ili stvarna dilema

Godišnja izložba fotografija koju već tradicionalno priređuje Hrvatski fotosavez ove godine ima međunarodni karakter, a organizirana je u suradnji s časopisom »Camera Austria« i festivala Steirischer Herbst 04 iz Graza. Osam projekata autora iz sedam zemalja okupljeno je pod naslovom/pitanjem Ostati ili otići kojim se problematiziraju različite teme vezane pojmom mjesta: od vlastitoga doma do državnoga teritorija, a s tim u vezi koncepti pripadnosti i identiteta.

Umjetnici se ne bave samim medijem (fotografije i videa), niti ga problematiziraju, naprotiv koriste se njime u gotovo sirovu, nesofisticiranu obliku i uzimaju ga kao zalog vjerodostojnosti. Pristup objektu nije voajerski, izvana, autor nije prolaznik ili turist u sredini u kojoj snima, nego iz nje dolazi ili postaje njezinim dijelom. Odluka za dokumentarnost (i narativnost) ne znači i pozitivistički dokumentarizam. Naime, danas kad je postalo nemoguće govoriti u ime svih, dokumentarnost se izjednačuje s osobnim svjedočanstvom, a ono može biti iskaz političkog ili drugog stava. Suočavanje s realnošću vlastitoga svijeta ne odigrava se samo na pojavnoj razini; riječ je o interpretaciji života na društvenom i političkom teritoriju, kojom se nastoji zahvatiti sva složenost društvenih odnosa i procesa.

spanERZIJA PROTIV LOGOIZACIJE

U Avlizi, nekoj vrsti postgrada u predgrađu Atene, gdje u privremenim strukturama žive Romi i rumunjski Vlasi, privučena dinamičnošću i promjenjivom emocionalnom topografijom toga područja u kojemu različiti vizualni i antropološki elementi žive jedni pored drugih, Maria Papadimitriou gradi muzej T. A. M. A. (Temporary Autonomous Museum for All) - »društvene prostorije za pokretljivo stanovništvo«. To je muzej sa svom pripadajućom mu infrastrukturom: uredima, prostorom za komunikaciju, igraonicama za djecu, ali u nestalnoj okolini i on je privremena struktura, iako jedna od najstabilnijih u četvrti. T. A. M. A je work in progress, kolektivni čin koji povezuje zajednicu, a umjetnica je zapravo koordinatorica projekta u kojemu sudjeluju drugi umjetnici, arhitekti, sociolozi, glazbenici i sami stanovnici Avlize. Rad M. Papadimitriou instalacija je koja se sastoji od pokućstva i opreme koji tvore radno-stambeni ambijent te fotografija snimljenih u Avlizi. Iz postava, međutim, posjetitelju nije jasno da li je umjetnica kreirala ambijent od stvari pronađenih u Zagrebu (što inače čini, stvarajući tako pokretni ured, reciklirajući odbačene predmete i stvarajući privremenu strukturu koristeći se strategijom nomada među kojima radi) ili je stvari prenijela iz Grčke i doslovno rekonstruirala prostor iz kojega dolazi.

Rumunj Dan Panaitescu izlaže plakate na kojima je na odjevnim predmetima nacrtani ili naštrikan logo poznatih marki, filmskih junaka ili bendova. U komunizmu ti su pojmovi bili simboli slobode, dok je danas u svijetu globalnoga kapitala upravo njihova uradi sam izvedba diverzija protiv sveprisutne logoizacije.

Instalacija Ljudi s vrećicama Mladena Stilinovića sastoji se od dvostrukog niza fotografija postavljenih na stol-postament, čime se u galerijskom prostoru rekonstruira put/nasip kojim hodaju likovi na fotografijama. Fotografije prikazuju bezimene ljude snimljene s leđa koji, vraćajući se s buvljaka, nose vrećice. Na njihovoj su poleđini isječci novinskih stranica iz razdoblja kada su fotografije nastale, čime ih autor stavlja u konkretan političko-ekonomski kontekst koji utječe na pojedinačne egzistencije, točnije na osiromašenje. Prikazani s leđa ti ljudi više i nisu pojedinci, nego cijela jedna društvena kategorija, a jedino mjesto gdje i oni mogu ostvarivati pravo sudjelovanja u globalnom procesu razmjene i trgovine jest buvljak, gdje funkcionira paralelna ekonomija bezimenih proizvoda. Postav izložbe određen je (nezahvalnim) prostorom Umjetničkog paviljona i u potpunosti mu se podredio. Takav postav nije atraktivan sam po sebi, ali to nije presudno za sagledavanje izložbe. No, Stilinovićev rad koji smo mogli vidjeti u odličnu postavu u MSU 2002. godine u ovakvu se postavu pomalo gubi u šarenom središnjem prostoru.

POD ISTIM NEBOM

Fotografija je samo jedan od medija kojima se koristi Oliver Musovik iz Makedonije. Ciklus Susjedi 2: Dvorište sastoji se od crno-bijelih, tehnički vrlo jednostavnih fotografija umjetnikove neposredne okoline (četvrti), popraćenih kratkim tekstom kojim ponekad imenuje ono što se nalazi na fotografiji, dok češće priča priču o objektima svoga interesa, a to su različiti urbani elementi nastali spontano, evolucijom, a ne projektiranjem i dizajniranjem. Osnovno načelo njegova rada, »promatrati jednostavne svakodnevne radnje, sustavno ih bilježiti, tumačiti zanimljive, neobične i skrivene međuodnose i poslije ih razotkrivati u umjetničkom djelu, često u humorističnim komentarima«, očito je i ovdje.

Randa Shaath na Zapadu poznata je umjetnica, sudionica projekta Catherine David Contemporary Arab Representations, kojim se nastoji potaknuti komunikacija i suradnja između arapskoga civilizacijskog kruga i ostatka svijeta. U ciklusu crno-bijelih fotografija Pod istim nebom - Krovovi Kaira dokumentira život ljudi koji naseljavaju krovove grada koji broji šesnaest milijuna stanovnika i koji se svakodnevno suočava s problemom nedostatka stambenoga prostora i siromaštvom. Na krovovima koji su nekad bili namijenjeni servisnim prostorijama nastao je novi grad, nevidljiv s ulice i s nižih katova, »nova vrsta društvene zajednice«, u kojoj su stanovnici pronašli egzil, skrovište, prostor slobode ili, jednostavno, prostor egzistencije. Nekadašnji teritorij intime postaje zajedničkim teritorijem neopisive raznolikosti svih manifestacija života, u kojemu umjetnica sudjeluje s empatijom.

Ciklus fotografija Nepriznati, ’Arab al-N’aim Palestinke Ahlam Shibli govori o selu Arapa Beduina u Galileji, selu koje ne postoji na službenim zemljovidima. Za iščitavanje tih fotografija potrebno je poznavanje konteksta iz kojega dolaze. Država Izrael ne priznaje stanovnike ’Arab al-N’aima kao i još četrdesetak naselja koja su stvorili Beduini, kada su potkraj 1960-ih godina administrativno prisiljeni napustiti nomadski način života i naseliti se u za njih određene gradove. Dio stanovništva nije na to pristao te danas živi u nepriznatim selima u kojima je zabranjena izgradnja svih trajnih struktura, uvođenje struje i vode.

Ahlam Shibli, i sama rođena u takvu selu (danas u Haifi radi kao socijalna radnica), prikazuje ljude, krajolik, strukture stvorene ljudskom rukom - iscrtava egzistencijalni prostor svoga naroda, a škrti kamenti pejzaž, usprkos svemu, ispunjen je vitalnošću i ljubavlju.

Izraelka Efrat Shvily serijom fotografija Nove kuće u Izraelu i na okupiranim područjima (1992-1998) denuncira političku (okupacijsku) ulogu arhitekture u Izraelu i propituje odnos Izraelaca prema teritoriju koji dijele s ostalim narodima. Usred nigdine postavljene su tipske kuće koje potpuno odudaraju od okoline. One tvore nova naselja za koja se stvara i primjerena priroda jer su nastala na potpunoj goleti. Njihov izgled ogoljuje i njihovu svrhu, a to nije ugodan život stanara, nego okupacija teritorija.

Video Ane Hušman Kuća odvodi nas u posve privatnu sferu opetovanih pregradnji i dogradnji obiteljske kuće, u čemu ravnopravno sudjeluju svi članovi obitelji. No, stihijski pristup i raznorazne tehnološke, objektivne i subjektivne okolnosti rezultiraju zbrkom iz koje umjetnica bježi u podstanarstvo.

EFEKTNI SLOGAN ILI STVARNA DILEMA

Radovi osmero autora zastupljenih na izložbi potiču uistinu niz pitanja: socijalno-političku uvjetovanost prostora u kojima živimo; pejzaž u procesu neprestane transformacije (zbog administrativno-političkih i ekonomskih razloga); proizvodnju prostora, njegovo osvajanje i nadzor; odnos pojedinac - zajednica; ugrožavanje identiteta i stvaranje novoga; stalnost i privremenost; poetike i politike pokretljivosti; potrošnju kao prostor slobode i kao indikator političkih i ekonomskih procesa u društvu; ekološku problematiku (recikliranje odbačenih predmeta, iskorištavanje prostora); posljedice modernog imperijalizma koje su osobito vidljive u arhitekturi i urbanizmu kao odrazu ne samo prostorne nego i društvene organizacije.

Kvalitetu izložbe jamče i imena redom poznatih umjetnika sa zavidnom listom galerija u kojima su izlagali, kao i jasna autorska koncepcija kustoskoga dvojca Christine Frisinghelli i Sandre Križić Roban. Moglo bi se raspravljati da li je naslov izložbe efektni slogan ili stvarna dilema. Naime, upravo nam izložba pokazuje da unatoč svim problemima kojima se bavi nadvladava vitalizam onih koje prikazuje i empatija autora koji i dalje ostaju sudionicima onoga o čemu svjedoče.

Markita Franulić