Dva Toma

Dva Toma

Jedan od najzanimljivijih antijunaka suvremene književnosti - Tom Ripley Patricije Highsmith, u viziji redateljice Liliane Cavani (potpisnice kultnog Noćnog portira i neortodoksnog Svetog Franje Asiškog) sredovječni je muškarac s licem Johna Malkovicha. Ekspert u zločinu kojeg zapravo prezire, Malkovichev Ripley više nije onaj nesiguran mladić s krizom identiteta Matta Damona u Minghellijevu Talentiranom gospodinu Ripleyu - radije kameleonska mješavina manipulativnog Valmonta iz Opasnih veza i predatorskog Hanibala sir Anthonyja Hopkinsa. Afirmirani društveni uglednik, uživatelj u svemu lijepom - gurman (kuhar omaž-suflea) i poznavatelj umjetnosti (sklon Piazzetinoj heroičnoj strogoći kombiniranoj s ukrasno-teatralnim freskama na tragu Pietra da Cortone i venecijanskog rokokoa), ali i decentnog odijevanja (francuske beretke kao neizostavnog modnog detalja), Tom Ripley ovdje postaje poput uspješnog urbanog muškarca - sa stranica časopisa. No, s hydeovskom stranom ličnosti.

Ocijenivši njegov moral supra-moralom ili amoralnošću, njegova stvoriteljica, a i redateljica, pristupa mu ujedno klasično i moderno - narativno čisto, preciznog balansa; ujedno inteligentno i elegantno - ’tipično europski’ - sve u svrhu podcrtavanja identiteta naslovnoga lika. I iako film puno dobiva Malkovichevom nazočnošću (jer za ovako ambigvitetan karakter njegovo bizarno-karizmatično lice definitivno stoji kao prvi izbor), upravo to biva i dvosjeklim mačem - prepoznatljivost i određeni pečat kakav to lice nosi, može postati teretom kod dijela publike i izazvati detačiranost od ionako ponešto hladnoga filma.

Inspiriravši mnoge filmaše (od Hitchcocka do Chabrola i Wendersa), Minghellin Ripley, primarno jak u vizualnoj svojoj komponenti, ostaje dosad najupečatljiviji (iako i najambiciozniji) ostvaraj o sociopatskom dandyju; Cavanina Igra pak, iako posve solidna, ipak samo na razini efektnog.

Katarina Marić