Drugo čitanje

Kad sam bio mlad, mnogo sam se družio s filmofilima, pa je malo falilo da to i sâm postanem. Od toga me je odvratilo - da ne kažem spasilo - zapažanje da su filmofili, od stalna sjedenja u mračnoj dvorani, blijedi kao krumpirove klice. U to doba, naime, nije bilo videa, montažni su stolovi bili malokome dostupni, pa je zato svatko tko se želio baviti filmskom kritikom i teorijom - ili naprosto pažljivo analizirati neki film - morao ići u kino po nekoliko puta, onoliko dugo koliko se film davao, i sve dotle dok ne bi svoju analizu doveo do kraja. Tada sam pomišljao kako smo sretni mi, koji se bavimo knjigama, pa se možemo predmetom svojega interesa zanimati kod kuće, na klupi u parku, ili čak i na morskoj obali, u kupaćim gaćicama.

Ali, najviše me od filmofilije odbilo to što u filmovima nisam vidio ono što su pravi fanatici vidjeli. Oni su, naime, tvrdili - dok smo diskutirali po birtijama u blizini Kinoteke - kako pri svakom gledanju jednoga istog filma otkrivaju u njemu nešto novo: jedanput neki montažni prijelaz, drugi put neobično kadriranje, treći put fabulativnu nijansu. I, kleli su se, nikad im nije dosadno. Za sebe sam pak dobro znao da mi jest dosadno: kad bih pogledao film jednom, nisam imao nikakve potrebe da ga gledam ponovno; što bih u njemu prvi put vidio, to je bilo viđeno i doživljeno, i nije se više vrijedilo truditi. Tako sam shvatio da nisam za filmofila, i tako sam opet bio sretan što se bavim knjigama. Jer, čitanje knjiga posve je drukčije od gledanja filma: film teče brzo, i ne možeš na njega utjecati, pa ako želiš što provjeriti, moraš ponovno u kino. A u knjigama ne: ako knjigu pročitaš pažljivo - ako se na pojedinim mjestima zaustaviš i dobro ih raščlaniš - razumio si sve, i stvar je gotova.

Sve je to, kažem, bilo davno, u doba moje književne i filmske mladosti, i ja sam pri tome svom uvjerenju ostao sve dotle dok nisam došao u godine kad se knjige po drugi put čitaju. Kad se po drugi put čitaju i klasici poput Božanstvene komedije ili Zločina i kazne, a i knjige koje su nas na drugi način obilježile, poput Winetoua. Čitajući tako - susrećući se ponovno s knjigama koje su me nekada potresle - živo sam se sjetio onih filmofila (koji su ostarjeli kao i ja, ali su ostali filmofili, samo što sad gledaju klasike na DVD-u).

Jer, pokazalo se da mi knjige govore nešto posve drugo nego onda kad sam ih prvi put čitao. Cijeli sam život nosio u svijesti neku sliku o njima, prema toj slici mjerio sam druge knjige i druge literarne doživljaje, na temelju te slike - slike o Hamletu, slike o Mrtvim dušama, o Mjesečarima - raspravljao sam o književnosti, o njoj predavao, razmišljao i pisao. A sad se odjednom pokazuje da mi te knjige danas govore nešto sasvim deseto nego prije. Nisam ih ja u mladosti naopako razumio, nisam ih ni krivo zapamtio, nisam čak ni pobrkao njihove sadržaje, ali svejedno, one sad više nipošto nisu ono isto što sam nosio u sjećanju. I tako je sa svakom, baš sa svakom knjigom koju uzmem iznova čitati. Naravno da sam bio zbunjen, naravno da sam se upitao je li to nešto dobro ili nešto loše.

U prvi mah, bio sam skloniji optimističkoj varijanti. Pomislio sam kako to što se moj doživljaj vrijednih knjiga tako silno promijenio dolazi otuda što sam se promijenio ja: postao sam zreliji, iskusniji, načitaniji; ili sam možda postao tek stariji i gluplji nego što sam bio prilikom prvoga čitanja. Bilo kako bilo, međutim, knjige se nisu promijenile, one su govorile uvijek isto, zato i jesu vječne. Ja sam, dakle, nešto promjenljivo i pokvarljivo, a knjige su nešto stalno i čvrsto: dobro je, prema tome, što sam njima posvetio svoj život.

Onda mi je, međutim, pala na um i druga mogućnost, ona manje ružičasta. Upitao sam se koje je od dva moja čitanja bolje. Koje je točnije, ispravnije, legitimnije. Može li se ijedno od njih proglasiti za istinito, a drugo za neistinito? I, ustanovio sam da ništa slično nije moguće. Svako je od tih čitanja imalo svoje prednosti i svoje nedostatke, i svako je, što je osobito važno, bilo i primjereno knjizi o kojoj je riječ. A ako je tako, onda iz toga slijedi da knjige i nemaju nikakvo pouzdano i čvrsto značenje, da to značenje ovisi o trenutku čitanja i o onome tko čita. Da je sve u vezi s knjigama relativno, kao što je relativan i odnos između moja dva čitanja.

To me bacilo u neku vrstu depresije. Odjednom sam počeo u svakom tekstu uočavati fluidnost, relativnost, nedostatak čvrsta i pouzdana značenja. Našao sam se u svijetu bez oslonca. Čak sam išao tako daleko da sam jednu istu knjigu pročitao u razmaku od samo pola godine, i uvjerio se da su i tada dva čitanja posve različita. Ukratko, za mene je bila izgubljena svaka nada da bi knjige mogle išta trajno značiti.

Tako sam se opet sjetio onih filmofila. Sinulo mi je da su to što ja razabirem istom u zrelosti oni - zbog prirode njihova medija - jasno uviđali od prvoga trenutka. Oni su već tada, u Kinoteci, znali da ti je radnja filma drukčija svaki put kad iznova gledaš, zato što film curi. Da gledati film osam puta nije ludost, nego da je to osam različitih doživljaja. A tako je i s knjigama, tako i mora biti, jer to je u naravi svake umjetnosti.

Nevolja je samo u tome što sam ja proveo život u posve drukčijem uvjerenju, i što sam do te važne spoznaje došao istom pod starost. Zato mi se čini da je preda mnom silan posao: većinu knjiga koje su mi važne moram iznova pročitati, da bih vidio što mi one danas govore.

A osim toga, sad vidim da je i sam moj život bio takva nekakva knjiga, za koju sam mislio da joj znam značenje i nisam se mnogo pitao. Sad mi se čini da ću i tu knjigu morati čitati ispočetka. Da bih vidio - kako kaže Dickens - jesam li u knjizi o mome životu glavni junak ja, ili možda netko drugi.