Dojmljiva cjelina krhotina

Dojmljiva cjelina krhotina

Iako u ovakvoj predstavi ponajprije dolazi do izražaja energija kolektiva, a ne pojedinci, ipak se osobito istaknula Ana Kvrgić. Način na koji se kreće scenom, kako pomiče ruke, noge, glavu... esencijalno ubada duboku apatiju i tugu Jazza

Nakon kultivirane, no teatarski prilično neuzbudljive Pinterove Prijevare, premijerni dramski program novopokrenutoga festivala Riječke ljetne noći obogaćen je predstavom izrazito urbana, alternativnijeg senzibiliteta, kakva dolikuje željenoj nam Rijeci. Već sam naslov novoga dramskog teksta Filipa Šovagovića mnogo kazuje i o njegovoj dramaturškoj strukturi, kao i o tematskim preokupacijama. Baš kao i u glazbenom izrazu jazza, Šovagovićeva je drama kako u svojoj formi, tako i u sadržaju (emotivnom dijapazonu dramskih lica) sazdana od kaotičnih krhotina i fragmenata. Cjelina je odavno raspadnuta; preostali su samo pojedinci-gubitnici, koji se vrlo često izražavaju u ispovjednim monolozima, što je odraz njihove duboke osamljenosti. Sukladno jazz-glazbi jest i navedeno zanimanje za društvene autsajdere, kao i zabavna, žestokna, na trenutke čak histerična izvanjska atraktivnost vrlo ubrzana tempa ispod koje prodire duboka tuga spoznaje svijeta u kojem »radiš samo da ne misliš i zaboravljaš što znači biti sretan ili tužan«.

Postdramatski glazbeno scenski performans

Taj je spoj sjajno zaživio u predstavi čiju režiju potpisuje Ivica Buljan, a dramaturgiju Magdalena Lupi. Za razliku od Paola Magellija, koji je Šovagovićeve prijašnje drame, Ciglu i Ptičice iščitao u prilično realističkom stilu, Buljan je tekstualnoj dekonstukciji pridodao i izvedbenu dekonstrukciju, koja je predstavu približila postdramatskom glazbenoscenskom performansu. Stoga dramske osobe nisu psihološki produbljene, nego su svedene na aktante živahne scenske jazz-kompozicije. Iako neka od Buljanovih rješenja funkcioniraju prilično proizvoljno i ponajprije kao izvanjski efekti, a zafrkancija s izgovaranjem glasa r, koja aludira na intendanticu Mani Gotovac, neinventivna je i nepotrebno unosi dimenziju privatnosti u predstavu, iako predstavi povremeno nedostaje tempa, uza sve te iako, Buljan je ipak iz posve fragmentarna teksta uspio osmisliti vrlo dojmljivu cjelinu krhotina, čije ćemo pojedine prizore još dugo pamtiti.

Scenskoj snazi Jazza uvelike pridonose gotovo stalno prisutna atraktivna glazba Mitje Vrhovnika Smrekara, koju uživo izvodi sastav od osam glazbenika, kao i sjajni songovi koji su, u izvođenju glumaca, sastavni dio dramaturške strukture. Osim glazbe, vrlo je važan i scenski prostor - predstava se igra u dvorištu Filozofskoga fakulteta. Lara Badurina potpisuje oblikovanje svjetla i scenografiju, čiji su pojedini detalji toliko srasli s prostorom igre da nije moguće razaznati jesu li pridodani samo u svrhu predstave ili su zatečeni tamo i prije nje. Kako bilo da bilo, ti detalji u predstavu upisuju dodatna, posve joj primjerena značenja. Primjerice, oznaka autobusne postaje (BUS) na podu, na mjestu na koje autobus ne može ni ući, pojačava tugu prizivajući dojam uzaludna čekanja. Osim toga, i scenski je prostor osmišljen poput cjeline u isti prostor nepripadajućih krhotina, pa se lako preobrazi, primjerice, iz košarkaškog igrališta u kuhinju. Na sličan način funkcionira i kostimografija Ane Savić Gecan, također spajajući nespojive elemente i stilove - od stiliziranih kostima do radničkih halja i jednostavna bijelog donjeg rublja koje prevladava baš kao i u tipičnom mediteranskom ili balkanskom domu.

Energija glumačkog kolektiva

Glumačka je ekipa igrala predano i prilično ujednačeno. Iako je svaki od glumaca imao vrlo ograničen prostor igre i iako u ovakvoj predstavi ponajprije dolazi do izražaja energija kolektiva, a ne pojedinci, ipak se osobito istaknula Ana Kvrgić u ulozi propale dvadeset petogodišnje pjesnikinje Sneki. Iako nema mnogo teksta, način na koji se kreće scenom, kako pomiče ruke, noge, glavu... esencijalno ubada duboku apatiju i tugu Jazza. Klonula lutkica koja se grčevito trudi živjeti i voljeti i ludovati, ali nedostaje joj snage i volje, jer iznutra je satire besmisao. Ana Kvrgić upravo je nezaboravna u prizoru u kojem ostavlja mnogo starijega dečka, koji se varira nekoliko puta tijekom predstave. Ima u njoj i boli i želje i prljavštine i rušilačke snage, koja ipak ne pronalazi svoj izraz. Zrinka Kolak Fabijan predvidljivo je dramski dojmljiva kao mama Ljubica, Zoran Prodanović Prlja posve dostojno parira kolegama glumcima, Zdenko Botić i Davor Jureško ganutljivi su kao dva ostarjela brata. Ujednačeno funkcioniraju i Bosnimir Ličanin, Damir Orlić, Luka Peroš, Zdenko Jelčić, Sabina Salamon, Andreja Blagojević, Predrag Sikimić, a posebni šarm predstavi daje šestogodišnji Jakov, čiji je nastup prepun energične dječje nesputanosti, a kojeg Buljan koristi posve u skladu s takozvanom dramaturgijom kondenzacije, koja u cjelinu zbija nespojive elemente.

Elemente koji su sazdali ujedno atraktivan i duboko tužan Jazz. Jazz poetičan. Jazz kakvim bi ga istkao Fellini dvadeset i prvoga stoljeća.

Tajana Gašparović