Crne udovice ili ubojnice

Crne udovice ili ubojnice

Ideja rodne jednakopravnosti i ženske slobode te ideja građanske slobode dvije su usporedne priče koje se susreću tek u 20. stoljeću. I to samo u onom bogatijem dijelu svijeta koji se voli zvati demokratskim i koji si uzima za pravo da jedan oblik nasilja naziva regularnim, dok sve druge otpisuje kao terorističke

U novinskom komentaru već zaboravljene terorističke akcije čečenske gerilske skupine u moskovskom kazalištu mogli smo pročitati kako se žene samoubojice - koje su sudjelovale u ovom brutalnom napadu i stradale u još brutalnijem protunapadu specijalne policije - naziva smrtnicama i crnim udovicama. Riječ je o pokušaju da se alternativnim izrazom i metaforom oslika ono što odskače od već predvidivih izvješća o učestalim terorističkim akcijama. Ono što čini slijepu pjegu ili neuralgičnu točku u čvrstoj sprezi dvaju elemenata masovne fascinacije dvadesetoga stoljeća koje, prema Baudrillardu, čine bijela magija kinematografa i crna magija terorizma. Žena u glavnoj ulozi - u ovom slučaju autodestruktivnoj - izazov je za medije koji perpetuiraju kulturne stereotipe o ženi kao najvećoj žrtvi ratnog i političkog nasilja pa čak i onda kad je riječ o pripadnicama profesionalnih postrojbi najmoćnije vojne sile na zadatku. Posljednji slučaj dvadesetogodišnje američke vojnikinje u Iraku već predstavljen i biografijom I ja sam vojnik: priča o Jessiki Lynch, primjer je takva pokušaja da se pozornost javnosti privuče kontroverznom pričom o seksualnom zlostavljanju, premda irački liječnici koji su joj spasili život tvrde kako je - nakon smrtonosnih rana što ih je Jessica zadobila nakon napada na njezin konvoj - tako nešto bilo nemoguće. Irački kirurg svoje je zgražanje nad američkim optužbama poentirao riječima: »prema vojnikinji Lynch svi smo bili suosjećajni i ljubazni jer je u nas jako neobično da žena postane vojnik«.

Nasilne metode revolta

No, statistike pokazuju kako je uloga žena u alternativnim oblicima političke borbe - koji često graniče s ilegalnim i terorističkim akcijama - sve važnija i u islamskim zemljama. Broj mladih žena koje volontiraju u samoubilačkim atentatima u pojedinim ilegalnim nacionalnim organizacijama na Bliskom istoku penje se čak do šezdeset posto. Činjenica da se i djevojke u našem susjedstvu sve češće utječu nasilnim metodama revolta i protesta protiv globalnoga sustava moći ide u prilog interpretacijama koje govore da je riječ o odgovoru terora na teror jer je Zapad beskrupuloznom demonstracijom moći hranio nasilje unutar i izvan svojih granica, a time i terorističku maštu što živi u svima nama. Pripadnice radikalnoga globalizacijskog pokreta angažirane su u cijelom spektru njegovih frakcija: od crnoblokovskih agresivno militantnih skupina do ružičastoblokovskih skupina koje promiču ženske oblike borbe, ponajprije taktičku frivolnost - taktike samooslobađanja i poruge autoritetu te simbolima političke i ekonomske moći. Koristeći se pogodnostima visokog standarda demokratskih sloboda u svojim zemljama, te su mlade žene pronašle vlastiti način političke borbe protiv postojećega poretka koji ih želi pretvoriti u sebične i nezasitne konzumentice. Međutim, prihvaćanje nasilnih metoda prosvjedničkoga bunta čin je njihove slobodne odluke, ali i opće radikalizacije društva koje se sve više udaljava od liberalne ideologije individualnih sloboda. Za razliku od njih, njihove vršnjakinje koje volontiraju kao samoubilačke teroristkinje u neislamskim organizacijama poput Sirijske socijalističke nacionalističke partije, Kurdistanske partije PKK ili Libanonske prosirijske skupine P. P. S., prisiljene su prilagoditi se vrijednostima militarističke i virilne kulture ne bi li dokazale svoje sposobnosti, odlučnost u političkoj borbi te predanost organizaciji i njezinim vođama. I ovdje se potvrđuje pravilo kako se žene prihvaća kao ravnopravne suborce u gerilskim, ilegalnim i uopće revolucionarnim pokretima, no samo u razdoblju osvajanja političke moći.

Ratoborna vila

Za razliku od smrtnice kao legitimne i neutralne riječi za smrtno biće ženskog roda, ili pak smrtonoše - vještice za koju se vjerovalo da nosi smrt - ubojnica, kao naziv za ratobornu vilu, nudi se kao mogući naziv za tu tragičnu žensku sudbinu. Tragičniju od virilnoga mučeništva stoga što je mahom riječ o ženama koje nisu vjernice, koje ne nude svoju smrt u zamjenu za mjesto u raju, koje ne motivira bespoštedni dvoboj s neprijateljskom silom nego se žrtvuju za političku emancipaciju zajednice kao za preduvjet dalje emancipacije žena. Dok su njihovi obrazovaniji suborci prisvojili sve oružje neprijatelja - od burzovnih špekulacija, informatičke mreže do medijskog spektakla - žene spremne na najveću žrtvu ponajprije se dokazuju pred svojim muškarcima.

Za razliku od omiljenih bukoličkih, ekološki osviještenih, zazorno erotičnih, kerubinskih vila (kakve nam dočarava reklama za vodu Jana) i koje su, čini se, uspješno spojile fantazme suvremenika s onima njegovih predaka, ubojnice su odavno iščezle iz rječnika, zajedno s horizontom epskoga svijeta kojem su pripadale. I u kojem su, onako vilinski lagane i bježne, imale ambivalentnu ulogu.

Naime, različito razumijevanje i vrednovanje njihovih postupaka i namjera u usmenim pjesmama o junacima, bojevima i prekobrojnim žrtvama na čudan način korespondira s nedoumicama tumačenja samoubilačkih napada politički i nacionalno osviještenih teroristkinja. Baš kao u slučaju odvažnih Čečenki i Palestinki, kojima se militarizacija nameće kao logičan, a uz to društveno prihvatljiv oblik feminine i političke emancipacije, i mitske su ubojnice dovodile u pitanje mirnodopske kategorije dobra i zla, zbunjivale svojim čas hvaljenim čas osuđivanim intervencijama u ishod krvava megdana gdje se kršćanska etika sudarala s imperativom pobjede, a viteški kodeks časti s plemenskom logikom održanja. I gdje se ideja o ženi kao moralnoj vertikali kolektiva kosila s predodžbom o subverzivnom ženskom tijelu kojim vlada iracionalno i nagonsko, koje je oličenje nepredvidivosti, lukavosti i prijevare - poželjnih kvaliteta vojno-strateškog uma.

Divlje i neprijateljsko

Ono divlje i neprijateljsko nije vrebalo samo s druge strane granice, nego je obitavalo i u ženskom tijelu kao stalnoj nepoznanici. Stoga je narodno vjerovanje, zazirući od ideje ženske slobode i samodostatnosti, predodžbi vilinski slobodnih žena, koje se ponegdje nazivaju samovile i samodive, pridalo negativno konotirana životinjska obilježja poput kopita ili smrada. Čini mi se da bi odgovor na pitanje na koji je način popularni pearcing - bušenje i ukrašavanje kože metalnim prstenovima na onim istim mjestima na kojima je čovjek bilježio svoje vlasništvo nad ukroćenim, udomaćenim životinjama - u vezi s težnjom današnjih djevojaka da osvoje nove prostore slobode izvan nametnutih ideala ženske ljepote i ženske sudbine, vrijedilo potražiti i na ovom tragu.

Stalni antagonizam između predodžbi o suosjećajnoj i plemenitoj ženskoj duši te subverzivnom krajoliku ženskoga tijela ogledao se i u vjerovanjima da vile ubojnice i ukopnice mogu biti saveznice i zaštitnice odabranih junaka kao i ljute osvetnice, čudotvorne iscjeliteljice smrtnih rana kao i pogrebnice. Mitolog Natko Nodilo smatrao je da nam je kao istraživačima najvažnije da, citiram, »saznamo, zašto vile (ukopnice) razbojište obilaze i staraju se, kako bi pali junaci svi došli do sahrane svoje, do dičnog pokopa. S vilama, oko toga nastajava i sam višnji bog«. I suvremene žene iznose na svojim leđima većinu napora oko sanacije ratnih šteta i duhovnih pozljeda te održavaju vječnu vatru na grobovima palih boraca. Pri čemu se nekoć tajanstvena i odlučujuća uloga sveznajuće vile u usmjeravanju hirovite ratne (a zatim i političke) sudbine ili prema pobjedi ili prema slavnoj smrti danas pretvorila u sporednu ulogu susretljive hostese koja vodi junaka (neodlučna birača) do željena cilja. Kao u Thompsonovoj pjesmi Iza devet gora, citiram, »nemoj ići lijevo na križanju staze / tu ne ide niko svi se zvjeri paze / nego ajde desno do velike stijene / gorske će te vile poslati do mene«.

Od Amazonki do Madonne

Kontroverze oko mitskog, simboličnog i društvenog kapitala onih žena koje posežu za oružjem, sumjerljive su s raspravom što ju je izazvao Madonnin spot pjesme American Life. Njime je popularna pjevačica htjela poslati antiratnu, dijelom i antiameričku, poruku, ali je dvosmisleno igrala na kartu posvemašnje zapadnjačke fascinacije militantnom kulturom - od filmskih apologija nasilju do vojničkih odjevnih predmeta i ukrasa. Prisutnost oružja i/ili uniforme u prezentaciji žene kao seksualnog simbola koji izaziva divljenje, ali i strah, neovisan je o ideološkim mijenama i društvenim sustavima i možemo ga pratiti od prvih umjetničkih prikaza Amazonki, Judite i Ivane Orleanske, od uniformiranih pin-up modela tijekom Drugoga svjetskog rata, sve do nove kiborgizirane erotike futurističkih ratnica poput Xenae i Lare Croft. Kako nas uče mitske priče, nema bitne razlike između sposobnosti i predanosti divljih mladih ratnika i ratnica-djevica na bojnom polju, razlika nastaje trenutkom njihova stupanja u regulirani svijet punoljetnih i odgovornih građana kad se žene suočavaju s jasnim ograničenjima i zabranama jer je njihova društvena zadaća da rađaju i odgajaju nove odgovorne građane, dok je uloga muškaraca da organiziraju sustav njihove obrane i zaštite.

Izdanci takva patrijarhalnog svjetonazora još i danas prate suprotstavljene stavove o statusu žena kao profesionalnih vojnika. Sve veći udio vojnikinja u zapadnim armijama po mnogim je analitičarima znak gubitka važnosti vojno-obrambenog sektora u tim društvima. I dok se prisutnost žena i u tom društvenom polju smatra prirodnom posljedicom njihove socioekonomske emancipacije, mnogi osuđuju žene koje na različite načine posežu za oružjem u ostatku svijeta. Riječ je o samo još jednom primjeru zapadnjačkoga shizofrenog razumijevanja judeo-kršćanske civilizacije i prisvajanja apsolutne moralne legitimnosti. O primjeru iskošena pogleda na vlastitu povijest i predaje u kojima se ne spominju brojne žene koje su sudjelovale i često prednjačile u europskim vjerskim herezama, seljačkim bunama, radničkim štrajkovima, studentskim, ekološkim i pacifističkim pokretima, te u terorističkim skupinama kao što su talijanske Crvene brigade i njemački Bader-Meinhoff. Jer na kraju krajeva, ideja rodne jednakopravnosti i ženske slobode te ideja građanske slobode dvije su usporedne priče koje se susreću tek u 20. stoljeću. I to samo u onom bogatijem dijelu svijeta koji se voli zvati demokratskim i koji si uzima za pravo da jedan oblik nasilja naziva regularnim, opravdanim i interventnim, dok sve druge otpisuje kao terorističke, anarhističke ili fanatične jer unose ženski princip nereda, nepredvidljivosti i takozvane prekomjerne stvarnosti u međunarodne odnose.

Renata Jambrešić Kirin

* Ogled pročitan u emisiji Trećega programa HR-a »Riječ, riječi« 1. siječnja 2004.