Autobiografsko, metafilm i poezija

Autobiografsko, metafilm i poezija

Osim što piše scenarije i režira, Makhmalbaf je i montažer svojih filmova s dobrim osjećajem za filmski ritam i tajming. Njegova ostvarenja traju relativno kratko, dovoljno za izlaganje zaokružene priče, a da pritom ne zaglibi u samodovoljnom artističkom pretjerivanju

Prikazivanje filmova Mohsena Makhmalbafa, uz Abbasa Kiarostamija svakako najistaknutije i najvažnije osobnosti suvremene iranske kinematografije, ide u vrhunac ovogodišnje ponude HRT-a. Riječ je o potezu ravnu prošlogodišnjem predstavljanju opusa također iznimno važna japanskoga redatelja Takeshija Kitana. Pritom je prikazano pet filmova nastalih tijekom devedesetih, kreativnoga razdoblja u kojem je Makhmalbaf već uživao zavidnu međunarodnu slavu. Omnibus Vrijeme ljubavi (1990), ujedno najraniji film iz ciklusa, obrađuje motive zabranjene ljubavi i nevjere u tri filmske epizode u kojima se pojavljuju isti glumci, samo što nastupaju u različitim ulogama. Budući da prve dvije epizode završavaju ubojstvom, a posljednja rezultira sporazumnim prihvaćanjem preljubničke situacije, cjelinom vladaju tragični tonovi. Redatelj fatalističkim svjetonazorom razrađuje neizbježnost međuljudskih emocionalnih odnosa, što je u doba premijere izazvalo protest iranskih političkih i vjerskih krugova.

Film u filmu

Sljedeća dva filma slična su u poigravanju autobiografskim i metafilmskim sastavnicama. Dokumentarac Salaam Cinema (1994) prati audiciju na kojoj Mohsen Makhmalbaf (nastupa u ulozi redatelja) energično razgovara s kandidatima pretvarajući se da bira glumce za sljedeći filmski projekt. Makhmalbaf također glumi sebe u igranom filmu Kruh i cvijet (1996), a tamo namjerava snimiti film o stvarnom događaju iz svoje nemirne mladosti, kad je nožem ozlijedio policajca u doba šahova režima. U oba slučaja imamo elemente filma u filmu, ali i profinjene minijature o tome kako običan iranski čovjek (najčešće zainteresiran za glumačku ulogu) doživljava filmsku umjetnost. Promatrajući svijet kroz prizmu malih ljudi nailazimo na iskreno oduševljenje holivudskim filmovima i glumcima, kao i intelektualno poticajna zapažanja o tankoj granici koja dijeli zbilju od filmske umjetnosti.

Posljednja dva filma najneposrednije ukazuju na Makhmalbafove sklonosti poetskim filmskim ugođajima. Gabbeh (1996) se bavi patnjama mlade nomatkinje, koju strogi otac onemogućuje u romantičnoj vezi s odabranikom, dok lirska drama Tišina (1998), koja je zbog političkih problema snimana u Tadžikistanu, govori o slijepu dječaku koji sebe i majku prehranjuje ugađajući žičana glazbala. Za razliku od prije spomenutih filmova, u kojima se koristi složenijim narativnim strukturama (više priča s istim motivom, cikličko kretanje), Makhmalbaf se ovdje priklanja linearnoj naraciji. Pritom u fabularno tkivo ubacuje etnografske i folklorne elemente, kao i poetsko poigravanje vizualnim i zvučnim sastavnicama (posebno učinkovito u Tišini zbog tjelesnoga hendikepa glavnoga lika), zaokružujući filmsku cjelinu osebujna ugođaja.

Osim što piše scenarije i režira, Makhmalbaf je i montažer svojih filmova s dobrim osjećajem za filmski ritam i tajming. Njegova ostvarenja traju relativno kratko, uglavnom sat ili nešto više, što je posve dovoljno za izlaganje zaokružene priče, a da pritom ne zaglibi u samodovoljnom artističkom pretjerivanju. Gledalački je poticajno njegovo stilsko umijeće kojim etnografske i poetske ugođaje vješto usklađuje s ekonomičnom narativnom strukturom. Valjalo bi pogledati još Makhmalbafove rane filmove iz osamdesetih, kao i razvikani Kandahar (2001), ali i ovakav ciklus pruža mogućnost solidna upoznavanja s njegovim osebujnim filmskim opusom.

Elvis Lenić