20 kadrova / sek.

20 kadrova / sek.

Neponovljivost otiska, potom, istaknuta je primjenom više matrica na jednom grafičkom listu. Područje umjetnosti jasno saobraća s fiziološkom determiniranošću pogleda - jedan frame pogleda neponovljiv je kao i djelo koje ga simulira. Dubok otisak matrica na jednom papiru rezultira neponovljivošću kompozicije. Proces ide u beskonačnost; do uništenja matrica. Vrlo obična, ali snažna činjenica!

Tradicionalni medij kao područje istraživanja početak je razmišljanja o novom predstavljanju Kristine Restović u splitskom Salonu Galić. Izložba je rezultat višegodišnjeg izučavanja dimenzije pokreta i vremena na području tako ’statičkog’ medija kao što je grafika.

Kristina Restović (1973) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci 1997. godine. Magisterij grafike upisala je na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani. Grafičkim radovima sudjelovala je na brojnim svjetskim izložbama, među kojima valja izdvojiti 4. i 5. međunarodni grafički trijenale Kochi (1999. i 2001), u Japanu, odnosno 12. međunarodni grafički bijenale organiziran u Seulu, Koreja, 2002. godine. Zanimljivo je napomenuti kako je umjetnica, kao stipendistica čuvene Međunarodne škole specijalizirane za grafičku umjetnost - Il Bisonte, sudjelovala na prošlogodišnjem obilježavanju dvadeset godina djelovanja iste u prostorijama firentinske Galerije Uffizi.

Majica kao motiv?!

Posebno je zanimljivo samostalno predstavljanje umjetničina grafičkog ciklusa Za rujan, u prostorima Galerije umjetnina u Splitu, 2001. godine. U opisu tehnike izvedbe izloženih grafičkih listova Kristina nabraja vrlo zanimljiv amalgam sredstava: meki vosak, šećerna manira, akvatinta, bakropis, rulete, njihalica, suha igla na cinku. Predmeti kojima umjetnica manipulira, pri izvedbi grafičkih prizora, zadržavaju vlastite konotacije svakodnevne pojavnosti. No kontekst predmeta unutar otiska prikaza postaje drukčiji. On nosi osobno umjetničino iskustvo koje promatrač može posvojiti i pokušati projicirati na vlastite afinitete doživljaja. Predmeti gube opipljivost i postaju relikt, ili naprosto oznaka događaja. Kristinini prizori praćeni su stihovima Ane Šverko. Likovne predstave Kristine Restović i pisana riječ Ane Šverko začeti su unutar odnosa prisna prijateljstva, koje je bilo zanimljivo pratiti. Rezultat takva dijaloga bila je začudnost, koja je obilježila djela ciklusa.

I ovaj put umjetnica kao lajtmotiv uzima naočigled banalan, svakomu dostupan predmet - T-shirt. Poradi njegove svakodnevne uobičajenosti, takav bi predmet trebao biti nezanimljiv publici, te bi se posebna pozornost trebala usmjeriti na pokret i vrijeme. Ipak, pokoji sentimentalan interpretativni pomak biti će prisutan.

Perceptivni proces ono je što tematiziraju izloženi radovi (sedamdesetak!). Fiziološka determiniranost našega pogleda dopušta razlaganje dvadesetak kadrova u sekundi. Izloženi grafički listovi svojevrsni su vremenski frameovi koji zaustavljaju pogled, odnosno fiksiraju njegove segmente. Umjetnica izabire nekoliko ciklusa radova koji predstavljaju fragmente različitih sekundi pogleda. Novom izložbom grafičkih listova Kristina Restović razlaže, a potom izlaže, tek nekoliko sekundi pogleda - možda desetak! Vrijeme nužno da se tako secirani pogled doživi u galerijskom prostoru nerazmjerno je veliko u odnosu na njegovo stvarno trajanje. Perceptivni proces usporen je do krajnjih konzekvenci.

Matrice i simulacija pokreta

Nadalje, područje podsvjesnoga postaje drugom temom razmišljanja o novim umjetničinim grafikama. Kristina, razlažući pogled na način kojega inače ne osvještavamo tako često, jasno postavlja pitanje o sadržajima vizualne stvarnosti i njezine prijemčljivosti za naše oko. Jedno je sigurno - količina prikupljena balasta poprima goleme dimenzije. Podsvjesna razina gomila sadržaje input kojih ne možemo nadzirati, a koji su naporan dio svakodnevnoga vizualnog iskustva. Zastrašujuće postaje pitanje dugoročna učinka takvih, u osnovi, negativnih iskustava!

Neponovljivost otiska, potom, istaknuta je primjenom više matrica na jednom grafičkom listu. Područje umjetnosti jasno saobraća s fiziološkom determiniranošću pogleda - jedan frame pogleda neponovljiv je kao i djelo koje ga simulira. Dubok otisak matrica na jednom papiru rezultira neponovljivošću kompozicije. Proces ide u beskonačnost; do uništenja matrica. Vrlo obična, ali snažna činjenica!

Pomicanjem matrica umjetnica simulira pokret u suslijedu više grafika. To su pomaci kakvi se bilježe unutar stripovskoga prostora gdje kadrovi usporavaju pogled te se nižu u slijedu. Lagane prostorne cezure (valja naglasiti prostora Salona Galić!) razdvajaju događaje, dok zgusnuti postav djela naglašava pripadnost djela određenom ciklusu.

Otisak fragmenta realnoga svijeta u prostor uvijek identične pozadine (s vidljivim pomakom!), mijenjanje pozicije, odnosno aplikacije fragmenta/matrice, te potenciranje neidentičnosti otisaka, odnosno njihove originalnosti - ono je što izložene grafike čini posebno intrigantnima. Svaka grafika predstavlja upravo segment neponovljivosti kadra usporene percepcije - onog od dvadesetak njih koji čine kvantum našega pogleda u sekundi.

Znakovito je da izložba završava približavanjem nasumično odabrana predmeta - T-shirta. Krupni kadar koji pronalazi svoj analogon u filmskoj umjetnosti, poradi potenciranja sadržaja, i ovdje poprima sličnu funkciju. Eksploatirani predmet poprima svojstva imanentna čovjeku - primjerice gestikulaciju. Iz banalna predmeta izdvajaju se metalikovi komponirani na način da se naprosto belje. Istodobnost više slika već su tematizirali svojim programima i djelima nadrealisti. Slutnja Dalijevih postavki o procesu mnogostruke, odnosno paranoičke slike, naznačena je i u posljednjim izlošcima Kristine Restović.

Dalibor Prančević