Zrenje i zeniti

Zrenje i zeniti

Poznato je da gospođa Gotovac zna kako privući (medijsku) pažnju, ali sada kad je sezona završena možemo ustvrditi da je u Rijeci uglavnom uspjela i na umjetničkom planu

Proteklu je kazališnu sezonu u Rijeci obilježio dolazak nove intendantice Mani Gotovac. Nakon previranja koja je izazvala u Splitu sve su oči bile uperene u Rijeku. Kao rijetko kada dosad, premijere Hrvatske drame pohodio je velik broj ljudi iz Zagreba. Poznato je da gospođa Gotovac zna kako privući (medijsku) pažnju, ali sada kad je sezona završena možemo ustvrditi da je u Rijeci uglavnom uspjela i na umjetničkom planu.

Scenski biseri

Ta se tvrdnja napose odnosi na jednu predstavu velike scene koja oslobađa strastvenu esenciju Mediterana (Filumena Marturano) i jednu off-produkciju (Jazz). De Filippova Filumena Marturano u režiji jednoga od najvažnijih srpskih redatelja mlađe generacije Jagoša Markovića izazvala je mnogo oprečnih reakcija, osvojila nekoliko nagrada (Ksenija Prohaska i Alen Liverić na Marulićevim danima; Alen Liverić i predstava u cjelini na Danima satire) te temperamentnim nastupima glumaca, naglašenom glazbom i razigranim fizičkim teatrom uspješno uspjela sjediniti visoke umjetničke dosege s komercijalnim ukusom većine gledatelja, što je pravi pogodak za predstavu velike scene HNK. Uz Prohasku i Liverića, koji ove sezone doživljava glumačko zrenje i dosadašnji zenit, osobito se istaknula Edita Karađole, koja je od epizodne uloge istkala autentični scenski biser, a pravo je postmoderno jezično majstorstvo načinio prevoditelj Daniel Načinović smućkavši takozvani čakavsko-napolitanski internacionalni koktel.

Najnovija premijera, kojom Gotovac nastavlja predstavljanje suvremenih domaćih dramskih tekstova - Jazz Filipa Šovagovića u režiji Ivice Buljana - predstava je izazito urbana, alternativnijeg senzibiliteta, no s obzirom da o njoj pišem upravo u ovom broju »Vijenca«, u ovom tekstu samo toliko. Važno je, međutim, naglasiti da je Jazz izveden u okviru festivala Riječke ljetne noći, koji je pokrenula Mani Gotovac, oživivši rijetko rabljene prostore grada, čime je omogućila Rijeci da ne bude jedan od rijetkih gradova uz more čiji kulturni život ljeti posve usahne. Uz, po mom mišljenju, vrlo uspio i suvremeno mišljen Jazz, koji je, kao i Filumena Marturano, izazvao posve oprečne reakcije gledatelja, u okviru Riječkih ljetnih noći izvedena je i Prijevara Harolda Pintera u režiji debitanta Marina Lukanovića. Korektno odrađena predstava u stilu bulevarskoga kazališta, čiji je vrhunac Galiano Pahor, koji u posljednje vrijeme oduševljava mogućnošću raznolikih preobrazbi. No, Prijevara teatarski ne uzbuđuje, nego je zbog svoje jednostavnosti ponajprije pogodna kao pitka putujuća predstava.

Severinin uspjeh

Na velikoj su sceni u Hrvatskoj drami postavljena još dva naslova - nakon mnogo godina vidjeli smo Gervaisovu Karolinu Riječku, no mišljenu na posve nov način, kao i klasika dramske književnosti - Shakespeareova Hamleta. Najviše medijske prašine uzburkala je prva premijera u sezoni - Karolina Riječka sa Severinom u naslovnoj ulozi. Mnogi su apriori negodovali zbog angažmana pop-zvijezde u kazalištu, mnogi su tu odluku podupirali kao komercijalno isplativu. Pokazalo se da je Severina posve solidno odradila ne samo pjevačke nego i glumačke dionice, no zakazao je redatelj Lary Zappia koji je, doduše, zanimljivo osmislio dramaturšku obradu Gervaisove komedije, spojivši je s Marulićevom i Barkerovom Juditom, no njegovo je prepoznatljivo poigravanje kičem i melodramom inače obilježeno duhovitim, ironijskim odmakom, iskliznulo u objekt svoje igre - u isprazni estradni kič.

Shakespeareov Hamlet u režiji Krešimira Dolenčića polovično je ostvarenje ogrezlo u izvanjskoj dopadljivosti. Namjera da predstava progovori o današnjoj izgubljenoj generaciji poratnoga vremena uočljiva je jedino u sveprisutnoj atmosferi letargije, a u predstavi nije zaživjelo ni danas učestalo nastojanje da se klasici demistificiraju i ogole od svih koncepata i ideologija da bi do izražaja došle malim ljudima bliske emocije dramskih lica.

Zastarjela poetika talijanske drame

U Talijanskoj drami, barem što se repertoara tiče, zasad ništa novo - i dalje u njezinim predstavama dominira mrtvo kazalište zastarjele poetike. Mnogo je više pozornosti privukao sukob Mani Gotovac i donedavna ravnatelja Talijanske drame Sandra Damianija, negoli premijerni naslovi: Kren, otok svinja suvremenoga talijanskog dramatičara Francesca Randazza, čiju katastrofalnu režiju potpisuje Giuseppe Liotta; Veglianiev roman Proces Voloskom u dramatizaciji Gianfranca Sodomaca i režiji Nina Mangana; te u ovoj sezoni najuspješnija, no još redateljski neinventivna i glumački konvencionalno maniristička Ruzanteova La Vaccaria, kojoj je nedostajalo nužne ludičke zaigranosti. Iako redatelj Gianfranco de Bosio iza sebe ima uspješnu i dugu karijeru, te je jedan od najboljih poznavatelja Ruzantea, predstava je dokaz da svi ti atributi ne moraju rezultirati u današnjem teatru relevantnim scenskim uprizorenjem.

Uz repertoar HNK Ivana pl. Zajca Riječani su mogli vidjeti i dvije predstave već provjerenih profesionalnih off-teatara i skupina - Sartreovu dramu Iza zatvorenih vrata HKD Teatra i Kino predstavu TRAFIK-a (u koprodukciji s Teatrom Exit iz Zagreba). Slovenski je redatelj Rene Maurin, zajedno sa sjajnom glumačkom ekipom kojom je dominirala Olivera Baljak, uspio scenski oživjeti prilično suhoparnu dramu ideje, promijenivši Sartreovu temeljnu misao, »Pakao su ljudi oko nas«, u - »Pakao smo mi«. Maurinu je sa Sartreom uspjelo ono što je Dolenčić nastojao postići u Hamletu - progovoriti o dramskim likovima ne kao o idejama, nego kao o nama bliskim ljudima od krvi i mesa. Naturalistički, emotivan i žestok stil glume, potenciran uskim prostorom igre unutar staklenoga kubusa, toj je drami ideje pridao prijeko potrebnu scensku ravnotežu. Treća i zasad posljednja predstava TRAFIK-a u režiji Žaka Valente njihovo je najslabije scensko dostignuće, kojim prvi put prevladava filmski detaljizirana realistička verbalna gluma, no i dalje se odlikuje njihovim prepoznatljivim urbanim senzibilitetom i minimalizmom.

Tajana Gašparović