Žice u glavi

Žice u glavi

Imre Kertész, Likvidacija, prev. Xenia Detoni, Fraktura, Zaprešić, 2004.

Bespoštedna marketinška borba za osvajanje suvremenih čitatelja nedvojbeno je odnijela i svoje žrtve. Nekada dobitnici jedne od najuglednijih književnih nagrada, danas su nobelovci, tako, uglavnom predmet različitih društveno-političkih aluzija te ih se najčešće časti pridjevima poput dosadni i nerazumljivi. Iako se najnoviji literarni laureati svake godine obvezno pojave u domaćim izlozima, nitko više ne računa ozbiljnije na njihov znatni uspjeh u čitatelja. Godine 2002. Nobela za književnost zaslužio je Mađar Imre Kertész. Nakon prašine podignute oko borbe hrvatskih izdavača za otkup prava na njegove naslove te jake marketinške kampanje Kertészu je uspjelo postati jedan od rijetkih nobelovaca u posljednjih desetak godina koji je svojim djelima uspio izazvati nešto veći odaziv domaćega čitateljstva. Iz njegove tetralogije o holokaustu na hrvatskom su dosad objavljena dva romana - prvi i najpoznatiji, Čovjek bez sudbine, te posljednji iz kvarteta, Likvidacija.

Auschwitz devedesetih

Taj prvi roman Kertésza je i proslavio u svijetu, doduše sa zakašnjenjem od tridesetak godina, jer je mađarski original objavljen još davne 1975. Kombinacijom realističnosti bez velike patetike te duhovitosti bez pretjerivanja, Kertész je sa Čovjekom bez sudbine danas već pomalo otrcanoj i odveć isticanoj temi židovskog stradanja u Drugom svjetskom ratu nedvojbeno uspio vratiti svojevrsno dostojanstvo. Iako ne uvijek toliko direktno, holokaust je i nakon ovoga romana ostao Kertészova glavna književna preokupacija. Radnja Likvidacije se, prema riječima sama pripovjedača, događa više od pedeset godina nakon Drugoga svjetskog rata, u rano proljeće 1999, no jedan od bitnih likova i posljednjega Kertészova djela jedan je njemački koncentracijski logor - Auschwitz.

Uvodni junak Keseru upravo lista dramski rukopis - komediju u tri čina naslovljenu Likvidacija. Uskoro postaje jasno da je spomenuti rukopis tek književna interpretacija stvarnih događaja od prije devet godina, a jedan je od glavnih likova je i sam Keseru. Štoviše, Keseru otkriva da je zapis njegova mrtvog prijatelja pun ostvarenih predviđanja i prizora gotovo doslovno ponovljenih i poslije, u stvarnom životu likova. Kao i u drami, likove i u zbilji povezuje zajednička prošlost te profesionalna filozofsko-književna orijentacija. Naime, Keseru je urednik u državnoj nakladičkoj kući; Obláth je sveučilišni profesor; Kürti je, pak, sociolog koji piše veliku monografiju o nesuvremenoj svijesti u Mađarskoj; Sára je njegova žena i posljednja ljubavnica nekada najveće face iz te prijateljske grupice, a sada mrtvoga pisca spomenutoga dramskog komada - B.-a.

Sramota je živjeti

Budući da već na samu početku Kertész objavljuje da je B. počinio samoubojstvo, glavnina romana sada pokušava razjasniti motive koji su ga nagnali na taj čin, odnosno postupno izložiti njegov život. Onaj koji se prihvatio toga prilično nezahvalna istraživačkog zadatka jest Keseru. Nakon što je pregledao sačuvanu B.-ovu književnu ostavštinu postaje mu jasno da u hrpici rukopisa nedostaje jedan, po njemu, ključni roman. Pomalo nezdrava preokupacija da ga pronađe odvodi Keserua do njegove bivše ljubavnice i B.-ove bivše žene - Judit te pokreće klupko međusobnih priznanja i razotkrivanja. Iako to možda zvuči poput sažetka nekog krimića, već nakon prvih nekoliko stranica jasno je da Kertésza B.-ovi motivi i život te njegove veze s drugim likovima zanimaju ponajprije u svjetlu Auschwitza. Naime, iako je rođen u tom zloglasnom logoru kao židovsko dijete, B. je nekim čudom uspio preživjeti. No, taj teret preživjeloga prati ga cijeloga života formirajući njegov, s vremenom sve (auto)destruktivniji stav prema životu i ljudima. Zbog toga što je, napose u drugom dijelu knjige, snažno naglašen upravo taj problem života s Auschwitzom, neki drugi, zanimljiviji aspekti romana nisu uspjeli dovoljno doći do izražaja. Naime, Likvidacija u osnovi donosi nekoliko vrlo dojmljivih priča o ljubavi i prijateljstvu. Lišene popratne povijesno-moralizatorske uloge koju im je Kertész nametnuo, te bi priče definitivno bile mnogo jednostavnije, ljudskije i manje obvezujuće. Također, Keseruov zanimljiv, ali i nežidovski život, na mnogo razina povezan s B.-ovim, stavljen je pomalo u drugi plan. Njegova unutrašnja otkrića i dvojbe, tako, služe ponajprije kao sredstva za izražavanje stajališta o židovskim patnjama ili za otvaranje drugih likova.

Poruka važnija od priče

Očita je Kertészova namjera da romanom završi svoju tetralogiju o holokaustu. Nažalost, toj je svrsi djelomično žrtvovao samu priču te nije uspio izbjeći i neke zamke klišeja i patetike (pjesma o životu nakon koncentracijskoga logora, izjave poput Ne znamo što znači biti Židovom...). No, roman nikako nije tek još jedna nobelovski isforsirana opomena čovječanstvu. Ako se zanemari površinski moralizatorski sloj i zagrebe dublje u osjećaje i sudbine tzv. sporednih likova, prostorno i vremenski možda nešto više udaljenih od električnih žica Auschwitza, ali zato bližih suvremenim čitateljima, Likvidacija donekle opravdava Kertészovu književnu kvalitetu. Ipak, za ljetnu nadoknadu propuštenih klasika, njegov Čovjek bez sudbine sigurnija je investicija.

Jelena Gluhak