Vjeverica od lješnjaka

Vjeverica od lješnjaka

André Breton, Luda ljubav, prev. Višnja Machiedo, Adamić, Rijeka 2004.

Luda ljubav jedna je od onih knjiga koja se čita s olovkom u ruci te koja, dok se čita, zahtijeva da je ne napuštamo. Kada i na trenutak iz nje izađemo, doživljavamo onaj čudni i nepremostivi jaz - između dva potpuno odvojena, a tako bliska svijeta: kao da u životu više nema ljubavi i kao da u ljubavi više nema života. Koliko istine podupire današnjica ovako tamnim premisama?! Ali premise i konkluzije logike i ova ljubav u biti nisu nikako povezane, posebno kada je riječ o Bretonovoj ludoj ljubavi, ne o koncepciji, ne o postavci, nego o njoj samoj - njom samom, kako on to ovdje čini. Naime, knjiga je ispis njegova iskustva u ljubavi prema njegovoj drugoj ženi, Jacqueline Lamba, a završni je dio knjige posvećen njihovoj kćeri Aube (Zora).

Intima Bretonova rukopisa traži da joj se vratimo onako kako smo je ostavili, usredotočeni na pojedinost, na ideju - početno čak i mislimo da je ovo knjiga ideje, ali ona je mnogo više od toga za onoga tko je zna čitati. Jer pri samu čitanju isprepleću se slojevi koje rasprostire osobnost, početno barem dualna, utopljena jedna u drugu: prva je stil unutar rubne vrste koji se iz Bretonova pera kreira, a druga je osobnost koju prevodeći ga unutrašnjom vatrom uspostavlja Višnja Machiedo, reći ću, istim jezikom intime, uspostavljajući tu vodenu struju produhovljene zaigranosti lješnjakovjeverice, tu sposobnost skakutanja čak na trenutke neprohodnim puteljcima koje će probuditi neprobuđeno, kada se labirintalno vrludanje Bretonovom rečenicom osvijesti i osvijetli plamenom najžešće vatre ljubavi o kojoj je riječ, kada taj eros u pisanju pronađe svoj kulminativni sklad samosagledavanja.

Veličanstveno čekanje

A Višnja Machiedo pravi je plesač strogosti književnoga prevođenja, u ovom trenutku upravo je riječ o kulminaciji metajezičnoj, premda je prevođenje u nas potpuno zanemaren, čak obezvrijeđen posao. Naime, prevoditi Ludu ljubav znači istodobno biti discipliniran i anarhičan, provesti paralelnu nit meda i leda, rekla bi Višnja Machiedo, ne prebivati samo u kôdu francuskoga jezika, nego mnogo teže - u kôdu žanra koji nam šarmantni nadrealist intimist podaruje, slijediti ga rubom oblika koji će sama u predgovoru imenovati osmozom esejističkog diskursa i duge prozne poeme. Ali najvažnije je reći da Breton tom igrom rubovima književnih oblika, eseja i priče, putopisa, proze, čak raščlambe i analize, zapravo dodiruje esencijalne rubove umjetnosti - i čini se da nikada ne padne preko tog ruba, čak i ne poželi - jer riječ je o čovjeku koji iznad svega tako dobro zna čekati, pritajiti se, vrebati misao i njezin ispis nagomilan strpljivošću. Breton kaže: Volio bih da moj život ne ostavi za sobom drugi mrmor osim mrmora vrebačeve pjesme, pjesme da bi se zavaralo čekanje. Neovisno o tome što se događa, ne događa, upravo je čekanje veličanstveno. Istu tu strpljivost ima njegov transpozicijski medij, a ne treba zaboraviti ni kontekste - književno i teorijsko znanje Višnje Machiedo, toliku uronjenost u francusko literarno okružje, ne samo nadrealizma, nego literarnosti, visokih kriterija umjetničkog pisma. Pokazuju to dvije knjige prijevoda i eseja o francuskim nadrealistima, kakve nemaju ni Francuzi (Francuski nadrealizam u izdanju Konzora 2002, antologija francuske poezije 18 izazova, brojni prijevodi francuskih pjesnika, samostalni eseji, novootkriveni Baudelaire: Moje razgolićeno srce...).

Takvo poznavanje i prevoditeljici otvara mogućnost igre - ona korača istodobno objema obalama Michauove rijeke koja protječe između izvornika i prijevoda, kako sama kaže u eseju o prevođenju, dajući nam drugi izvornik: kao da čitamo Ludu ljubav Višnje Machiedo neotetu Bretonu, jer ona je ionako prebivala u njegovoj svijesti, ruci, olovci, oku, dualnosti slike. A za Bretona sve je slika, slika sličnosti, podudarnosti, poput ogledalaca u kojima se zbivaju sinkroniciteti umjetnosti i života, sanjarenja i zbilje. Smještena u to zrcalo prevoditeljica čudesnom magijom riječi koje same u tekstu nadrealistički vode ljubav deskribira Bretonove slučajnosti, znajući da je ovdje riječ o estetskim pojavnostima koje se preklapaju, dodiruju, naznačuju onako kako je nadrealizam magnetizirao osjetilnost prema svakoj jakoj i banalnoj čudnovatosti, prvo neprimjetnoj, a ubrzo potom eksplozivnoj za srce i dušu, čarobnoj. Bretonova Luda ljubav bljesak je toga magneta, on se usuđuje ispisati osjetilnost čudnovatosti ljubavi koja samoj zbilji upisuje tajanstvenu dimenziju.

Zadovoljstvo u tekstu

Moram priznati da mi je na trenutak pala na pamet nadrealistička pomisao. Naime, kako se zadovoljstvo u prevođenju preklapa sa zadovoljstvom u čitanju (poznato Barthesovo zadovoljstvo u tekstu), od riječi preko rečenice, diskursa do oblika, to zadovoljstvo nije neopisivo, dapače to je uživanje u sličnosti koja se u tekstu prepoznaje kao vlastito, u toj dvojnoj magiji razmjene putenog i cerebralnog, tvarnog i duhovnog, a tako je i u ovom prevođenju riječ o tajnoj razmjeni tvarnog i duhovnog, putenog i cerebralnog. Kako bi Višnja Machiedo od rane mladosti često tajanstveno nestajala iz Zagreba, a poslije oduševljeno spominjala špilje Montpelliera te opisivala kruženje među zidovima bjelutka, kada srce na trenutak prestaje kucati pred prizorom onog divovskog mineralnog ogrtača čiji će bogati nabori vječno prkositi slikarstvu, baš taj grčeviti ogrtač sačinjen od jednog jedinog crvenog perca (pod svjetlom reflektora - detalj - slika - zbilja) dao mi je misliti da je ona možda u Parizu prebivala pod drugim imenom - a ne bi me začudilo da je to ime bilo Jacqueline Lamba. Jer, Vrijeme - to je ionako povučena vječnost, rekao je Cocteau. A Breton nas poučava savršeno jednostavno:

Život je polagan i čovjek se uopće ne zna s njim igrati..

Podupirem svoju ludističku misao Bretonovom misli: Neoprezno razgolićenje programira u ljubavi i samo ono mjesto gdje se tkaju snovi.

Breton se igra premještanjima prostora, pokazuje kako se priroda podređuje ili nadređuje osjetilnim stanjima i samu prirodu vodi do kulminacije podržanu ili pak podraženu iznenadnim prepuštanjem čistoj, kristalnoj pjesmi u prozi. Ljubav o kojoj on govori nije samo pozivanje na osjetilna stanja ili ideju jedine ljubavi usporedno s njezinim poricanjem u sadašnjem društvenom okviru, tajna te ljubavi krije se u intuitivnom, u sumnji, u rubu, u napuštanju uobičajenih logičkih putova, u nadi i povjerenju u sebe, u razbijanju one svjetlosne patnje kada ljudi misle da je ljubav svagda iza njih (u svjetlosnoj patnji), na kraju krajeva pronalazi je u poeziji, u riječima koje Breton ispisuje istom žudnjom, npr. nezamjetnu i sitnu riječ uvijek koja odjednom naraste do neslućene semantike: to što sam volio, bez obzira jesam li to sačuvao ili ne, voljet ću uvijek... - a u kontekstu hrvatske poezije odmah smo odvedeni asocijacijom do kristalno čiste Dragojevićeve pjesme, stiha: Ali jednog dana: bijelo, bijelo, uvijek, sve oduvijek - liječit ćemo se prostorima.

Izlijevanje tkanja ljubavi

Ono što jest začudno i što ovu knjigu čini, po mom mišljenju, snažnijom i od samog Manifesta nadrealizma i od Nadje (njegova Nadja sasvim je nešto drugo, ali može se shvatiti i kao uvođenje u Ludu ljubav; to je knjiga lutanja, ulica, kavana, susreta, hipersenzibilnosti, ali i hipertenzije prepoznatog ženstva od strane sličnog senzibiliteta nadrealističke jezgre), dakle ono što Ludu ljubav čini začudnom i literarnosnom, jest kompozicija teksta - knjige, u čijem pretplanu je moguća jungovska, unutrašnja, sižejna struktura, tropistička, koju Breton provodi toliko poetski, da se cijela priprema oko tkanja lude ljubavi odjednom izlije u pjesmu, u prozni hod poezijom, izgovaranje poezijom. Taj pretplan izveden je u sedam komponenti.

Prvi je pronalaženje ključa, kada ključevi situacija uspostavljaju estetičke temelje i samu provodnicu-progodnicu čitave knjige - ljepota će biti grčevita ili je neće biti, te kada se eros u umjetničkom doživljaju prenosi na plan ljubavi i života. Drugi je susret koji se zamišlja, ali i uistinu postvaruje (analogna je slika Vjeverice koja drži zeleni lješnjak), te naglo i neobuzdano počinje krčiti guštare nesvjesnog. Treći je dio žudnja, žudnja koja vrluda u pred-svjesnim vodama, da ih privede svjesnoj spoznaji, žeđ lutanja ususret svemu, mrmor pjesme lovca - vrebača. Četvrti, središnji dio je sama poetička jezgra, Suncokret, pjesma koja se preslaguje u vrtložnoj spoznaji da je ta ljubav već bila ne samo naslućena nego i prorokovana pjesmom automatskog pisma, i tada se sve počinje slijevati u sliku suncokreta - datirana noć provedena sa ženom postaje Suncokretova noć, Suncokret je zbiljno toranj Saint Jacques iz kojeg naprosto izbijaju fumarole poezije (riječ fumarole prvi put nalazim prijevodno kod Višnje Machiedo - to su struje vruće vodene pare koja suklja iz vulkanskih kratera). Peti dio je onaj o kojem uopće ne bi trebalo govoriti, jer su u pitanju osjetnice. Ali ovdje se na teorijsko-klasifikacijskom planu događa malo čudo, kada se razni oblici diskursa - esejizam, prozno ispisane deskripcije koje vode pripovjednu nit, analiza vlastite pjesme ranije ispisane automatskim pismom, tumačenja, opisi predmeta Giacomettija, Picassove slike - matamorfoziraju u pjesnički kristal kojem Breton vječno žudi, ili još jasnije, tekst poprima svojstva tog kristala ili dragog kamenja koji razbijeni u nepravilne oblike i komadiće imaju snagu proizvesti nove emocije i želje u duši (ne samo tijelu!), kada princip oživljenog i produhovljenog primjenjujemo u životu, a da toga i nismo svjesni, kao kad biljke, mijenjajući korijenje, čisteći i sakupljajući sokove, mijenjaju i duhove, nužno pokazuju znakove života. Naime, taj peti dio jest propadalište u neizmjernost ljubavi - u ludilo apsolutne prisutnosti, u neizmjernost sanjarenja, kada je sama svijest u naponu vlastitog nadrastanja, uzdizanja, jer osjećamo se uzdignutima do dostojanstva bića koje se divi, čudi, ponovno postaje. Ovdje pjesništvo potpuno nadilazi psihoanalizu, od sna ono se uvijek pretvori u sanjarenje koje u rukopisu nagomila svemir oko jedne osobe: Budući si jedinstvena, ti ne možeš a da ne budeš za mene uvijek jedna druga, jedna druga ti. Kroz raznovrsnost onih nepojmljivih cvjetova, tamo dolje, ljubim zapravo tebe, koja se mijenjaš, u crvenoj košulji, golu, u sivoj košulji.

Postavljen u perspektivu vrijednosti intimnog, Breton lovi beskonačnu dimenziju, ulazi u sam čin otvaranja prepoznatog znaka - pretinca duhovne škrinjice. Jer kod njega imaginacija izoštrava osjetila, za njega je komad pokućstva ili predmet izrađen s ljubavlju (npr. pepeljara, žlica, stolni kipić) onaj koji ima svoje unutarnje perspektive koje ne samo da se neprestano izmjenjuju sa sanjarenjem nego jesu i sastavni dio života. Njegova imaginarna pozornost priprema naša osjetila na trenutnost, na sitni detalj, u jednom trenutku Breton kaže kako mu je pikova dama ljepša od herc kraljice - nešto što je samo po sebi možda blesasto, ali nekima i odmah samo po sebi jasno (mnogima ipak nije), nekima je inače npr. boja ljubavi plava, drugima je crvena, nekima je šimićevska, drugima je valentinovska, zajednička, plamena, crvena, srčana. Ali ovdje nije riječ samo o osobnom - tebi je, meni je, ovdje je riječ i o općeljudskom (samo kad bih to još znala i objasniti). Mogu reći ljubav nije to što jest, nego ono što mi mislimo da jest, poput nedefiniranoga književnog oblika. A luda je ljubav zapravo ona koja pokazuje znakove života, jer i u životu takve ljubavi ima, a i u ljubavi ima takva života!!

Taj čudesni peti dio, iz kojeg najradije i ne bih dalje, mogli bismo imenovati dolina Orotave, kada Breton više i ne piše, kada njega piše Vrh Teide ili se u riječi preobraća Picassova slika djevojke, to je, reći će u predgovoru Višnja Machiedo, najezda duha na put, na jednostavnu igru, reći će Breton - dodirom samo jednom grančicom osjetnice zadrhtala je izvan nas kao i u nama čitava livada. Bretonova intelektualna perspektiva, međustanje koje priziva iz Tibetanske knjige mrtvih, tjelesna i fizička objektivnost i prisutnost tijela prožete krajnjom duhovnošću, kada se iz prethodna četiri dijela produžuju sve naznake - ali sada izrečene lirskim ponašanjem. Tako se ključevi situacija prvoga dijela pretapaju sa slikom upozorenja, kada grčevita ljepota postaje posebno stanje pjesničke pobude, stanje savršene prijemljivosti koja ne doživljavaju nikakava opadanja kroz vrijeme, poetski izrečeno: Čuvati se mladića koji prolaze cestama zajedno s večernjim vjetrom i krilatom prašinom...

Pismo u bijelo

Iz drugoga dijela susret - kao nužan postaje slučajan, a slučajno postaje svrhovito, nezavisno u uzročnosti, kada i žudnja (trećeg dijela) postaje jedina opruga svijeta, neumoljivost koju čovjek mora spoznati, biti u unutrašnjosti oblaka, u neslučajnim oblicima, proročanskim, kada Suncokret iz četvrtoga dijela postaje predmet koji se podudara s fantazijom, te se u petom dijelu uspostavi kao tvrdoća, čvrstina, pravilnost, blistavilo kristala. Peti dio Lude ljubavi čista je poezija, pjesma u prozi, to je ono nadrealističko geometrijsko mjesto ljubavi i pobune, prizivanje misli koje povezuju stvari u poretku koji priziva misterij. U Bretonovu nadrealizmu ontološko utemeljenje na isti način imaju ljubav i poezija, tako se stvari brane i preko granica njihove obranjivosti:

Uzmi moj život, divna goro Teide, okreći pod tim rukama koje isijavaju sve moje strane i prikazuj ih blještavima. Ne želim sačinjavati s tobom doli samo jedno biće od tvojeg tijela, od puti meduza, samo jedno biće koje jest meduza mora žudnje. Nebeska usta a istodobno ždrijelo podzemnog svijeta, više te volim ovako zagonetnom, ovako kadrom uzdizati u nebesa prirodnu ljepotu i sve progutati.

Šesti dio razorna je energija same prirode, Tvrđava Loch (zlokobno mjesto), Bretanja, poremećaj, pozivanje na mit o Veneri i Diomedu, rasprava o strasti te svojevrsnom (samo)ubojstvu lude ljubavi. Produljena nit pjesme u intimnoj prostornosti odvija se u sedmom dijelu, kada se Breton pismom obraća svojoj kćeri, djevojčici koja je iz nebića prešla u biće, uslijed jednog od ostvarenih suzvučja - koja se pojavila kao moguća, kao sigurna u istom onom času kada su je u ljubavi najvećma sigurnoj u sebe, željeli jedan muškarac i jedna žena. Taj dio zovem po njegovu početku pisma, Draga Vjeverica od lješnjaka, a to je pismo, pismo u bijelo, koje neodoljivo podsjeća na epistolarne pjesme u prozi najboljih hrvatskih pjesnika. Opet se uz Bretona asocijativno nižu konteksti hrvatske književnosti, a Zvonimir Mrkonjić ispisat će čitavu začudnu knjigu o očekivanju i dolasku djeteta iz svoje lude ljubavi:

Kad smo budni, ima netko tko sada spava našim snom i tko sanja neke naše boje na našem otoku, na nekom nasniježenom gorskom obronku, u tami nekoga Tintorettova platna. Ima netko tko se budi dok mi spavamo, ali još neće da gleda sve dok ne potroši zalihu slika što ih je sobom donio. Ima netko tko je mi, tko troši tvoje i moje da bi nas oslobodio sebe.

Reći će Breton kako je svjetlost nenormalnog utisnuta u njegovu knjigu, a ja mislim da je u kontekstu hrvatske književnosti, naših proza ili pak zbivanja oko problema ljubavi - upravo Luda ljubav svjetlost normalnog koju bi trebalo utisnuti u hrvatsko razboljelo društvo.

Tea Benčić Rimay