Velik je naš grijeh

Velik je naš grijeh

S. J. Gould, Čovjek po mjeri: kvocijent inteligencije i druge zablude, prev. M. Paić Jurinić, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

Naizgled seksistički naslov knjige (man u naslovu izvornika podrazumijeva čovjeka i muškarca, ali ne i ženu), kao što napominje Stephen Jay Gould, jedan od najpoznatijih paleontologa, teoretičara evolucije i znanstvenih pisaca, ne treba shvatiti samo kao poigravanje znamenitim Protagorinim aforizmom, nego i kao komentar na postupke bioloških determinista o kojima se govori u knjizi, a koji su proučavali čovjeka, odnosno bijelog europskog muškarca, i tu skupinu uzimali kao normativ, a sve druge kao nešto slabije u usporedbi s njom.

Opća mobilna pokvarenost

Glavna tema knjige Čovjek po mjeri nije opća moralna pokvarenost lažnih bioloških argumenata u društvenim okvirima (što je trebao implicirati i prvobitni naslov knjige Velik je naš grijeh - iz Darwinove rečenice koja je navedena kao moto na početku ove knjige), niti je riječ o izmišljenim argumentima u prilog genskoj osnovi nejednakosti među ljudima, nego se Gould (što naznačuje i podnaslov knjige) bavi posebnim oblikom kvantificirane tvrdnje o rangiranju ljudskih skupina: argumentom da se inteligencija može smisleno apstrahirati kao jedinstven broj prema kojem se svi ljudi mogu rangirati prema linearnoj ljestvici njihove intrinzične i nepromjenjive umne vrijednosti. Hrvatsko izdanje knjige prijevod je revidirana i proširena engleskog izdanja te, osim opširna uvoda u kojem Gould objašnjava razloge za nastanak knjige i njezinu povijest, sadrži i dodatno poglavlje, odnosno kritiku knjige The Bell Curve Richarda J. Herrnsteina i Charlesa Murraya. Građa knjige razdijeljena je u nekoliko poglavlja koja su, poput ovoga posljednjega, koje se tematski, dakako, nadovezuje na prijašnja, dosta duga, što bi, unatoč doista prohodnu štivu razumljivom i potpuno neupućenom čitaocu, moglo oduljiti i čak možda otežati čitanje. No vjerojatno je ipak riječ o efektu zastrašivanja zbog susreta s knjigom od četiristotinjak stranica, koji spopadne gotovo svakog (post)modernog čitaoca naviknuta na brzo i nerijetko potrošno čitanje.

Čovjek po mjeri, knjiga koju su mnogi već proglasili remek-djelom, a za koju je Gould dobio i National Book Critics Award, intrigantna je povijesna studija znanstvenoga rasizma i biološkog determinizma, a upravo čitljivošću ispunjava svrhu - to je razaranje predrasuda i zabluda kako znanstvenika, tako i obična čovjeka.

Polazeći od američke poligeneze i kraniometrije prije Darwina (istražujući kako predevolucijske oblike znanstvenog rasizma i postavke pojedinih teoretičara poput Agassiza ili Martona, tako i indikativne slučajeve indijanske inferiornosti, egipatskih katakombi ili promjenljiva crnačkog prosjeka), preko mjerenja glava 18. i 19. stoljeća (sa zastrašujućim primjerima te discipline, npr.: Nijemci velikih mozgova, Mozgovi žena i sl.) ili mjerenja tijelâ (usporedbe majmunskih tijela s tijelima crnaca i sl.), pa do još prisutne hereditarne teorije kvocijenta inteligencije (s povijesnim pregledom mjerenja inteligencije i smještanjem tog pristupa u odgovarajući kontekst), Burtonove teorije urođenosti, Spearmanove opće inteligencije i Thursteneovih vektora uma, Gould dojmljivo i argumentirano dolazi ne samo do povijesnoga presjeka znanstvenog rasizma nego i do njegova smještanja u suvremeni kontekst. Naime, kao što ističe i sâm Gould, ideja o zadanim ograničenjima, biologiji kao sudbini i pokušaj svođenja čovjeka na nasljednu i nepromjenjivu mjeru, danas je - zahvaljujući mnogim otkrićima prirodnih znanosti - možda još prisutniji u znanstvenom diskursu.

Raskrinkavanje licemjerja znanstvenika

Gouldov prinos raskrinkavanju licemjerja znanstvenika i zlouporabe podataka, kao i vlastite institucionalizirane pozicije, može se mjeriti sa Saidovom kritikom orijentalizma ili pak Foucaultovom historijom ludila. Premda je riječ o veoma različitim teoretičarima, čiji je pristup kao i interes naizgled nespojiv, zajednička osobina Goulda, Saida i Foucaulta u tome je da njihove teorije nastoje prokazati, ali i, što je najvažnije, eliminirati ustaljene oblike odnošenja spram Drugog. No dok je Said i njegov koncept orijentalizma na hrvatskoj intelektualnoj sceni već odavno stekao primjeren (a nerijetko i pomodan) status, Foucault ostao nedovoljno iskorišten i razrađen, ali barem (pre)poznat(lj)i(v) označitelj, Gould se još shvaća ponajprije kao popularizator znanosti, medijska zvijezda koja se pojavila na naslovnici Newsweeka, a čak i u poznatoj seriji Simpsoni. Upravo zato hrvatsko izdanje Čovjeka po mjeri ima još veće značenje i ako već neće - što se u našim kvaziintelektualnim uvjetima može i očekivati - prouzrokovati barem nekakav pomak ne samo na intelektualnoj sceni nego i u državnim aparatima (mjerenje inteligencije i dalje je standardni postupak u školama, a i na testovima za vojnu regrutaciju ili ustanovljavanja PTSP-a), ono će barem nekim, zbog daleko pristupačnijeg stila od, primjerice, jednog Foucaulta, ne nužno akademskim ili visokoobrazovanim čitaocima, ponuditi uvid u to iznimno i dalekosežno područje, a mnoštvom podataka upotpunjenih prikazima, slikama i grafikonima zasigurno pridonijeti da se pojedini od njih - među kojima je, dakako, Gould, koji i priziva ovu Kroptokinovu sintagmu - i dalje nadaju promjeni.

Možda umjesto ove recenzije Gouldenovu knjigu najsmjelije objašnjava jedna jedina rečenica, ona Darwinova, koju je Gould i uzeo kao moto knjige: »Ako uzrok bijede naših siromaha nije u zakonima prirode nego u našim institucijama, velik je naš grijeh.«

Srećko Horvat