Uživanje u svakodnevici

Uživanje u svakodnevici

Stanko Abadžić rođen je 1952. u Vukovaru. Fotografijom se bavi od 1967, još kao dječak. Od 1970. do 1980. član je Fotokluba Borovo, u okvirima kojega izlaže svoje fotografije na izložbama. Mnogo godina poslije, 2000, postat će član Fotokluba Zagreb. Godine 1975. diplomirao je germanistiku na Humboldtovu univerzitetu u Berlinu.

Fotografijom se počinje baviti profesionalno u novinarstvu. Radio je kao dopisnik »Vjesnika« (1980-1990), iz kojega su vremena zapažene njegove reportaže iz Tunisa, Malte, Carigrada.

Od 1995. do 2002. živio je u Pragu kao slobodni fotograf. Iz toga doba potječe i njegov ciklus fotografija Praha in Absentia, u kojoj prikazuje na lirski i nostalgičan način Prag, grad koji polako nestaje.

Godine 2000. u Pragu objavljuje fotomonografiju pod naslovom U ogledalu života, a njegove praške priče godine 2003. u Zagrebu objavljene su mu kao druga fotomonografija pod naslovom In Absentia.

Od 2002. živi i radi na otoku Krku kao slobodni fotograf.

Sudjeluje na mnogim izložbama fotografije u zemlji i inozemstvu. Održao je i niz samostalnih izložbi fotografije.

Od 1998. ponovno se aktivno uključuje u izložbenu djelatnost na skupnim izložbama fotografije u zemlji i inozemstvu. Do danas je održao i brojne samostalne izložbe fotografije (dvadesetak) u zemlji te u Austriji, Njemačkoj i Češkoj. Dobitnik je niza nagrada i priznanja.

Rasponi su njegova interesa veliki. Snima reportaže, life-fotografiju, portrete, reklamnu fotografiju, arhitekturu i plakate. Njegove fotografije objavljivane su u časopisima i novinama: »Respekt«, »Spot«, iElle« / Češka«, »Fotomag«, »Vjesnik« / Hrvatska, »Photoeye Schwarzweiss« / Njemačka, »Photo« / Francuska. Sa zagrebačkom izdavačkom kućom Meandar redovito sudjeluje na naslovnicama knjiga.

Godine 2004. primljen je u HDLU u Rijeci.

Živi i radi u Krku.

Vladko Lozić

Jednom sam u predgovoru kataloga izložbe koju je Stanko Abadžić prije nekoliko godina održao u Zagrebu pročitao kako nas njegove fotografije »ne iznenađuju nikakvim izrazito novim pristupima, nego se, upravo suprotno, nostalgično vraća u doba kada je bilo novo no što je danas već odavno postalo klasično«. U tim riječima kratko je, ali na najbolji način, opisan njegov rad, njegov cjelokupni opus, koji će, cijeneći određene ustaljene koncepcije, doživjeti nadgradnju obogaćen njegovim načinom, postmodernističkom dosjetljivošću. Njegovoj pozornosti neće promaknuti ni naoko banalni motiv, minimalistički pročišćen, a opet prepun otkrivena sadržaja začinjena bogatstvom svjetla i realizirana u crno-bijelom. I upravo u crno-bijeloj fotografiji dolazi do izražaja sav šarm i atmosfera koja nas nedvojbeno podsjeća na davne pedesete godine, u kojima pronalazimo draž slike stvorene svjetlom. Uloga sjene u njegovu kadru gotovo je ravnopravna s modelom, objektom ili doživljajem koji prati, dajući svojom dubinom njegovoj kompoziciji doživljaj prirodne mirnoće, upravo onakve kakva nam se ukazuje u samu ambijentu u kojem je i nastala.

Abadžićeve fotografije nisu fotografije trenutka, one su proizvod duboka promišljanja uzbuđenog autora koji ne vjeruje u slučajnost. Uživa u otkrivanju ponuđenog, onog što je čovjek svojim stvaralačkim marom i pretpostavio da će nekom jednom značiti poseban doživljaj, otkrivajući nam svojim slikama toplu nostalgiju mirnih vremena, ali i mogućnost njihova doživljavanja i u ovom današnjem. Množina svakodnevnih događaja i tempo suvremenoga života sigurno ne mogu zaustaviti vrijeme, ali nas ove slike podsjećaju kako postoje trenuci svakodnevice u kojima naprosto trebamo uživajući sudjelovati.

Zdenko Kuzmić