U ime prijateljstva

U ime prijateljstva

Bez obzira na to što apsolutnih mjerila nema, iz sezone u sezonu predugi kontinutet sve izrazitijega srozavanja nemoguće je ne vidjeti

Baš mi je bilo na vrhu jezika reći kako se u nas posve izgubila potreba i navada osvrtanja na prijeđeni put, na dosegnuto djelo, te se posebice u kazalištu sasma povukla pred najezdom sve bučnijih, raznovrsnijih, glamuroznijih i spektakularnijih najava, odnosno obećanja, koje se poslije premijere brzo zaborave, a prečesto sramežljivi kritički odjeci, bilo da su samo nastavak propagandne djelatnosti, bilo da se pokušavaju samostalno oglasiti - ostaju jedva čujni, zanimljivi sve manjem krugu čitatelja. No, usred neizgovorene rečenice demantirao me »Vijenac«, jedne od rijetkih novina koje se ne odriču obveze osvrtanja na kazališnu sezonu za nama, događaje koje ćemo pamtiti ili su već zaboravljeni.

Gledala sam mnogo zagrebačkih kazališnih predstava, prebrojavanje kazališnih cedulja dramskih premijera 2003/2004. učas se popelo na gotovo četrdeset, iako ih još podosta nedostaje, a nisam brojila gostovanja i festivale. Je li moguće iz toga mnoštva izdvojiti trajnije vrijednosti, odnosno skromnije rečeno, predstave koje ćete preporučiti onomu tko vas uskoro opet zapita: recite mi, što u Zagrebu vrijedi pogledati u kazalištu?

Tako bijaše nekoć

Nove tehnologije dokinut će uzbuđenje što ga može donijeti iznenada pronađeni požutjeli novinski papir, koji polako razmotavate sa strahom da se ne raspadne. To je ovaj put »Večernji list«, utorak 14. VII. 1970. str. 11, 12 i 13. s glavnim naslovom »Drugo Zvono Lotrščak u zagrebačkom teatru«. Podnaslov: Najbolje predstave sezone: Glorija Ranka Marinkovića u ZDK i Kaspar Petera Handkea u Teatru ITD. »Evo opet kraja sezone - kaže uvodni tekst - i nagrade Zvono Lotrščak kojom zagrebački dramski kritičari žele izraziti zahvalnost umjetnicima za najzapaženija ostvarenja na pozornicama našega grada. Prošlogodišnja prva akcija nije ostala bez odjeka. Njome nagrađena prestava Patnje gospodina Mockinpotta Petera Weissa u ZDK (danas DK Gavella) cijele je sezone bila izvanredno dobro posjećena. Naša simbolična nagrada (tj. zvonce umjetničke izrade, ali bez novčanoga iznosa) bila je preteča oficijelnih gradskih i republičkih nagrada... Prvi dobitnici bili su redatelj Georgij Paro, glumac Pero Kvrgić, glumica Nada Subotić, scenograf Miše Račić i kostimografkinja Inge Kostičer. Sada uvodimo još jednu kategoriju - novo ime. Dobitnici (ove godine na temelju glasova 12 kritičara) su: redatelj Božidar Violić, glumica Neva Rošić, glumac Ivica Vidović, scenograf Drago Turina, kostimografkinja Inge Kostinčer i mladi redatelj Miro Medimorec.« Prijedlog da se uvede i kategorija najboljega kritičara sezone nije zasada prihvaćen, jer kako doći do rezultata, ako sudionici glasaju o sebi samima? Ocjene su kritičari popratili kratkim obrazloženjima. Po uzoru na časopis »Theater Heute« objavljena je i tablica sa svim odgovorima, a najviše, recimo, pogodaka, imao je prvi po abecedi, Nikola Batušić. Sljedećega, trećega Zvona Lotrščak nije bilo. »U gradu nemaju razumijevanja« - rekao je urednik koji je naručio i pokrenuo tu akciju. Pod gradom je jamačno mišljeno gradski komitet, jer bez obzira na to što je anketa s mnogo sudionika uglavnom bila bezazlena društvena igra, bila je vođena tako da se rezultate nije moglo nadzirati i manipulirati.

Evo kako svoj izbor 1970. obrazlaže Nikola Batušić: »Na stranicama književnog časopisa ’Republika’, gdje već sedam godina pratim naš glumišni život, pokušavao sam uvijek promatrati temeljne odrednice kazališnog čina. To će reći, ispitivao sam njegovo značenje i za našu trenutačnu kazališnu situaciju i utvrđivao njegova kvalitetna obilježja koja bi mogla poslužiti putokazima u našim dramskim, redateljskim i glumačkim htijenjima. Iz tih načela izviru i ove moje ocjene, premda sam osobno protiv nekih dijeljenja ’odličnih’ ili ’drugih redova’ kada se radi o kazališnoj umjetnosti. Kritičar ne može suditi nekim apsolutnim mjerilima, njemu je da prodre u bit umjetničkog stvaranja i da poput katalizatora pokuša u vlastitoj interpretaciji proširiti neka scenska dostignuća do onih vrijednosti koje su možda na pozornici ostale zapretane. I treptavo-uzbudjive dosege i padove na pozornici on može promatrati tek kroz povećalo vlastitoga uranjanja u tkivo sveobuhvatnih i mnogolikih čimbenika koji se međusobno isprepleću kod stvaranja kazališne svečanosti. A bude li u predstavi mogao pronaći makar i na trenutak odzvuke radosti stvaranja što dovode do te svečanosti, bit će djelotvoran sudionik u glumištu i njegov prijatelj. U ime toga prijateljstva, kušao sam ovako poredati ostvarenja minule sezone na zagrebačkim pozornicama.«

Radost i prijateljstvo? U jednoj moglo bi se reći elitnoj emisiji Hrvatskoga radija čujem ovih dana razgovor o odnosima izvora financiranja prema, čini se, konkurentskim međunarodnim festivalima Eurokaz i FSK, gdje poznata i odgovorna osoba tvrdi kako kritičari više podupiru posljednji zato što on ima funkciju selektora, koji se mijenjaju svake dvije godine, pa se svatko od njih nada doći na red... Bez obzira na to što je riječ o novcu, razina raspre ipak može zaprepastiti. A o problemima uprava zagrebačkih kazališta jedva da se javno i raspravlja, osim uzgredno i posve kampanjski. U sličnom tonu i s poznatim rezultatima.

Prilog nepostojećoj anketi

Kao što se čitatelj već dosjetio, sve su te digresije i okolišanja odatle što između mnoštva dramskih predstava zagrebačkih kazališta i profesionalnih kazališnih skupina teško nalazim značajniju, koja bi mi bila oslonac osvrta na sezonu, a malo je i onih koje bih rado ponovno gledala. Kada bi me pozvali dati prilog anketi sličnoj nekadašnjem Zvonu Lotrščak, u moj bi izbor ušli u Naš grad Thorntona Wildera i njegov redatelj Rene Medvešek, Glasovita brijačnica kod Trimalhiona Ranka Marinkovića i Georgija Para, te ne bez pomisli na visoku obljetnicu Teatra u gostima i najave njegova utrnuća - Dame u nevolji Alana Ayckborna u režiji Relja Bašića. Ne bih lako izostavila ni Prosidbu A. P. Čehova u režiji Vladimira Gerića. Za scenografiju izbor bi pao na Dinku Jeričević za Dokaz Davida Auburna na Maloj sceni i Damira Zlatara Freya za njegovu predstavu Tirza DK Gavella, a za kostime na Snježanu Vego za predstavu Kralj umire E. Ionesca na Sceni Habunek HNK. Za glumca kandidati bi bili Luka Dragić (Igor) u predstavi nove Gavranove drame Kako ubiti predsjednika, Ronald Žlabur (Iva) u predstavi Svoga tela gospodar u Komediji, Otokar Levaj za ulogu u Prosidbi A. P. Čehova, Špiro Guberina za Marinkovićevu Brijačnicu. Za glumicu zaista ne znam koju bih izabrala, jer ne prestajem misliti na zvijezdu za kojom plače i nova Kavana Torzo na Sceni Gumbek na Kaptolu i Shekespeareova Oluja na splitskom gostovanju u HNK, i Duga Dinka Šimunovića u Žar ptici i tko zna koliko kreacija koje nam je mogla dati, a za medije je postala zanimljiva tek zbog svoga odlaska u daleki samostan. Mislim na Editu Majić, koju hrvatsko kazalište nije znalo prihvatiti, dati joj uloge što ih je po svojim sposobnostima zaslužila. Moram reći da su u prošloj sezoni izvanredno mnogo postigle Biserka Ipša u ulozi Majke u predstavi Veliki bijeli zec Ivana Vidića u ZKM, Lela Margitić u Damama u nevolji, Mladenka Gavran u predstavi Kako ubiti predsjednika.

Nova imena bila bi također glumačka: Jadranka Đokić u produkciji AKU u sklopu EUROKAZa, Nataša Janjić u predstavi Dokaz na Maloj sceni. Teško je ne mimoići velike predstave od Latinovicza (pod utjecajem dviju nedavnih, uspjelijih osječkih predstava Povratak Filipa Latinovicza i Kraljevo) u DKG, preko Vase Železnove, Octopussy i Kazimira i Karoline u HNK, do Šnajderova Kamova u ZKM, kojemu bez ikakva optimizma pamćenja ostaje odveć superioran onaj viđen potkraj sedamdesetih na praizvedbi u HNK. U novoj predstavi jedino me osvojio nastup Galliana Pahora. Od domaćih gostovanja najneugodnije iznenađenje, koje nimalo ne popravlja oskudnu bilansu sezone, nego je još pogoršava, bio je nezapamćenom reklamom dopraćena predstava Marat-Sade Petera Weissa s Radom Šerbedžijom koja je s Brijuna napokon stigla u HNK, a među najugodnijima je Gogoljeva Ženidba u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Kazališta Virovitica na Danima satire u Kazalištu Kerempuh. Dakako, bez širega kruga sudionika rezultate izbora ove vrste ne morate smatrati važećima. No, bez obzira na to što apsolutnih mjerila nema, iz sezone u sezonu predugi kontinutet sve izrazitijega srozavanja nemoguće je ne vidjeti.

Marija Grgičević