Strpljiva spontanost

Strpljiva spontanost

Mor i danas zavodi svojom lirskom spontanošću. I ovaj je slučaj dokaz da je neizbježan dio svake poetike rad

Počet ću s jednom autobiografskom epizodom. Mora sam dobio od oca za Božić 1949. ili 1950. Bilo je to prvo izdanje priče i znam da ga je kupio u Ćirilometodskoj knjižari na Kaptolu.

Iako je za NDH izašlo Belkino izdanje te fantastične priče, podatak da se prvo izdanje moglo kupiti čak i dvadeset godina nakon izlaska pokazivao je da ni autor, ni njegovo djelo (najbolje) nisu pobuđivali još pozornost koju su zavređivali. Bio je to još jedan dokaz da pravda nije naklonjena mnogim vrijednim djelima i nedovoljno poznatim piscima.

Ni sam ne znam zašto, no odmah sam knjižicu pročitao i lijepi dojam što ga je ostavila ta lektira nije izblijedio do današnjega dana.

Djelu sam se vratio potkraj 1963. i rezultat novoga čitanja bijaše tekst Mor ili iskušenje nostalgičnog, prvobitno tiskan u »Kolu« br. 4. 1964. Isti tekst potom je tiskan u mojoj knjizi Unutarnji rukopis. Opaske o hrvatskoj prozi (I). Premda sam se Sudetinu najvažnijem djelu i poslije vraćao, i danas stojim iza svega tada napisana.

Poetska proza

Kada sam sastavljao Antologiju hrvatske fantastične proze, jedno od prvih paradigmatskih djela koja su zadovoljavala moju koncepciju fantastičnoga bijaše opet Mor...

Uz to valja spomenuti jednu anegdotu. Antologija je izašla neposredno prije utrnuća Sudetinih autorskih prava, pa je pjesnikov brat Mato dobio i pristojan honorar, kojemu se ne samo veselio nego i čudio.

O tome je pričao mom ocu. Naime, oni su se poznavali: stanovali smo u blizini i često su se viđali na misama u Crkvi svetog Blaža.

Mato, također učitelj (kao i žena mu, koja je bila učiteljica u pučkoj školi i mojoj ženi) cijela se života brinuo za brata: isprva za njegovo krhko tijelo, a poslije oko ostavštine, koja, ma koliko bila prožeta kršćanskim duhom, nije zadovoljavala bigotne kriterije autora Indeksa knjiga koji je izlazio u isusovačkoj reviji »Život«.

Esej sam završio:

»Promatrajući poetsku prozu Mor Đure Sudete s različitih stajališta, možda smo zanemarili upozoriti na dimenzije likova predstavljenih u priči. Prihvatimo li tvrdnju E. M. Forstera, autora poznate knjige Oblici romana da postoje plošni i zaobljeni likovi, tada moramo reći da su u Moru svi likovi plošni i da uglavnom služe kao statisti lišeni jasnih individualnih osobina. Čak i Mor nije osoba, nego je funkcija jednog stanja. Uostalom, o njemu ne možemo raspravljati kao o nekom izuzetku, jer se s istim pojavama susrećemo i u drugim prozama fantastične provenijencije, gdje uvijek dominira neko opsesivno stanje«.

U eseju sam naveo ulomke iz pisma (29. prosinca 1926) što ga je autor uputio bratu Mati, a u kojem otkriva neke pojedinosti iz svoga stvalačkog laboratorija. To sam učinio jer mi se činilo da su vrlo uvjerljive, a spontanost bijaše jedno od obilježja Mora.

Da bih izbjegao sve nesporazume koji će možda uslijediti navest ću ulomak jednog pisma:

»Stvar je pisana spontano i na dušak. Istina, možda podsjeća na Hamsuna, ja sam kod Hamsuna čitao Evu i još nešto - ne sjećam se; no to bi bio samo kolorit priče...«

Očito, uočene su neke nespretnosti u strukturi priče pa mu je na sve te prigovore autor u pismu datiranu 29. prosinca 1926. odgovorio:

»Te sve grješke dolaze, valjda, otuda što je meni sav Mor i prije nego sam ga počeo pisati bio tako poznat, predobro poznat, pa stvari koje su meni bile i prejasne, izašle su u rukopisu nejasne za onoga koji prirodno, nije bio tako uživljen u samu stvar. Vi ne znate kako je meni sve bilo jasno, da sam često bio u bludnji, da li ne postajem dosadno jasan, a na mjestima sam baš izašao mnogo nejasan. Baš obratno! Vi ste i sami to često iskusili, zasigurno.

To je što mi sada upravo pada na um o Moru, koliko ga se sjećam. A sad nešto o imenima.

Mor je uzet iz naroda. Kod mene govore vukodlaku ’mor’!

- Šu ime je, bolje nadimak jedne inženjerke Srpkinje, u čijem mi je društvu pala ideja o Moru.«

Nadahnuće s namjerom

Iako Mor i danas zavodi svojom lirskom spontanošću na koju autor ukazuje u već citiranu pismu bratu Mati, čini mi se da na temelju jednog otkrića smijemo zaključiti da sve ipak nije posve onako kako je tvrdio Đuro Sudeta.

Naime, nedavno mi je Marija Ujević uručila dvije bilježnice Đure Sudete. No prije svega treba reći kako je do njih došla. Bilo bi logično da ju je našla u oćevoj ostavštini, jer je Mato Ujević sredinom drugog svjetskog rata uredio i objavio četiri knjige Sedetinih djela, međutim, kada su u pitanju ostavštine pisaca čudo i slučaj mnogo su vazniji od logike. Naime Mariji Ujević bilježnice je na Britancu poklonio jedan prodavač antikviteta i starudije. Nije doznala kako je do njih došao ali stanje u kojem su se nalazile ne nudi mogućnost da zaključimo da je ikome do njega bilo stalo.

U jednoj sam našao izdvojeni svežnjić od dvadesetak stranica pisanih modrom tintom na temelju kojih možemo zaključiti da ipak nije bilo sve tako spontano.

Po svemu sudeći riječ je o bezopasnoj mistifikaciji koja je u hrvatskoj književnosti poznata iz Vidrićeva slučaja, koji je u društvu, i to najčešće veselom, u određenom trenutku uzimao riječ i počeo deklamirati neku novu, svima nepoznatu pjesmu, za koju su svi vjerovali da je ispjevana upravo taj čas. Spontanost i dubina pjesnikova nadahnuća, kao što se zna, zadivljavala ih je.

Kasnija su otkrića Vidrićevih rukopisa otkrila da su to radne varijacije budućih savršenih pjesmotvorina. Tako se pokazalo da se lakoruki pjesnik mučio u cizeliranju svojih, danas, po mnogočemu savršenih pjesama u kojima su nadahnuće i spontanost bili plod duga i strpljiva rada.

Naime, i opet se pokazalo da u objašnjavanju nastanka Mora Sudeta možda i nije najiskreniji kada je pisao o spontanosti nastanka priče, jer sam u spomenutim tekama naišao na dvadesetak rukom i modrom tintom ispisanih stranica koje mnogim pojedinostima upućuju da je u pitanju pratekst Mora.

Atmosfera je i ovdje idilična, omeđena bogatstvom šumske prirode: a spominju se isti toponimi i imena, primjerice rječica Pločnica, Morov je otac šumar, a Arno je budući muž vlastelinove kćeri Šu. Očito je pratekst mnogo kraći. Ono što nam je dospjelo u ruke dio su nečeg većeg), manje je fabulativno razrađen, ali pokazuje organsku povezanost s konačnim tekstom Mora, djelom izvrsnijim no kao što to pokazuju mnoge povijesti i pregledi hrvatske književnosti prve polovice dvadesetoga stoljeća.

I ovaj je slučaj dokaz da je neizbježan dio svake poetike rad i ako sve može biti blisko mistifikaciji on je uvijek vjerodostojan.

Branimir Donat