Sporadični zaleti u općoj letargiji

Sporadični zaleti u općoj letargiji

Obljetnički uzlet Teatra Exit, poslovično trajno uspješan ZKM i bljeskovi s neovisne scene jedino su što od protekle zagrebačke sezone treba pamtiti

Zagrebačka sezona 2003/04. započela je uobičajeno - uvijek je, naime, otvaraju lutke. PIF je u 36. izdanju ponovno ponudio vlastiti, malo drukčiji, a malo uobičajen izbor iz ponude svjetskoga lutkarstva. No, pored uobičajenog, ova je zagrebačka sezona obilježena i potpunim novitetom - Festivalom svjetskog kazališta, koji je pokazao da Zagreb ima snagu i financijsku moć za organizaciju svjetskoga spektakla, što doduše pokazuju ostali međunarodni festivali već dvadesetak godina, pa je u dobru dijelu stručne javnosti ocijenjen izvrsnim.

Novi festival

Napor gradskog Ureda za kulturu i nominalnog organizatora festivala Hrvatskog centra ITI postavio je temelj za još jedno zagrebačko zbivanje koje bi moglo dosegnuti tradiciju. Bilo kako bilo, Festival svjetskoga kazališta uzburkao je uobičajen raspored snaga na sceni, djelomično i zato što je zagrebačka kultura osjetila dolazak nečega novog, ali i tako što je festival donio i manje poremećaje u uobičajenoj dinamici kolanja sredstava između financijaša i potrošača. Osim uobičajenih rasprava o selekciji, zanimljivije je bilo otvaranje pitanja treba li Zagrebu festival koji pokazuje mainstream predstave etabliranih autora o čijem rukopisu ovdašnja sredina saznaje tek putem specijaliziranih publikacija ili kad ih, ovim ili onim slučajem, uspije vidjeti u inozemstvu. Činjenica jest da je Festival svjetskoga kazališta ponudio imena koja se vrte u festivalskim i produkcijskim bubnjevima najvećih manifestacija takve vrste, kao što su Robert Lepage, Thomas Ostermeier, Josef Nadj, Emuntas Nekrošius i nešto manje poznati Antonio Latella, no isto je tako činjenica da je Zagreb, pored već institucionaliziranih festivala, mogao najprije opremiti dvorane i kazališnu infrastrukturu grada, a tek onda zvati zahtjevna gostovanja. Festival svjetskoga kazališta ide dalje, no pitanja ostaju.

Mrtvorođenče HNK

Nastavak je, međutim, teško mogao biti tako spektakularan. Zbog iznenadna gostovanja Teatra Ulysses u iznenadno pronađenoj kohabitaciji Rade Šerbedžije i Zlatka Viteza na komadu Marat / Sade Petera Weissa, u režiji Lenke Udovički i uz dramaturšku pomoć Vjerana Zuppe, termini su u HNK pomaknuti, pa je loša sreća, koja je ionako pratila cijeli rad na projektu, rezultirala i nedorečenošću Horvathovih Kazimira i Karoline u režiji Eduarda Milera. Iako je to naslov koji je ostavila još bivša ravnateljica Drame HNK, ostatak HNK-ove sezone nije donio mnogo drugih iznenađenja. Ponovno je u središnjoj nacionalnoj kući radio Zlatko Sviben, ovaj put na Gogoljevoj Vassi Železnovoj, no loša sreća dramske produkcije HNK i ovdje je, kao i u Vidićevu Octopussy u režiji Ivice Boban, pokazala da velika pozornica i redateljsko-dramaturški napori ne moraju uvijek polučiti uspjeh.

Više je sreće HNK imao na Sceni Habunek, barem u početku sezone, i to ponovno s mladim domaćim dramskim pismom. Dvije Tene Štivičić u režiji Tee Gjergjizi Agejcev prošle su podosta nezapaženo, iako je riječ o kvalitetnoj predstavi i suvremenom i duhovitom tekstu. Nažalost, problem izmještene scene HNK na Peščenici pokazao se pri kraju sezone u potpunosti, kada je Ionescov Kralj umire u režiji Lawrencea Kiirua gotovo ostao bez gledatelja već na prvim reprizama, te je i od strane intendanta HNK projekt druge scene izrijekom odbačen kao mrtvorođenče.

No, ne bi bilo pristojno nabrajati neuspjehe samo središnje kazališne kuće, kad su slične podbačaje imali i drugi. Osim produkcijski inovativna spoja nevladine scene i kazališnog aktivizma, uvedene posredovanjem Marija Kovača i predstave Kanibali, Teatar &TD bilježio je u prošloj sezoni više neuspjeha nego uspjeha, jer ni inovaciju poput Janežičeve Bez glume, molim! ni publika ni kritika nisu prihvatile. Smjenom ravnatelja pri kraju prvoga dijela sezone, kad je na mjesto Darka Lukića došao redatelj Damir Mađarić, &TD zasad nije dobio mnogo, iako je njegova režija Ravenhillova kultnog teksta Shopping & Fucking zalog za možda bolje sljedeće sezone.

Smjene na vrhu

Smjena ravnatelja u &TD-u možda je prošla nešto manje zapaženo, ali je zato ona u Dramskom kazalištu Gavella bila medijski zanimljivija. Krešimir je Dolenčić nakon nekoliko uzastopnih mandata odustao, pa je novi ravnatelj Gavelle Darko Stazić, bivši glumac čije prve poteze tek očekujemo. Da je Gavelli, upravo u godini kad slavi polustoljetno postojanje, trebala promjena, govori i repertoar koji i na prvi pogled izgleda potrošeno. Iako je Trg heroja Thomasa Bernharda svojevrsni kuriozum, kao i angažiranje inozemnog redatelja Davida Mouchtara Samoraija, ostatak je bio tek odrađivanje već poznata, ponekad i s manje snage od one koju se od autorskih imena može očekivati. Tako je Damir Zlatar Frey vlastitom Tirzom ostavio predstavu koja možda neće ostati pri vrhu njegove autorske biografije, ali je još u samu vrhu godišnje produkcije zagrebačkih kazališta. Za Latinovicza Zlatka Viteza može se reći tek da je predstava smirenijih strasti i sustavnijega pristupa materijalu od očekivanog, dok se Jošku Juvančiću s Mrožekovim Tangom dogodila potpuna repertoarna besmislica.

Dramski dio repertoara kazališta Komedija oslonio se, pored zanatski provjerena rada Želimira Mesarića na Kolarovu klasiku Svoga tela gospodar, i na mlade snage, pa je Motel Mrak Dore Delbianco povjeren Marici Grgurinović. I autorica i redateljica pripadnice su generacije koja upravo izlazi s Akademije, pa im prihvaćanje općih mjesta Komedijina repertoara valja oprostiti i čekati nešto kvalitetnije ili barem intrigantnije. Takav se korak očekivao od Nine Mitrović, no Kad se mi mrtvi pokoljemo u Kerempuhu tek je produkcijski zahtjevniji nastavak riječke predstave Komšiluk naglavačke, pa i od nje tek treba očekivati kvalitativan i tematski razvoj.

Neovisni uspjesi

Da slika zagrebačke sezone ne ostane baš tako pesimistična, iako je crnilo mlađih autora ponekad i zabavno i pametno, valja istaknuti i nekoliko svjetlijih primjera. Neovisne produkcije, kao što su Kovačevo Jutro po Sari Kane, Pavkovićeva U noći, kao primjer dobro obrađene lektire, Institucijin Kafka 3 ili Misa za predizbornu šutnju Ivane Sajko i BAD Co. u realnim bi i objektivnim okvirima zaslužili više nego što imaju, u smislu potpore i praćenja, jer umjesto većine repertoara gradskih kazališta dokazuju da hrvatsko kazalište zna za osviještenu suvremenost.

S druge strane, nakon dulje letargije, a u povodu desetogodišnjice, Teatar Exit izbacio je čak dva iznimno zapažena naslova: provjerena glumačka ekipa uz redatelja Sašu Anočića stvorila je ispovjedni kolaž naslova To samo Bog zna, dok je Zijah Sokolović uspješno postavio komad Sibylle Berg Pas žena muškarac. Na tragu osnivačkih zadanosti Exita, obje su predstave gotovo potpuni glumački teatar, uhvaćen u koncepciju s potpunom odgovornošću razumijevanjem i pristajanjem, pa je rezultat zaslužen uspjeh.

Repertoarna konstanta zagrebačke sezone ipak je ZKM, koji je, priznajući raznovrsnost kućnih poetika, ostvario čak tri zapažena naslova. Nakon Priča mačka na grani za djecu, ZKM-u su se dogodili Naš grad Thorntona Wildera u režiji Renea Medvešeka, Peto evanđelje Slobodana Šnajdera u režiji Branka Brezovca i Veliki bijeli zec Ivana Vidića, kojim je u tom kazalištu debitirao Ivica Kunčević. Sve tri predstave imaju slabosti, ali prednosti ih apsolutno nadmašuju, a raznorodnošću čine repertoar ZKM-a još najzanimljivijim u gradu. Dok se i ostalima ne dogodi slično, upravo su predstave iz posljednja tri ulomka ovog teksta ono što zapravo treba pamtiti od protekle sezone.

Igor Ružić