Soneti i stance
Vrlo uzvišenom i kreposnom gospodinu Mihi Lukareviću, Dubrovčaninu
Buduć je božje ime, dično, sjajno,
obijesnu onu četu otjeralo
s neba i u mrak zatvorit je dalo,
od vječnog svjetla pa do plača trajnog,
vrlina nek me zakloni, zaštiti
od ohologa gnijezda koje želi
i drsko smjera djelovanjem smjelim
okrutnosti nov primjer postaviti.
Iz kraljevstva su višnjega Vam dali
plemenit duh što poput slave vrijedi,
a krepošću je nada sve ukrašen.
Ko što ste uvijek sve zlo prezirali,
učinit ćete u okrilju Vašem
da žudnja mojeg nadanja pobijedi.
Djevici
Djevice čista, svete oči svoje,
kojima svjetlost po nebu se lila
i višnju ljubav za nas upalila,
na one svrni što na zemlji stoje,
milosno sad pogledaj grozne muke
i opasnosti što ih Malta pati,
posvud je strah okružuje i prati,
tužaljke slušaj i teške jauke.
Jedino sunce što se tobom rodi
led straha toga može otopiti,
čistoću vratit zamućenoj vodi.
A vječnog oca žar nek uznositi,
dobrostivo što hoće da ugodi,
neprijateljske od strijele nas štiti.
Preslavnom gradu Dubrovniku
Grade, što ziđem okružen si snažnim,
Epidaura mjesto slijediš davno
i njegovo obnavljaš stanje slavno,
ne po naravi već jer nebo traži.
Sjedište ti se zlatom, srebrom kiti,
ali još veća dika ti je bila
u poretku, što od Inda do Nila
ravnoga nema, nit će takav biti.
U tebi vjera časti se, punina
obreda božjih vrši svakog trena,
da i drugima pružaš primjer sretan.
Zavidjele bi Sparta ti, Atena
i onaj grad osnovan od Kvirina
u isto doba vijek da bje vam cvjetan.
* * *
Slavljeni grade, što po svojoj vlasti
sudbinski sjaš i sjat ćeš vjekovima,
nać ljude poput tvojih vrjedne časti
ni sunce neće na svim putovima.
Utemelji te nebo, ono hoće
da dok se kreće ti rasteš sve više,
da svake rijetke budeš pun vrsnoće,
u zemnom krugu nada sve uzvišen.
Takvoga grada nema u blizini,
ni dokud more kopno oplakuje,
po nebeskoj glasovita vrlini.
Jasno ti ime slavom odjekuje
gdje dan se rađa i gdje je u tmini,
a ponos te do neba uzvisuje.
U smrt sestre Lukrecije Bunić
Pobožna narav vene kada spazi
skršeno djelo iznimne ljepote,
da smrtni, mračni, zlobi oblak ote
svjetlost joj sunce što iz oka slazi.
Sudbina vene, a iz samilosti
s njom vene nebom svaka svijezda jasna,
a i Febova vene sestra krasna,
odbaciv luk i strijele od žalosti.
Vene i lijepost, životvorna što je,
čestitost vene i vrlina vene,
dragost, milina, dražest s njima stoje.
U tuzi toj radosti se okrene
samo empirej, gdje je sunce moje,
zbog čega plač i bol razdiru mene.
* * *
Jao, kad suze teć ne mogu manje
nek brzo dođe kraj života moga
i probudi me iz sna dubokoga
smrt koja mi je samo olakšanje.
Ona mi srcu smrtnu ranu zada
iz lijepog oka strijelom koja krenu,
pa tom koprenom krhkom zapriječenu
nalazim dušu što sobom ne vlada.
Mnogo bi draža bila mi sudbina
kad zadnji čas bi bio mi što prije
da sunce svoje sred nebnih visina
gledam, što dikom nedostojno nije
one koja ljubljaše Collatina
a čestitošću čast po svijetu lije.
Muzama
Oprostite mi, Muze istančane,
što slaba pamet bje mi odveć smjela,
jer otkada u vaše krenuh strane
nebu sam se i svijetu oduzela,
s prezirom, mržnjom zadaju mi rane
da napustit bih, ostavit vas htjela;
al što neharna naknada me prati
nemojte, žene, i vi odustati.
Možda će nebo s više vedrine
otkriti stazu kojom uspinjanje
do vječne slave vodi i planine
duhova mnogih prejasnih gdje stan je,
sestra devet s više će miline
do vrela dovest vas gdje je spoznanje;
ne zaboravlja zbog sudbe se krute
kako je dobro pratit vaše pute.
Vječitu slavu time ćete steći
da bude primjer svima što će slijedit,
vrline sjaj od svega je najveći,
čak sunce, zlato, granat pred njim blijedi,
suprotstaviti zlehudoj se sreći
i hrabrošću se naoružat vrijedi,
pa zavist zla sve može pokušati,
al od pothvata neće vas odvratit.
Nezrela nada prem napusti mene
da pobjeda me u pothvatu krasi,
misleći kako voda Hipakrene
osnaženu i ljupku volju zgasi
gdje radosti su sve mi okupljene
no spriječena je riječ da se oglasi,
ali od puta nek vas ne odvraća
strah da dostojna neće bit vam plaća.
Okrutno gnijezdo u kojem se rodih
učini da mi želja osta pusta,
neopravdano mržnjom me pogodi,
u ratu protiv mene ne posusta,
petnaest ljeta u muci provodih,
no od namjere prve ne odustah,
jer sa mnom sunce bje što svima godi,
što kao dobra stvar se ne nahodi.
Ako ne bjehu dani sreći skloni,
tegobama i mukom obuzeti,
kao da ljutoj nalik su Junoni
što bremenom ne novim optereti,
uvjerenje me čvrsto ipak vodi
da će i nebo milosti se sjetit;
kad dobra kob ne može vječno trajat
i zla će sudba jednom doć do kraja.
Al vidim jadna da oholi planet
ne mijenja odnos stanja prvotnoga,
nesklone zvijezde ko nikad mi brane
oslonca krepost toli žuđenoga,
ni nebo da se na moj jauk gane
ne kazuje se lica okrutnoga;
crnilo, papir nagrade su bile,
sad su me Muze jadom obdarile.
Ako Korina i Safo, što kiti
slava ih koju trudom znaše steći,
uzdižući duh svoj i um uzoriti
spreman sve varke zemaljske izbjeći,
kažu da one mogu okrijepiti
u svakoj muzi, ipak ću im reći:
ako ne bjehu za vas bića grozna,
ko čudovišta ja ih sad upoznah.
* * *
Biserje, zlato od neba ne pitam,
nit da učini Muzam da sam mila,
od čega bih se hvalom proslavila,
od Inda do Maura glasovita.
Ne molim onog što prvi uzgoji
lovor da svjetlost da mi čišću, stalnu,
niti sudbinu molim nezahvalnu
da pomogne mi u mukama mojim.
Ne molim čak ni da mi bol duboka
umine, koja na smrt me priprema
dok još boravim u zemaljskoj kući.
Al nebu molbam obraćam se vrućim,
kad u snu vječnom oba sklopim oka,
da zavičaj zli moje kosti nema.
Napomena prevoditelja
Ovaj kratki izbor pjesništva Nade Bunić, načinjen prigodno za prvu domaću prezentaciju, ne može, dakako, iskazati sve raspone zbirke, a naravno je da prepjev nije u stanju prenijeti sve istančanosti izvornika. Primjerice, sasvim je neprevodivo autoričino poigravanje s vlastitim imenom, to jest korištenje prenesenih značenja pojmova kao što su Speranza (Nada), Vittoria (Pobjeda) i Bona (Dobra). Katkad se u jednoj te istoj pjesmi, jedan za drugim, nalaze varijacije na sva tri značenja.
Preveo s talijanskoga Tonko Maroević
Klikni za povratak