Slojeviti pikturalni tekstovi

Slojeviti pikturalni tekstovi

Analizirajući umjetničin opus Klaudio Štefančić istaknuo je suočenje s dilemama kad je dobio poziv za otvaranje izložbe. Iz Štefančićeve perspektive vidljivo je zapravo da je riječ o popularizaciji izloženoga. Druga je njegova dilema odnos prema toleranciji

Jerica Ziherl, u ime galerije Rigo, obratila se nazočnima predstavivši dio umjetničkog opusa Sonje Briski-Uzelac, umjetnice i teoretičarke umjetnosti. Jerica je pritom rekla da ju je oduvijek zanimalo kako teoretičar umjetnosti promatra svoj rad, a Sonju je Briski prije upoznala kao teoretičarku umjetnosti negoli kao umjetnicu. Ujedno je predstavila povjesničara umjetnosti Klaudija Štefančića, voditelja galerije Galženica iz Velike Gorice.

Kako je Sonja prije nekoliko mjeseci izlagala u galeriji Galženica - nastavlja ona - Klaudio je upoznao i Sonju i njezin umjetnički izričaj. Ovom smo prigodom katalog namjerno ostavili otvorenim jer smo željeli njezin rad snimiti u novigradskom galerijskom prostoru. Sonja Briski-Uzelac radove ne postavlja klasično, nego izložbu prilagođuje prostoru galerije.

Izvođenje sustava

Iz predgovora kataloga teoretičara umjetnosti Miška Šuvakovića, umjetničina kolege, izdvojen je podatak da, ako se njezine slike promatraju kao efekti izvođenja sustava prikazivanja u konkretnom pikturalnom polju, tada se svaka njezina slika može definirati kao pikturalni tekst o arhitekturi i, preciznije, o konstruiranom i prikazanom perceptivnom polju identifikacija pogleda, a to znači i tijela.

Iz kataloga se također iščitava da se slika istovremeno vidi jednim pogledom i čita kroz više pogleda (čita pogledom koji prelazi površinu slike više puta), odnosno, pogled se kreće od slike do slike spajajući pojmove, riječ i pikturalne konfiguracije slike u virtualno tkanje teksta slikarstva.

Prema Šuvakoviću, Sonja Briski Uzelac ne slika iz znanja, nego izvodi znanje o povijesti umjetnosti i povijesti perceptivnih problema kroz svaku pojedinačnu sliku, koja postaje teorijski indeks našega perceptivno-tjelesnog određenja prema prizoru koji je epistemološki bogat i epistemološki provokativan.

Šuvaković nju definira ne kao slikara arhitekture, ona je slikar ikoničkoga prikazivanja ili ikoničkih naddeterminacija stilskog, arhetipskog i ikonografskog prikazivanja (kodiranja) povijesnih primjera razumijevanja arhitektonskih objekta bilo da je riječ o slikama s linijama ili s perspektivom.

Analizirajući umjetničin opus Klaudio Štefančić istaknuo je suočenje s dilemama kad je dobio poziv za otvaranje izložbe. Iz Štefančićeve perspektive vidljivo je zapravo da je riječ o popularizaciji izloženoga. Druga je njegova dilema odnos prema toleranciji.

Racionalizacija, nivelacija, perspektiva

U ciklusu Linija horizonta umjetnica Briski izložila je tri rada: Racionalizacija pomaka I, II, Nivelacija pogleda I, II te Perspectiva artificialis u tehnici akrilik/ugljena na platnu, u kojima linijom proširuje elemente slike razvijajući ih u neograničenost galerijskoga prostora da ni u jednom trenutku nije zatvorila slike. Opserviranje njezinih slika okom konzumenta ono je svojevrsno prodiranje kroz kompoziciju slike i njezine simbole, bilo da je to linija ili boja koja korespondira u aktivnu suodnosu s elementima slike i samim galerijskim prostorom.

Štefančić je u tiskari u kojoj radi kataloge otkrio knjigu Govori za sve prilike i primijenio je otvarajući izložbu. Postoje dva modela govora za izložbe: jedan potpuno ekstatičan, a drugi ulazi u popularnu kulturu i uključuje sumnje i interpretacije. Ono što sam odradio čitajući tu knjigu i pokušavajući se spremiti za otvaranje - ističe on - na neki način imitira ono što Sonja radi sa slikarstvom. Štefančiću se čini da Sonja zna za knjigu i da negdje postoji knjiga Slika za sve prilike, niz selektivnih modela i formula koji nudi ustaljena značenja, ustaljene poglede na sliku i sve ono što može učiniti u kulturi. U slučaju Sonjina slikarstva njemu se još čini relevantno da se ona sa svojim slikama, teorijskim ili učenim slikarstvom, kako ga naziva Šuvaković, pojavljuje u sredini koja je tradicionalno naviknuta promatrati sliku kao površinu ekspresije, kao mjesto na kojem će se umjetnikova duša emanirati i putem čijih bismo zakona mi trebali prodrijeti do toga skrivenog značenja...

Naša je kultura u razdoblju postmoderne, koja je došla osamdesetih godina i koja je priznala da postoji neki borgesovski ili ekavski arhiv krcat tim formulama. U tom trenutku postmoderno se slikarstvo izjednačilo s takvim neoekspresionističkim slikarstvom - riječ je o vraćanju vrste slikarstva geste. Sanjino slikarstvo čini se iznimno važnim osobito otkad se prije petnaestak godina trajno preselila u Hrvatsku jer se školovala i prvi dio karijere odradila u Srbiji i Crnoj Gori, naglasio je Štefančić.

Sondiranje stanja umjetnosti

U tom smislu on smatra da njezine izložene slike govore o nečemu što naša kritika i teorija umjetnosti često prešućuju. Govore o stanju umjetnosti, stanju kulture u kojem se nalazimo, iz kojega je teško izdvojiti sliku, skulpturu, kulturalni kliše ili bilo što drugo, medije i sl.

Kad smo postavljali njezinu izložbu - nastavlja on - zapitao sam se zašto već kad govorimo o tim šablonama uzimamo zdravo za gotovo, da nam se virtualni svijet digitalne ere predočava kao iluzija trodimenzionalnoga prostora.

Klišejima o kojima je Štefančić govorio citirajući knjigu Govor za sve prilike pokušao je osvijestiti da je slika ne samo predmet koji visi na zidu, da je kao takva štafelajna slika zapravo definirana u određenoj kulturi u 19. stoljeću, kada građanstvo dolazi na povijesnu scenu i kada treba još jedan element s kojim može novčano baratati. Njemu se čini se da je to vrlo važno s obzirom na našu situaciju da kritika i teorija često šute.

Devetnaesto bi stoljeće idejom štafelajne slike koja se može lako prodati tu tradiciju odnosa slike i prostora koji je okružuje zagušilo da se nije pojavila umjetnost koja ne samo da je oslobodila sliku okvira nego i pozadine, materijalnoga predmeta i objekta. Najbolje je zaključiti Šuvakovićevom parafrazom da Sonja ne slika arhitekturu, ni načine slikanja arhitekture, nego slika uvjete u kojima mi doživljavamo ne samo arhitekturu nego i načine slikanja. Čini mi se da slika kulturalna polja, strogo određena područja u kojima je moguće čitati stabilno značenje neke slike, njezine pozicije u odnosu na arhitekturu i skup koji je večeras u galeriji, zaključio je Štefančić.

Sonja Briski-Uzelac, slikarica, teoretičarka umjetnosti, sveučilišna je profesorica. Rođena je u Beogradu, gdje je završila Fakultet likovnih umjetnosti (slikarstvo, 1976), Filozofski fakultet (sociologiju, 1971) te magistrirala povijest umjetnosti (1978) i doktorirala (Teorija ruske avangardne umjetnosti, 1984). Studijski je boravila u Moskvi 1979. Objavljuje od 1972; izlaže (skupno i samostalno) od 1977; na sveučilištima radi od 1979. (Fakultet likovnih umetnosti i Akademija likovnih umetnosti u Beogradu te Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu); vanjska je suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Članica ULUS-a i HDLU-a. Dobitnica je i nagrada 26. salona mladih za teorijska ostvarenja (Zagreb, 2001).

Dizajn kataloga potpisuje Đanino Božić, fotografije Renco Kosinožić, predgovor u katalogu Miško Šuvaković, a izložba se može razgledati do 13. srpnja.

Ante Kovač